Bombarovanje Londona 1944.

Do 25. lipnja Nijemci su lansirali više od 2000 letećih bombi od kojih se nekoliko stotina probilo kroz britansku odbranu i palo na London i područja oko njega. Razaranja su bila strašna, pa je vlada morala započeti evakuiranje ženja, djece, staraca i bolesnika iz bolnica. Broj tako evakuiranih dostići će jedan milijun. Evakuacija je, naravno, stvorila silan pritisak na željeznički i cestoni promet, koji su ionako bili krajnje opterećeni transportom ratnog materijala u luke iz kojih se brodovima prevozio u Normandiju…

Herbert Morrison, ministar unutrašnjih poslova, saopćio je 27. lipnja Ratnom kabinetu najozbiljnije i najmračnije upozorenje koje je dobio od početka rata. Zbog bombardiranja projektilima V-1 već je srušeno ili teško oštećeno više od 200.000 stambenih zgrada i razbijeno nekoliko milijuna prozorskih stakala. Ako industrija stakla ne uspije proizvesti količinu stakla potrebnu da se ti prozori poprave prije zime, doći će do katastrofalnih gubitaka radne snage zbog bolesti koje izaziva hladnoća. Osim toga, zbog razaranja u kanalizacionom sistemu postoji opasnost od izbijanja teških epidemija. Ministarstvo građevinarstva, upozorio je Morrison „već sada iz dana u dan sve teže izlazi na kraj sa štetama“. Tisuće ljudi ostale su bez krova nad glavom, a možda će se morati smanjiti racionirana opskrba hranoom zbog razaranja na željeznicama, koje su ionako preopterećene zahtjevima što ih postavljaju Neptun i evakuiranje civilnog stanovništva. Jednako je ozbiljna opasna masovna tjeskoba koju izaziva neprestano bombardiranje. „Poslije pet godina rata“ izjavio je Morrison, „civilno stanovništvo više naprosto ne može podnositi psihičke i druge tegobe što ih stvaraju zračni napadi…“

117. str.

Tako je, eto, Britanija morala i dalje podnositi Hitlerova zračna bombardiranja, a gubici i štete koje je zbog toga imala (najviše u Londonu) bijahu veoma teški. Nijemci su lansirali protiv Engleske ukupno 10.500 projektila V-1, od kojih se 2400 probilo kroz britansku zračnu odbranu. Uništeno je ili oštećeno otprilike 1.500.000 zgrada, poginulo je 6.200 ljudi, a teško ranjeno 18.000. Ali, iako je ovo Hitlerobo oružje bilo strašno, ono ipak nije donijelo odluku, jer nije primoralo Eisenhowera da izmijeni svoje planove i da se pak iskrca na Pas de Calaisu, to jest da uradi ono što je Hitler očekivao da će on uraditi. Osim toga, Hitler je počinio osnovnu grešku što je bacio sve leteće bombe protiv Londona. Prostor od 1.500 četvornih kilometara, što ga je u to vrijeme zapremao taj veliki grad, mogao je apsorbirati i podnijeti te udare. Da je Hitler svoje leteće projektile lansirao na luke na južnoj obali Engleske – Dover, Folkestone, Margate, Portsmouth, Southampton – razaranja bi ondje tako poremetila Neptunov redoslijed vremena i „vozni red“ opskrbe ratnim materijalom da bi možda Nijemci preuzeli inicijativu u Francuskoj. Ali, Hitlerova želja da se Saveznicima osveti za bombardiranje njemačkih gradova bijaše jača od razuma. On nije upotrijebio V-1 da pomoću njega zadobije strategijsku prednost, nego da se osvećuje – i tako je počinio još jednu grešku od onih grešaka zbog kojih će naposljetku izgubiti rat.

126. str.

A.C. Brown „Slom generalske zavjere“, Velike obmane drugog svjetskog rata, Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1977.