Menzies o Canarisu

Kakav je bio odnos između Menziesa i toga tajanstvenog čovjeka? Je li Canaris bio ili nije bio britanski agent?

Autor ove knjige postavio je ta pitanja Menziesu u toku intervjua 1964. u Luckingtonu. U turobnom sumraku toga zimskog poslijepodneva Menzies je dugo razmišljao što da odgovori, a onda je rekao:

               Canaris nije nikada bio britanski agent u uvriježenom značenju te riječi. To što sam ja s njim održavao vezu svakako je podložno pogrešnom tumačenju, ali treba napomenuti da to nije bilo ništa izuzetno ili neobično, jer sve razvijenije i rafiniranije obavještajne službe održavaju vezu sa svojim protivnicima. Canaris nije nikad izdao ni jednu jedinu tajnu svoje zemlje ni meni ni bilo kome drugom na britanskoj strani, iako su to njegovi ljudi radili. Ipak, moram priznati da mi je on ponekad pružao pomoć Tako sam, na primjer, jednom prilikom htio izvući ženu nekog svog kolege iz okupirane Evrope. Javio sam to Canarisu po nekim kanalima i, poslije nekog vremena, ta je žena stigla u Englesku.

U Menziesovu salonu nastao je muk. Potrajao je prilično dugo, a onda je on, vjerovatno razapet između urođenog nagona da šuti i želje da ipak nešto kaže o svom starom neprijatelju, nastavio:

               Canaris je bio njemački rodoljub, pobožan čovjek, monarhist, konzervativac i tradicionalist. Nalazio se na moćnom položaju, a želio je da poduzme nešto u vezi sa situacijom u kojoj se našla Njemačka. Zapravo je htio spasiti Evropu i Njemačku od propasti. Mislio je da bi mogao pomoći da se ta propast spriječi. Zato se povezao sa mnom i pozvao me da se sastanemo negdje na neutralnom teritoriju pa da se pokušamo dogovoriti kako bismo dokrajčili rat. Ja sam o tome obavijestio Anthonyja Edena, a Edem ni je zabranio da bilo šta odgovorim Canarisu. Morate znati da je incident u Venlou bio u to vrijeme sve prije negoli zaboravljen (hvatanje dva britanska špijuna na holandskoj granici  9.11.1939– MZ). Osim toga, da sam se doista sastao sa Canarisom, Rusi bi to brzo saznali, i naravno, odmah bi pomislili da mi iza njihovih leđa sklapamo mir s Nijemcima, i to mir koji će biti upreren protiv Rusa. Tako se nisam sastao s Canarisom. Ipak, kako bilo da bilo, moram priznati da mi je bio drag i da sam mu se divio. Canaris je bio vraški smion ali i vraški nesretan čovjek.

Canaris dakle nije radio za Britance, ali je jasno da je radio protiv Hitlera. Ironija sudbine htjela je da upravo Ultra, Menziesova najjača karta, upropasti Canarisa. Ako izuzmeno političke aspekte njemačke zavjere protiv Hitlera, jasno je da Saveznici zapravo nisu imali nikakvu potrebu da se petljaju sa Canarisom i drugim zavjerenicima Schwarze Kapelle i da im nude ustupke kao naknadu za korisna i upotrebljiva vojna obavještenja. Razlog tome bio je sasvim jednostavan. Schwarze Kapelle nije mogla ponuditi gotovo nikakav podatak, nikakvo obavještenje, koje Saveznici, zahvaljujući Ultri, već nisu imali. Osim toga, postojanje Ultre umljalo je Canarisovu osobnu reputaciju. Kako je do toga došlo, objasnio je u intervjuu što ga je dao autoru ove knjige H.R. Trevor-Roper, profesor moderne povojesti na Oxfordskom sveučilištu, koji je za vrijeme rata bio oficit Mi-6. Ultra je bila vrhunski izvor obavještenja u drugom svjetskom ratu i, da bi se zaštitila i sačuvala njezina tajnost, širile su se insinuacije da obavještenja do kojih je dolazila Ultra tobože „dolaze od Canarisa“. Razumije se da se zapravo nije moglo ni izmisliti ni zamisliti prikladnije objašnjenje za sjajna obavještenja do kojih su dolazili Churchill i Roosevelt i njihovi najviši štabovi. Zate se savezničkim ambasadorima i najvišim državnim i drugim funkcionarima davalo na znanje kako su tobože upravo čudesno vrijedne tajne, o kojima su razglabali na svojim sednicama, stižu od „notornog desničarskog intriganta“ Canarisa. Ta je ratna varka uspjela, ali je umrljala Canarisovu reputaciju i oduzela mu časno mjesto koje bi možda imao u povijesti.

Str. 248-250.

A.C. Brown „Slom generalske zavjere“, Velike obmane drugog svjetskog rata, Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.