Čuvajte se presedana koje postavljate

https://ronpaulinstitute.org/beware-the-precedents-you-set/

Tri desetljeća Washington je inzistirao da unutarnja destabilizacija nije čin rata kada se primjenjuje u inozemstvu. Nazivao ju je „civilnim društvom“. Sada otkriva da presedani ne traže dopuštenje da se vrate kući – i taj je šok već vidljiv na ulicama Minnesote.

Ovdje se ne radi o tome da Rusija orkestrira nemire u Sjedinjenim Državama. Ne radi se o tome. Za to nema dokaza, a pretvaranje da je drugačije je odvraćanje pažnje. Neugodna istina je jednostavnija: Sjedinjene Države se s vremenom, u velikim razmjerima i bez klauzule o izlasku suočavaju s domaćim posljedicama doktrina koje su normalizirale protiv drugih – ponajviše Rusije. Ovo nije stranački neuspjeh. To je sustav koji krivo shvaća sam sebe.

U 1990-ima, Rusija je pretrpjela šok iz kojeg je malo modernih društava prošlo netaknuto. Između 1991. i 1998. ruski BDP smanjio se za otprilike 40-45 posto, industrijska proizvodnja se srušila, a očekivani životni vijek muškaraca pao je s oko 64 na manje od 58 godina. Deseci milijuna ljudi gurnuti su u siromaštvo. Strateška državna imovina privatizirana je po rasprodajnim cijenama, stvarajući oligarhijski sloj koji je iznutra izdubio suverenitet. Uz ovu ekonomsku olupinu došao je gusti ekosustav nevladinih organizacija financiranih od Zapada, naoružanih medijskih inicijativa, pravnih zagovaračkih skupina, „promatrača izbora“ i omladinskih pokreta – otvoreno financiranih kroz strukture poput Nacionalne zaklade za demokraciju i USAID-a, čiji su kombinirani proračuni za „promicanje demokracije“ i civilnog društva dosegli milijarde dolara godišnje do kraja 1990-ih.

Ništa od toga nije bilo tajno. Slavilo se. Visoki zapadni dužnosnici naglas su rekli da te institucije javno rade ono što su obavještajne službe nekoć radile tiho. Logika je bila jednostavna: unutarnji pritisak bio je jeftiniji i čišći od sile. Destabilizacija je preimenovana u reformu, a većina ljudi na vlasti uvjerila je sebe da je to kraj priče.

Rusija nije odmah odgovorila. Čekala je. Pažljivo je promatrala. Vodila je bilješke.

Početkom 2000-ih – nakon Srbije (2000.), Gruzije (2003.), Narančaste revolucije u Ukrajini (2004.) i ponovljenih pokušaja drugdje – Moskva je povukla crtu. Nevladine organizacije financirane iz inozemstva bile su ograničene ili protjerane. Medijski prostor je konsolidiran. Vanjsko financiranje domaćih političkih aktivnosti tretirano je kao sigurnosno pitanje, a ne kao kulturna razmjena. To je na Zapadu osuđeno kao autoritarno nazadovanje. Ono što je uglavnom prošlo neispitano jest da Rusija nije reagirala na retoriku. Reagirala je na presedane, ponavljane dovoljno često da prestanu izgledati slučajno.

Taj presedan je sada važan.

Ono s čime se Sjedinjene Države suočavaju kod kuće nije strana subverzija. To je doktrinarni povratni udarac – suprotnost vlastitim duboko pogrešnim strateškim pretpostavkama. Brzezinskijeva logika pretpostavljala je da je unutarnji rascjep nešto što se izvozi suparnicima, naime Rusiji, kako bi ih se održalo slabima. Ono što nikada nije ozbiljno modelirala jest što se događa kada sustav uči svijet – iznova i iznova – da je legitimnost uvjetna, autoritet pregovarački, a unutarnji pritisak legitimno političko sredstvo, a zatim pretpostavlja trajni imunitet kod kuće. Neizrečena pretpostavka bila je da se destabilizacija može eksternalizirati unedogled; pogreška je bila vjerovati da će domaći sustav ostati imun nakon što se ti alati normaliziraju i legitimiziraju.

U stvarnom životu, sustavi ne funkcioniraju na taj način.

Kada hegemon uči da se legitimnost može podrijeti putem nevladinih organizacija, da su narativi o provođenju zakona sumnjivi po defaultu, da je pritisak s ulice prihvatljiva poluga i da se suverenitet savija pod moralnim okvirima, ne bi se trebao iznenaditi kada se isti ti mehanizmi pojave na površini. Nije potrebna vanjska ruka. Samo stres, sistemska pogrešna procjena, oholost i vrijeme.

