Dužničko ropstvo: troškovi kamate

Prema planu o budžetskoj potrošnji u 2013. godini treba platiti 90 milijardi dinara na kamate, što je za 23 milijarde dinara vise nego u 2012 i za 48 milijardi dinara vise nego u 2011 godini. Za samo dve godine iznos koji treba platiti na kamate je vise nego udvostručen i nominalno su vise povećani rashodi za zaposlene, mada su troškovi kamata povećani sa 20,6% na 33,9% ovih rashoda.

U skladu sa neodgovornom politikom prekomernog povećavanja deficit u 2014. godini možemo očekivati da će troškovi kamata premašiti 120 milijardi dinara, u 2015. 160 a u 2016. godini 210-220 milijardi dinara.  I tada će troškovi za zaposlene biti veći od troškova kamata, ali jedino oni.

Došli smo u poziciju dužničkog ropstva kada će sve namene u budžetu morati da se smanjuju, ako ne nominalno a ono realno, kako bi se servisirale obaveze nastale rastom javnog duga.

Pošto se različiti razdeli u potrošnji pridodaju različitim osnovnim namenama podatke treba tumačiti oprezno. Na primer vodoprivreda je bila u osnovnom budžetu poljoprivrede pa je iz njega isključena što ne znači da su smanjeni ukupni izdaci za poljoprivredu…

Druga tabela prikazuje koliko se troši po namenama na 100 dinara za otplatu kamata, te je lako uočiti imploziju svih izdataka države.

–          Izdaci za Vojsku Srbije smanjeni su sa 130 dinara u 2011 na 67 dinara u 2013 godini, na 100 dinara za kamate;

–          Poljoprivredni budžet smanjen je sa 80 na 45 dinara;

–          Obrazovanje je sa 387 pano na 186 dinara uz mogućnost da u 2016. Bude ispod 100 dinara;

–          MUP je pao sa 150 dinara na 80 dinara;

–          Socijalna zaštita iz budžeta pala je sa 217 na 112 dinara, sa tendencijom da u 2014 bude manja od rashoda za kamate; U tome je dečja zaštita pala sa 96 na 47 dinara;

–          Tranferi ostalim nivoima vlasti smanjeni su sa 156 na 84 dinara;

–          Subvencije su sa 129 pale na 91 dinar;

–          Rashodi za korišćenje roba i usluga smanjeni su sa 113 na 98 dinara;

–          Rashodi za zaposlene smanjeni su sa 485 na 295 dinara;

–          Kapitalni rashodi pali su sa 55 na 52 dinara.

Kada država dođe u poziciju da mora da smanjuje svoje troškove za vojsku, policiju, obrazovanje, zdravstvo i za slične vitalne namene, kako bi servisirala kamate, pala je u dužničko ropstvo. Ima li izlaza?

20 komentara

  1. Gde me nadje sa tekstom… Sedam godina sam u duznickom ropstvu. Petogodoisnji kredit sam prolongirao dve godine, odrali su mi kozu sa ledja kamatom i pripadajucim troskovima, a poslednje dve godine mi je kredit bio u dinarima. Kamata znate kolika je na dinare. Hvala bogu, ostalo je jos tri rate…

  2. Zdravkovicu, namece se i jedno pitanje, ako smanjujemo sve stavke, a i njih tako umanjene lavovski pojedu kamate, kako mozes onda da tvrdis da ne treba smanjivati javni sektor za vise od 10 do 15 posto i to najvise iz „zdravstvenih“ razloga? Ako ne mozemo budzet da uvecavamo, onda bi troskove morali da smanjujemo ili cemo se i dalje drzati politike da je „covek nase najvece bogatstvo“, pogotovu covek u javnom sektoru?

  3. „Došli smo u poziciju dužničkog ropstva kada će sve namene u budžetu morati da se smanjuju.“
    Nisu svi u pozicije duznickog ropstva, naprotiv. U duznickom ropstvu su samo oni koji pune budzet. To i jeste generator krize u ovoj zemlji.

  4. Nedavno gledam polemiku i snimljen skec u kome bankar objasnjava duzniku kako oni nisu dobrovoljna organizacija i da duznik iako je vratio glavnicu, nije otplatio kamatu a ona je sada vec cetiri puta veca nego inicijalni zajam. Zato, bankar predlaze duzniku da samostalno proda sve sto ima (da ne bi banka to radila u njegovo ime) i vrati koliko moze a resto nastavi da otplacuje i refinansira kako i koliko moze. Problem duznikov nije medjutim ni glavnica ni kamata, vec cinjenica da bez novog zaduzivanja nije u stanju da zivi, i to je zapravo snaga bankara u suprotnom bilo bi lako reci im puj pike ne vazi.

  5. Da li je moguce da su podaci toliko porazavajuci sa troskovima kamata.
    Koliko sam razumeo troskovi kamata po godinama su:
    2011 – 42
    2012 – 67
    2013 – 90
    ocekivano
    2014 – 120
    2015 – 160
    i
    2016 – 210-220!
    Uvaravaju nas o odrzivosti srpskog budzeta, da li je to moguce sa ovolikim izdacima za kamate?

  6. da li sada mozemo da vidimo i drugu stranu medalje?

    ovo sto vidimo na tabeli je pasiva,
    a interesuje me aktiva(prihodi u budzetu),
    jer cemo tek tada imati pravu sliku finansijskog stanja Srbije?

  7. Да ли можете молим вас да направите график са прегледом укупних отплата које нас ТРЕНУТНО чекају по годинама, рецимо до 2025. најмање. Ако је 2016. 220 милијарди динара, занима ме да ли је бар 2017. боља…Чини ми се да би овакав график требало да стоји на екрану испред Скупштине Србије сваког дана у години, а поред њега поређење броја рођених и умрлих у претходном месеца. Изгледа да ова 2 графика морају да нам стоје пред очима свакога дана.

