Više prijetnji slobodi govora

Sloboda govora i tiska nije dar koji je dao predsjednik, Kongres ili savezna agencija. To je prirodno pravo svih osoba. Prvi amandman ne stvara to pravo; on zabranjuje vladi da ga krši. Sposobnost razmišljanja, govora, pisanja, kritiziranja, ismijavanja, uvjeravanja, vrijeđanja, neslaganja i izazivanja onih na vlasti među je najosnovnijim preduvjetima za ostvarivanje ljudske slobode.

Također je neophodna za osobnu sreću. Osoba koja ne može izraziti svoje mišljenje, propitivati ​​autoritet, izražavati nepopularne ideje ili reći vladi da nije u pravu nije potpuno slobodna. A sloboda govora je ključna za opstanak republike jer vlada koja se ne može kritizirati ne može se učinkovito pozvati na odgovornost.

Danas se vladina moć koristi protiv institucija, novinara i sveučilišta jer predsjednik i njegovi politički saveznici smatraju njihov govor neprihvatljivim.

Ovo nije prvi put da je američka administracija napravila takvu grešku.

Tijekom Prvog svjetskog rata, Kongres je donio Zakon o špijunaži iz 1917. i Zakon o pobuni iz 1918., kojima je kriminalizirana javna kritika rata; Woodrow Wilson je koristio oba za kažnjavanje govora. Pouka je trajna: Nakon što se vlada uvjeri da nacionalno jedinstvo ili sigurnost zahtijevaju suzbijanje neslaganja, kategorija navodno opasnog govora može se proširiti zastrašujućom brzinom.

Nakon Pearl Harbora, Franklin D. Roosevelt osnovao je Ured za cenzuru i izričito branio ratnu cenzuru kao nužnu za nacionalnu sigurnost. Još dramatičnije, ovlastio je vojne zapovjednike da nametnu ograničenja govora i putovanja na određenim područjima u SAD-u, što je u konačnici olakšalo prisilno uklanjanje i zatvaranje japanskih Amerikanaca, suzbijanje govora i putovanja u ogromnim razmjerima koje je sramotno odobrio Vrhovni sud.

Nakon 11. rujna, vlada je dramatično proširila nadzorne i istražne ovlasti putem takozvanog Patriotskog zakona i programa nadzora bez naloga Nacionalne sigurnosne agencije. Administracija Georgea W. Busha branila je te mjere kao nužne za zaštitu Amerikanaca, inzistirajući istovremeno na tome da građanske slobode nekako ostaju zaštićene, inzistiranje u koje je malo tko vjerovao ili ga je bilo briga.

U svim tim slučajevima, vlada je koristila isti koncept kao okidač – izvanredno stanje – budući da su takozvana izvanredna stanja vremena kada se ustavne slobode najvjerojatnije tretiraju kao prepreke, a ne kao granice.

Vlada nije svemoćna. Postoje područja ljudskog ponašanja koja su joj zabranjena. Govor je među tim područjima na prvom mjestu.

Sveučilišta bi trebala biti mjesta gdje se ideje natječu, uključujući ideje koje mnogi ljudi smatraju uvredljivima, glupima, odvratnima ili opasnima. Ustavni odgovor na loše ideje u slobodnom društvu je više govora – a ne vladina prisila.

Ipak, Trumpova administracija progonila je sveučilišta zbog niza kontroverzi koje uključuju prosvjede, politike raznolikosti i navodno opasan govor, koristeći istrage i uskraćivanje ili prijetnju uskraćivanjem saveznog financiranja kao polugu.

Postoji legitimni vladin interes u zaštiti studenata od stvarnog uznemiravanja i nasilja. Ali ta ovlast ne može ustavno postati stražnja vrata kroz koja savezna vlada odlučuje koja politička, akademska ili ideološka stajališta sveučilišta mogu tolerirati.

Prvi amandman postaje besmislen ako se sveučilištima kaže da je njihova sloboda govora uvjetovana zadovoljavanjem vlade.

Isti princip vrijedi i za emitiranje.

Federalna komisija za komunikacije – neustavni i autoritarni ostatak New Deala – posjeduje značajnu regulatornu vlast nad emiterima, što političku odmazdu čini posebno opasnom. FCC je proveo istrage i rani pregled osam licenci za emitiranje u vlasništvu ABC-a. ABC i Disney su vjerodostojno tvrdili da ovi postupci predstavljaju odmazdu za programske i uredničke odluke koje se administraciji ne sviđaju.

Ali vlada ne mora izdati eksplicitnu prijetnju ograničavanjem govora. Ako emiter opravdano strahuje da bi kritika predsjednika mogla pokrenuti opterećujuću istragu, osporavanje licence ili regulatornu kaznu, ustavni problem može nastati prije nego što bilo koji vladin dužnosnik formalno zabrani ijednu riječ.

To je ironija cenzure: Oni koji potiskuju kritiku obično vjeruju da štite nešto važnije. Wilson se pozivao na ratnu nuždu. Roosevelt se pozivao na nacionalnu sigurnost. Bush se pozivao na terorizam. Današnja administracija poziva se na predrasude, diskriminaciju, dezinformacije, ideološku neravnotežu ili institucionalno nedolično ponašanje.

Rječnik se mijenja. Iskušenje ne.

Pravo razumijevanje slobode govora mora odbaciti ideju da ustavne slobode pripadaju samo ljudima koji govore stvari koje vlada odobrava.

Sloboda govora štiti disidente. Štiti radikale. Štiti novinare koji se predsjedniku uvlače pod kožu. Štiti profesore čija politička mišljenja razbjesnjuju pola kampusa. Štiti studente koji kažu nešto nepopularno. Štiti televizijsku stanicu čiji urednički sud vlada smatra neodgovornim. Štiti čak i govor koji je objektivno pun mržnje, odvratan ili prezira vrijedan.

Test vjernosti vlade Ustavu nije štiti li vlada narodni govor. Test je štiti li ona sav govor.

Zato je pitanje veće od Donalda Trumpa. Predsjednici dolaze i odlaze. Političke većine se mijenjaju. Današnje cenzurirano mišljenje može postati sutrašnji stav većine, a današnja većina može postati sutrašnja disidentska manjina.

Tvorci su shvatili da se vladi ne može povjeriti ovlast da određuje koje ideje Amerikanci smiju izraziti. Nakon što ta ovlast postoji, svaka je administracija nasljeđuje – i na kraju će je netko koristiti.

Dakle, ispravan odgovor nije pitati zaslužuju li Trumpove mete zaštitu. Ispravno pitanje je treba li bilo koja administracija imati ovlasti kažnjavati osobe zbog onoga što misle i govore. Odgovor Ustava je: NE.

Sloboda govora nije luksuz. Nije načelo odnosa s javnošću. Nije nešto što nestaje kad god se predsjednik naljuti, kad god započne rat, kad god sveučilište tolerira kontroverzu ili kad god vladina agencija odluči da je javnost bila izložena prevelikom neslaganju.

To je prirodno pravo.

To je uvjet osobne slobode i ljudske sreće.

I bez mogućnosti da vladi kažemo što god želimo, republika na kraju prestaje postojati i postaje carstvo.

Za više informacija o sucu Andrewu Napolitanu posjetite https://JudgeNap.com .
AUTORSKA PRAVA 2026. ANDREW P. NAPOLITANO
DISTRIBUIRA CREATORS.COM