Minnesota nije samo signal; to je prvi slučaj u kojem su se savezne snage, državna vlast i masovna ulična mobilizacija otvoreno i više puta sukobili unutar jednog operativnog područja. Tijekom protekla dva tjedna (siječanj 2026.), dva američka državljanina – Renée Good i Alex Pretti – ubijeni su u Minneapolisu u odvojenim incidentima koji uključuju saveznu imigracijsku provedbu. Detalji su još uvijek sporni i raspravljat će se godinama. Ono što nije sporno jest što je uslijedilo i što će uslijediti: kontinuirani nemiri, otvoreni sukob između savezne vlasti i lokalnog vodstva te aktiviranje Nacionalne garde Minnesote od strane guvernera Tima Walza tijekom savezne operacije kojoj se javno protivio. Nakon što guverneri raspoređuju državne snage u sjeni saveznih akcija provođenja zakona, rasprava više nije o imigracijskoj politici. Radi se o tome tko zapravo ima vlast nad silom.

Prava opasnost nije neki filmski obračun uniformi, iako s ovim kalibrom moždanog povjerenja sve oklade otpadaju. Prava opasnost je tiša i gora, opasnost od paralelnih lanaca legitimnosti koji se formiraju u stvarnom vremenu. Državne istrage osporavaju savezne narative. Sudovi zaostaju za događajima na terenu. Medijski ekosustavi se raspadaju umjesto da arbitriraju. Obični ljudi to instinktivno osjećaju – onu tinjajuću nelagodu kada tehnički postoji red, ali ne i koherentnost.

Ovo nije revolucija boja kod kuće, već kvar sustava pod presedanskim opterećenjem.

Rusko iskustvo ovdje je važno ne zato što objašnjava američke nemire, već zato što pokazuje kako države reagiraju kada se unutarnji politički ekosustavi pretvore u sporno područje. Moskva je zaključila da se suverenitet mora preventivno provoditi. Washington je pretpostavio da će se legitimnost uvijek sama ispraviti, čak i dok je legitimnost u inozemstvu tretirao kao nešto na što se može vršiti pritisak. Te pretpostavke ne mogu preživjeti kontakt sa stvarnošću.

Time se otkriva ironija koja je u središtu priče, da je Washington inzistirao da Rusija apsorbira unutarnju destabilizaciju kao cijenu modernosti, a zatim se ponašao zapanjeno kada se slična dinamika pojavila pod njegovim krovom.

Ovo nije kolaps kako se obično zamišlja, već je to faza koja mu povijesno prethodi. To je pogreška u procjeni naslagana na pogrešku u procjeni – svaka od njih preživljiva sama po sebi, korozivna u zbiru. I to ide daleko izvan stranaka, izbora ili osobnosti. Sustavi ne propadaju zato što jedna frakcija pobjeđuje. Propadaju zato što pravila koja reguliraju vlast erodiraju brže nego što ih itko može zakrpati.

Ako se ova putanja održi, sljedeća faza se neće najaviti kao kriza – već će stići u pokretu. Sukobi između saveznih država više nisu teoretski, već se odvijaju u stvarnom vremenu. Raspoređivanje Nacionalne garde u političkim sporovima više nije iznimka, već operativne činjenice. Od 2020. godine, raspoređivanje Nacionalne garde za domaće nemire dogodilo se u više od dva tuceta država, što je učestalost bez presedana u razdoblju nakon Hladnog rata. Javno povjerenje u savezne institucije sada je ispod 30 posto u više anketa, s povjerenjem u Kongres, sudove i savezne organe za provođenje zakona blizu povijesno niskih razina. Ulični prosvjedi prešli su u trajne sukobe, a sila je sada prisutna na svim stranama, dok sve strane osporavaju legitimnost.

Istrage se preklapaju bez rješenja. Sudovi vode postupke oko događaja koje više ne discipliniraju. Sukobljeni narativi stvrdnjavaju se u paralelne tvrdnje o zakonitoj vlasti, koje se selektivno provode prema jurisdikciji, pripadnosti i trenutku. Ovo više nije normalizacija – to je fragmentacija pod pritiskom. Povijest pokazuje da kada sustav dosegne ovu fazu, obnova se ne odvija postupno. Do nje dolazi tek nakon raspada, i to uz daleko veće troškove nego što je ikada zahtijevala prevencija.

Carstva rijetko padaju zato što ih netko nadmudri. Raspadaju se kada se alati koje su u inozemstvu normalizirali, od pravnog pritiska do narativnog ratovanja i erozije legitimnosti, vrate kući lišeni moralne izolacije, djeluju u velikim razmjerima i više nisu odgovorni jednom autoritetu.

Rusija nije orkestrirala ovaj trenutak. Sjedinjene Države to nisu namjeravale. Ali namjera nikada nije bila ono što je odlučivalo o ishodima.

Čuvajte se presedana koje postavljate. Jer sustavi pamte što su ih učili tolerirati i na kraju to primjenjuju kod kuće.

Autor

• Gerry NolanGerry Nolan je politički analitičar, pisac i strateg usmjeren na geopolitiku, sigurnosna pitanja i strukturnu dinamiku globalne moći. Osnivač je i urednik The Islandera, neovisne medijske platforme koja istražuje rat, diplomaciju, ekonomsko državništvo i ubrzani prelazak na multipolarni svijet.