Pas koji maše repom

https://ronpaulinstitute.org/tail-wags-dog/

To bi doista trebala biti slaba utjeha, ali uzastopna nemogućnost jedne američke administracije za drugom da kontrolira Izrael i izvanredna strast s kojom čelnici Zapadne Europe, Kanade i NATO-a nastavljaju prkositi Sjedinjenim Državama riskirajući termonuklearni svjetski rat s Rusijom po hirovima ukrajinskog vođe hunte Volodimira Zelenskog nisu bez presedana.

Jer mračna, univerzalno nepriznata svjetska povijest proteklih 120 godina je jasna: Repovi mašu psima. Globalne supersile i velika carstva koja se protežu na kontinente dovedene su u nepotreban totalni sukob i potpuno međusobno osigurano uništenje spletkama, izdajama i sitnim intrigama sićušnih država s poštanskim markama – obično s nepriznatom, odvratnom, pa čak i genocidnom nedavnom političkom poviješću.

Događalo se to iznova i iznova, poput iznimno cijenjenog antijunaka u Shakespeareovoj škotskoj drami, kojeg tri mračne vještice koje mu se ukrste na put zavedu na izdaju, ubojstvo i sve dublje zarone u potpuno zlo (dodir koji je autor izričito osmislio kako bi impresionirao kralja Jamesa I. iz Škotske, koji je odrastao s nejasnim i strašnim sjećanjima na vlastitu majku, drugu, ubojicu muža i ubojicu Mary, škotsku kraljicu).

Isti obrazac vidimo u Georges Bizetovoj divnoj operi „Carmen“, gdje je plemeniti, galantni vojnik Don Juan, uvjerljivo transformiran u američkog vojnika u klasičnoj američkoj filmskoj verziji „Carmen Jones“, osuđen na put propasti, poniženja i samouništenja zbog svoje zaljubljenosti u spomenutu lijepu i nečuvenu cigansku zavodnicu.

Tako su ruski narod i njihov uzvišeni car Nikolaj II. 1914. godine nepromišljeno krenuli u potpuno neizbježan rat s carskom Njemačkom, koji je doveo do potpune uništenja i katastrofe, kako bi zaštitili „hrabru malu Srbiju“. Pa ipak, tadašnja srpska vlada, poput Zelenskog režima u Kijevu danas, došla je na vlast besramnim i krvavim državnim udarom desetljeće ranije.

Jer su 1903. godine kralj Aleksandar I. iz prethodne dinastije Obrenović i njegova prestravljena supruga kraljica Draga doslovno bili isjeckani na komade u ormaru u svojoj palači dok su očajnički molili za milost.

Jedan od glavnih organizatora ovog gnusnog zločina, pukovnik Dragutin Dimitrijević, također poznat kao Apis, osobno je potpisao plan slanja ubojica u Sarajevo desetljeće kasnije, 1914. godine, kako bi ubili austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, strastvenog zagovornika mira, dok se vozio ulicama bosanske prijestolnice u otvorenom automobilu bez sigurnosnog ekrana. I ovdje je nadvojvodina nevina i voljena supruga Sophie u isto vrijeme ubijena. Ubojstvo nevinih žena očito je bila Apisova specijalnost.

Na Zapadu, golemo, globalno prostrano Britansko Carstvo, koje kontrolira četvrtinu teritorija i ljudske populacije cijelog planeta, ušlo je u nepotreban rat s carskom Njemačkom zbog spletki malene klike ili unutarnje elite duboke države od samo četiri čovjeka – ministra rata Richarda Haldanea, prvog lorda admiraliteta Winstona Churchilla, ministra financija Davida Lloyda Georgea i bezvrijednog ministra vanjskih poslova Edwarda Greya.

Jedanaest članova kabineta od 15 članova, svi iz vladajuće Liberalne stranke, kao i velika većina liberalnih zastupnika u parlamentu, bili su potpuno protiv rata. Pa ipak, rat se dogodio.

Motivirajuća emocija bila je zaštititi „hrabru malu Belgiju“ od navodno zle njemačke agresije i osvajanja. Pa ipak, čak se i to temeljilo na patetičnom neznanju i otvorenim lažima.

