Sudbine, samoubistva, poraženih nemačkih generala u Drugom svetskom ratu

Kad je rat napokon završio, sudbina koja je snašla nekada silno moćan njemački Generalštab vijaše upadljivo slična kolektivnom udesu nekadašnjih bizantskih careva. U onih dvanaest godina, koje je proveo kao Fuhrer velikoga Njemačkog Reicha, Hitler je proizveo dvadeset i šest feldmaršala i Grossadmirala. Među tom dvadeset i šestoricom samo je nekoliko izbjeglo bijesu i želji za osvetom, a oni koji su to preživjeli nisu se kasnije spasili od odmazde Velikog saveza. Sva dvadeset i šestorica feldmaršala i Grossadmirala bili su strijeljani, ili su vlastitom odlukom sami počinili samoubojstvo, ili su bili prisiljeni da se ubiju, ili su završili u zatvoru; a nisu se bolje proveli ni načelnici njemačkog Generalštaba. Od oko 2500 generala, koje je Wehrmacht imao u toku rata, za 786 zna se da nisu živi. Od toga su 253 poginula u akciji, 44 od rana, 81 general je počinio samoubojstvo, 23 je dao smaknuti Hitler, 41 smakli su Saveznici zbog ratnih zločina, a 326 generala umrlo je od prirodnih ili nepoznatih uzroka…

Gubici u redovima generala Waffen SS bili su još veći. Trideset i jedan poginuo je u akciju; dvojicu je zbog izdaje dao strijeljati Hitler; četrnaestoricu su kao ratne zločince smaknuli Saveznici; devetorica su umla prirodnom smrću dok su još bili u aktivnom kadru; osmorica su umrla u zatvoru; četvoricu su osudili na smrt i dali smaknuti zapadnonjemački sudovi; šesnaestorica su počinila samoubojstvo. Tako su ukupno umrla, od različitih uzroka 94 generala, koji su pripadali najužem krugu vođstva nacističkog režima. Ali tu je svakako posebno značajan upadljivo veliki broj samoubojstava (koje je najviše simptom straha i očaja), i to i u regularnoj vojsci i u Waffen SS: devedeset i sedam njemačkih generala poginulo je od vlastite ruke. U Kaiserovom ratu njemačka je vojska izgubila na ratištu 63 generala, 103 generala završila su život od drugih uzroka – ali su samo trojica počinila samoubojstvo.

227-228. str.

Uostalom, ionako se poslije rata često govorilo da su rat dobili „britanski mozgovi, američki materijal i ruska krv“.

…

Staljin je isto tako vjerovao kako su se zapadni Saveznici pokušali nagoditi sa zavjerenicima Schwarze Kapelle da zajedno sruše Hitlera, poslije čega bi se pridružili Njemačkoj u njezinu taru protiv Sovjetskog Saveza. Pokušavajući dokazati tu tezu, Sovjeti su 1954. godine kidnapirali Otta Johna, jednog od emisara Schwarze Kapelle na zapadu, koji je poslije rata bio postao šef institucije Bundesamt fur Verfassungsschutz, to jest kontraobavještajne službe Zapadnje Njemačka. On je odveden u Istočni Berlin, a odatle u Moskvu, gdje je podvrgnut dugim i detaljnim preslušavanjima (kako je pričao poslije bijega natrag u Zapadnu Njemačku); navodno se od njega zahtjevalo da govori o svojim vezama sa zapadnim silama u toku rata.

229. str.

A.C. Brown „Slom generalske zavjere“, Velike obmane drugog svjetskog rata, Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.