Макроекономија Економске анализе, Србија, окружење, и међународна економија
od Johna W. i Nishe Whitehead | 11. veljače 2026.
„Ljubite svoje neprijatelje.“ – Isus Krist
„ Mrzim svog protivnika i ne želim mu najbolje.“ – predsjednik Trump
Ova je zemlja izgrađena na radikalnoj ideji da vlada postoji kako bi služila narodu, a ne da ih kontrolira, nadzire, upravlja njima ili vlada nad njima.
Tu ideju sustavno demontira Duboka Država odlučna učvrstiti svoju moć na naš račun tako što će naciju držati podijeljenom, ometenom i u stalnom ratu sa samom sobom.
To se događa kada oni na vlasti otkriju da je podijeljenim narodom lakše manipulirati nego ujedinjenim – i da mržnja nije nusprodukt politike, već jedno od njezinih najučinkovitijih oružja.
Ovu naciju destabiliziraju snage koje se maskiraju kao politički pokreti, ali ako duboko kopaju, otkrit ćete da moć i pohlepa djeluju isto bez obzira koju stranačku kapu nose.
„Politika mržnje“ je dvostranački alat.
Podjela koja razara ovu zemlju nije slučajnost. Ona je kultivirana, naoružana i iskorištena.
Kao rezultat toga, život u Americi postao je mučan, iscrpljujući i bijedom ispunjen život.
„Mi, narod“ podvrgnuti smo represijama, zatvaranjima, obračunima, pucnjavama, zaustavljanjima, obaranja, slomovima, zatvaranjima, uklanjanjima, usporavanjima, slomovima i beskrajnim razočaranjima.
Bili smo opljačkani, ogoljeni, prevareni, fotografirani, pretreseni, frakirani, hakirani, praćeni, provaljeni, presretnuti, pristupani, špijunirani, pogođeni električnim šokom, mapirani, pretraživani, pucani, korišteni elektrošokerom, mučeni, napadani, vezani, prevareni, lagali, etiketirali, klevetali, podsmjehivali se, gurali u stranu, opterećeni dugom koji nismo sami stvorili, prodavali nam račun o nacionalnoj sigurnosti, isključivali nas oni koji nas predstavljaju, odbacivali i odvodili na čišćenje.
Naše su slobode okrenute naopačke, naša demokratska struktura prevrnuta naglavačke, a naša kula od karata ostavljena je u ruševinama.
Bili smo zaključani, zatvoreni, ograđeni, kažnjeni, kažnjeni, cenzurirani, ušutkani, nadzirani, praćeni, pronađeni u tragovima, prisiljeni, naređeni, prijećeni i kažnjeni u ime „javnog zdravstva“, pri čemu se naša prava nisu tretirala kao neotuđiva, već kao uvjetne privilegije – dodijeljene, suspendirane ili opozvane po hiru guvernera, birokrata i neizabranih dužnosnika.
Rečeno nam je da kao građani nemamo nikakva prava unutar 160 kilometara od vlastite granice. Sada su se te „zone bez ustava“ proširile daleko izvan granica nacije, jer savezni agenti zaustavljaju, ispituju, pritvaraju, vrše racije i nadziru Amerikance u nastojanju da profitom ispune kvote i uspostave društvo u kojem se „papiri molimo“.
Vidjeli smo kako se policija transformirala iz mirotvoraca u zajednici u razigravače militarizirane korporativne države. Gurnuli su nas, gurali, bockali, zavirivali, špijunirali, skenirali, pucali i zastrašivali upravo oni pojedinci – policija – unajmljeni da štite naša prava.
Bili smo sodomizirani, viktimizirani, ugroženi, demoralizirani, traumatizirani, stigmatizirani, vandalizirani, demonizirani, polarizirani i terorizirani, često bez da smo učinili išta što bi opravdalo takav tretman. Okrivite vladin način razmišljanja koji nas čini krivima prije nego što smo uopće bili optuženi, a kamoli osuđeni, za bilo kakvo nedjelo.
Uvjereni smo da naši glasovi vrijede, da živimo u demokraciji, da izbori čine razliku, da je važno glasamo li za republikance ili demokrate i da naši izabrani dužnosnici brinu o našim interesima. Istina je da živimo u oligarhiji .