Belgija je tijekom prethodnih 30 godina bila odgovorna za jedan od najvećih genocida moderne povijesti – namjerno ubojstvo 10 milijuna nevinih ljudi diljem prostranog srca Afrike, Konga, isključivo radi profita – i osakaćivanje stotina tisuća ljudi namjernim odsijecanjem udova, uključujući žene i djecu. Sve je to otkrila nekolicina Europljana, uključujući britanske humanitare i istražitelje, tijekom prethodnog desetljeća.

Godine 1914. Churchill je pobijedio svojim argumentom da Njemačku pod svaku cijenu treba spriječiti da okupira belgijske morske luke jer bi to otvorilo Britaniju njemačkoj invaziji. Ali i to je bilo smiješno, histerično i potpuno pogrešno. Ne prvi ni posljednji put, Churchill nije znao o čemu govori.

Jer Njemačka je doista okupirala te luke sljedeće četiri i četvrt godine, a britanska pomorska sigurnost jedva da je bila ugrožena.

Ironično, Churchillov vlastiti masovni program izgradnje supermoderne flote superbrzih bojnih brodova na naftne turbine osigurao je sigurnost Sjevernog mora. Milijun britanskih i carskih mladića užasno je i nepotrebno umrlo na bojištima sjeverne Francuske i Belgije – ni za što. Njemačka kontrola nad belgijskim lukama na Sjevernom moru nije napravila nikakvu stratešku razliku.

Isti takav mračan i iskrivljen scenarij odigrao se 1939. Britanija i Francuska izbjegavale su preventivni rat sa slabom nacističkom Njemačkom kada su ga lako mogle dobiti od 1936. tri godine.

Tek nakon što je sovjetski diktator Josif Staljin izgubio svako povjerenje i vjeru u njegove ponovljene napore da ostvari zajednički cilj s Londonom i Parizom, dvije zapadne imperijalne demokracije same su krenule u rat protiv Hitlera kako bi obranile „hrabru malu Poljsku“.

Pa ipak, Poljska je 1939. bila vojna diktatura i ružan rasistički režim utemeljen na sustavu apartheida vrlo sličnom onome u bijeloj Južnoj Africi tijekom Hladnog rata. Njezini vladajući pukovnici sramotno su tretirali svoje sunarodnjake slavenske pravoslavne kršćanske ukrajinske i ruske manjine, a još gore svojih tri milijuna Židova.

Ipak, britanska vlada glupog Nevillea Chamberlaina u Londonu isključila je svaki preventivni vojni savez sa Staljinom i Sovjetskim Savezom isključivo zato što Poljaci nisu htjeli ni razmatrati takav savez. Od svih istaknutih britanskih političara, samo je Winston Churchill uzalud molio za takav sporazum, ne da bi izazvao svjetski rat, već da bi ga spriječio.

Umjesto toga, još jednom, Rep je mahao psom.

Danas ulogu zloćudnog repa Poljske koji gura Britaniju i Francusku u pogrešan rat u pogrešno vrijeme bez ključnog saveznika koji im je bio najteže potreban igra Zelenski.

Nije slučajno da je jedan od najvećih glasova koji neumoljivo blokiraju bilo kakav mir u Ukrajini bivši britanski premijer Boris Johnson. Johnsonova politika izravno je uzrokovala smrt čak dva milijuna Ukrajinaca – cijele generacije mladića. Johnson je također objavio divljenje vrijednu i površnu biografiju – zapravo besramnu hagiografiju – Churchilla i smatra se nasljednikom Velikog Winstona. Što je doista i bio, samo ne na način na koji zamišlja.

Kao posljedica toga, veliki gradovi Pariz, London, Bruxelles, pa čak i Berlin sada se suočavaju s prijetnjom termonuklearnog uništenja jer su svi njihovi čelnici više prestravljeni moralnim nezadovoljstvom bivšeg televizijskog klauna Zelenskog nego svjetskim ratom.

Također, naravno, upravo smo vidjeli klasičan slučaj, koji su sada otkrili i dokumentirali veterani novinarstva Maggie Haberman i Jonathan Swan u New York Timesu 7. travnja, o tome kako su izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov šef obavještajne službe Mossada David Barnea nagovorili američkog predsjednika Donalda Trumpa da pokrene krajnje neodgovoran i ponovno izbježiv rat zračnim napadima na Iran s odrubljivanjem glava.

Netanyahu i Barnea, kako sada saznajemo, osobno su uvjeravali Trumpa u lice da će se Islamska Republika Iran raspasti nakon samo četiri dana nesumnjivo „žestokog, ali poštenog“ bombardiranja njezinih gradova od strane izraelskih i američkih zračnih snaga.

Američki državni tajnik Marco Rubio, potpredsjednik J. D. Vance i ravnatelj CIA-e John Ratcliffe odlučno su osporili i odbacili ovu smiješnu tvrdnju, ali Trump je, u vjerojatno najsudbonosnijoj i najfatalnijoj odluci u svoja dva predsjednička mandata, sve ignorirao i progutao Netanyahuove i Barneine tvrdnje bez ikakvih problema.

Jesu li oni sami u to uopće vjerovali? To je otvoreno za raspravu, ali osobno vjerujem da su bili toliko ludi, glupi i namjerno neupućeni da su vjerojatno vjerovali.

Naravno, već je bilo mnoštvo teorija zavjere koje tvrde da su zle cionističke marionete, bankari, subverzivni pripadnici pokreta One World Soros i bez sumnje masoni, društvo Skull and Bones i templari, da spomenemo samo neke, svi vukli konce u toj sudbonosnoj odluci.

Ali na kraju dana sve se svelo na Trumpa, baš kao što se svelo na to da je Kaiser Wilhelm II. ležerno izdao bianco ček Austro-Ugarskoj kako bi uništila Srbiju 1914. i Churchillovo ležerno neznanje i histerična mašta da je neograničeni svjetski rat s Njemačkom bolji od toga da ima još napadaja panike zbog njemačkih bojnih krstarica usidrenih u Ostendeu ili Antwerpenu.

To je – još jednom – jedno od najstarijih pravila ili principa u svjetskoj povijesti, Psi mašu repovima.

Senator Robert Taft bio je u pravu u svojim upozorenjima o dugoročnim opasnostima stvaranja NATO saveza prije 75 godina. Neograničene obveze prema sigurnosti automatski generiraju beskrajne i neograničene ratove. I tijekom desetljeća i generacija, moć slabih, glupih i neodgovornih da manipuliraju i na kraju osude jake, moćne i previše samouvjerene na kraju će osuditi sve njih.

Prije otprilike 130 godina, veliki njemački kancelar Otto von Bismarck, genijalni arhitekt moderne države blagostanja i socijalne sigurnosti, bez njezinih poroka, slavno je uzviknuo da cijeli Balkan nije vrijedan kostiju jednog jedinog pomeranskog grenadira – a Bismarck je, kao pruski junker, imao iznimno nisko mišljenje o pomeranskim grenadirima. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, njegov veliki osobni prijatelj, britanski premijer Benjamin Disraeli, u potpunosti se složio s njim.

Ipak, 36 godina kasnije, veliki i civilizirani njemački i britanski narodi uvučeni su u međusobno katastrofalan, neviđen svjetski rat od strane Kaisera Wilhelma II. i premijera Herberta Asquitha, nedostojnih nasljednika Bismarcka i Disraelija.

Wilhelm II. i Asquith, zajedno s carem Nikolajem II., dopustili su malim, ali zlokobnim – i daleko od nevinih – Repovima da mašu svojim Velikim Psima. I kao rezultat toga uništene su sve njihove veličanstvene civilizacije.

Predsjednik Trump i čelnici Kanade i Zapadne Europe danas su na rubu još gore provalije.

Pretiskano uz dopuštenje časopisa Realist Review .

Autor

• Martin SieffMartin Sieff je nacionalni kolumnist za online novine Post-Examiner u Los Angelesu i Baltimoreu. Dobio je tri nominacije za Pulitzerovu nagradu za međunarodno izvještavanje. G. Sieff radio je kao glavni urednik za međunarodne poslove, glavni analitičar vijesti, urednik obrambene industrije i glavni politički dopisnik u United Press Internationalu.