Prešli smo s privatnosti u svojim najdubljim svetilištima na to da se nemamo gdje sakriti, s nosivim uređajima i biometrijskim tragačima koji prate naša tijela, aplikacijama koje bilježe naše kretanje i interakcije, domovima koji nas špijuniraju putem pametnih brojila, kamera i daljinski upravljanih sustava te automobilima koji prisluškuju naše razgovore i prate naše kretanje. Čak su i naši gradovi postali elektronički koncentracijski logori od zida do zida, s čitačima registarskih pločica, sustavima za prepoznavanje lica i kamerama visoke razlučivosti koje snimaju sve što se događa unutar gradskih granica.
Proglašeni smo neprijateljskim borcima u vlastitoj zemlji, uskraćena su nam osnovna prava na pravičan postupak, držani smo protiv naše volje bez pristupa odvjetniku ili optužbi za zločin, te ostavljeni da trunemo u zatvoru sve dok nas vlada ne bude voljna pustiti ili nam dopustiti da se branimo.
Vidjeli smo obitelji razorene militariziranim racijama ICE-a, ulaske u domove bez sudskih naloga, zatočenike azila u kavezima, dugogodišnje stanovnike koji su nestajali u pritvorskim centrima i cijele zajednice terorizirane shemama provođenja zakona temeljenim na kvotama koje gaze pravičan postupak i tretiraju ljudska bića kao kolateralnu štetu.
Ušutkani smo, cenzurirani i prisiljeni na konformizam, zatvoreni u zonama slobode govora, ugušeni zakonima o zločinima iz mržnje, ugušeni političkom korektnošću, ušutkani pogrešnim zakonima protiv nasilja i posipani paprenim sprejem zbog sudjelovanja u mirnim prosvjedima.
Porezni dolar je potrošen na hitne ugovore bez natječaja, napuhane programe nadzora, militarizirane policijske potpore, centre za masovno pritvaranje, beskrajne strane ratove i vladine donacije privatnim korporacijama zaduženima za cenzuriranje govora, praćenje ponašanja, provođenje mandata i izgradnju baza podataka o američkom narodu – dok se ceste urušavaju, škole propadaju, a osnovne potrebe ostaju nezadovoljene.
Više nama ne vladaju. U mnogim dijelovima zemlje okupira nas – naša vlastita vlada.
Američki gradovi se sve više tretiraju kao neprijateljski teritorij – patroliraju njima jedinice Nacionalne garde, federalizirane policijske snage i naoružani imigracijski agenti koji djeluju s vojnom taktikom, vojnom opremom i vojnim pravilima angažmana.
Istovremeno, zemlja je svjedočila tihom širenju ogromnih pritvorskih centara nalik skladištima – skladišta za ljude osmišljenih kako bi takozvani „nepoželjni“ nestali.
Jesi li već iscrpljen/a?
Trebao bi biti.
Međutim, više nego iscrpljeni, trebali biste biti ogorčeni onim što je učinjeno našoj zemlji.
Ogorčen sam onim što je učinjeno našim slobodama.
Ovo nije kulturni rat. Nije stranačka svađa. Nije bitka između ljevice i desnice, crvenih i plavih, vjernika i nevjernika.
To je borba za moć između vladajuće klase koja vlada kroz strah, podjele i iscrpljenost – i naroda čija najveća snaga ne leži u nasilju, već u solidarnosti.
Ne moramo se slagati oko politike da bismo vidjeli što se događa. Moramo samo odlučiti hoćemo li i dalje sudjelovati u vlastitoj manipulaciji.
Amerika se neće spasiti bijesom.
Kao što jasno dajem do znanja u knjizi Battlefield America: The War on the American People i u njezinom izmišljenom pandanu The Erikov Blair Diaries , Ameriku će spasiti – ako je uopće spase – ljudi koji odbijaju igrati po pravilima Duboke države.
Umjesto toga zahtijevajte da vlada igra po našim pravilima – pravilima Ustava. A kada oni na vlasti to ne učine, kada gaze vladavinu zakona i zanemaruju ugovor koji ih drži odgovornima, izbacite ih sve – mirno, zakonito i bez iznimke.
Pretiskano uz dopuštenje Rutherfordovog instituta .