    Хвала,
    ценим Ваш рад, непристрасно излагање чињеница које не програмира читаоце колико је то могуће.

    • Poštovani Srđane
      U 2016 neće biti otplate 220 milijardi dinara. Mogu da budu i veće i manje, zavisiće od tempa zaduživanja, uslova zaduživanja…
      Hvala puno na ideji, ali ne može se realizovati iz napisanog razloga kao i zbog činjenice da se broj stanovnika menja ne samo usled nataliteta već je i posledica migracija.
      Pozdrav

  8. Kad god se dodje u ovakvu situaciju na redu je, umesto trzisne, politicka arbitraza. Promena vlasti u Srbiji je deo toga. Tek mali deo jer sada treba pristupiti „neortodoksnim“ merama za koje je jedan od preduslova ne slusati konsultante MMF-a. Bas kao sto ih ni USA ne slusaju.

  9. Milenko, pretpostavljam, kad vec preporucujes da ne treba slusati MMF, da imas ideju sta bi trebalo promeniti da zemlja krene napred. S obzirom da MMF trazi smanjnje javnih rashoda, pretpostavljam da si protiv toga, pa me zivo zanima koje su to druge, kako kazes, neortodoksne, mere, koje ce nas izvuci iz krize?

  10. Nobelovac Milton Fridman kaže:
    „Pojedinac,ne treba da služi državi, pošto država nije cilj po sebi, već samo sredstvo da se postignu izvesni ciljevi koji se ne mogu dostići drugačije“.

  11. Sustina je da mi sa reformama previse kasnimo.

    Deficit je sada prevelik. Uz to javni dug je visok, a kamate po kojima se zaduzujemo na granici izdrzivosti.

    Ovo gde se nalazimo od naredne godine jeste duznicko ropstvo. Ovo smanjenje plata u javnom sektoru i povecanje PDV-a nece smanjiti deficit u odnosu na 2013. godinu.

    Cak je moguce da deficit bude veci. Tek sa novim merama imali bismo isti deficit, a za umanjenje deficita je potrebno mnogo napora. 2015. nas ceka isti scenario.
    Neka uvecanje za kamate bude i 1% GDP-a. Da bi se ustedelo 1% GDP-a potrebno je smanjiti javnu potrosnju za 1,5% GDP-a, jer ce i prihodi sigurno pasti za makar 0,5% GDP-a.

    Ali nista ovo ne treba da nas cudi. Isto tako je i gradjen nas GDP. Uzmete kredit od par milijardi, upumpate u javni sektor, oni krenu da trose, razvijale su se trgovine, usluzne delatnosti. Toga nicega ne bi bilo da nije bilo ove potrosnje. Nasa tuga je sto je ona bila NEREALNA. Dugorocno neodrziva.

    Bankrot je sve realnija opcija. Ali to svakako nije dobra opcija. Nece nasi dugovi nestati. Ne zavaravajte se. Nemamo mi ni naftu, ni zlato. Ni vojnu silu.

    Imamo jos malo nade. Nada tinja, ali da bismo izbegli bankrot, moramo da prodjemo kroz poboljsani Grcki scenario.

    Zasto poboljsani? Zato sto imamo manje vremena. A drugo, zato sto brze hocemo i moramo da postignemo rast.

    Sta to znaci? Brze strukturne promene. Zakon o radu je prvi korak ka tome. Drugi korak je resavanje firmi u restrukturiranju i javnih preduzeca. Treci korak je uklanjanje suvisne birokratije(Agencije, drzavna i lokalna administracija). Cetvrti korak je povecanje likvidnosti preduzeca, kroz relaksiraniju politiku NBS, a koja ce biti moguca i potrebna usled smanjenja javne potrosnje i pritiska na inflaciju(ovde ce doci i do postizanja realne vrednosti dinara i samim tim do povecanja nase konkurentnosti). Preorjentacija na strana trzista umesto na domace.

    Sta ce biti rezultat?

    Ako ne radimo nista ili idemo stidljivo, 2018. imacemo deficit od 8% i dug preko 100% GDP-a, privredu u padu, nelikvidnu, zaposlenost na nivou od 20% i u padu ako posmatramo stanovnistvo starije od 14 godina. Ako idemo odlucno, 2018. imacemo deficit od 3% GDP-a, dug na nivou od 100% GDP-a, rastucu privredu, likvidnu, zaposlenost na nivou od 20%, ali u porastu.

    Koja je razlika?
    Razlika je sto je prva opcija siguran bankrot, a kod druge postoji neka sansa. Koji ce biti rezultat 2025? Kod prve ce biti haos – nove devedesete, ali jos gore. Kod druge opcije bice dug od 90% GDP-a, deficit 2%, zaposlenost 25% ili vise. Tuzno, ali istinito. Ceka nas veoma dug put. I tezak.

  12. Citao sam Fiskalnu strategiju i vise je nego jasno da ona ima nekoliko jasnih gresaka, ali je najuocljivija jedna RACUNSKA greska.

    Ne znam gde to da napisem, pa pisem ovde, mozda neko od vas to javno obelodani ili makar ukaze tvorcima Fiskalne strategije.

    Ako obratite paznju na 57. stranu, videcete tabelarni prikaz plana do 2025. godine.

    Tamo pise da ce 2015. godine javna potrosnja biti 43.1, a 2016. 40.6. Istovremeno se predvidja prilagodjavanje od 1.5%. 43.1-1.5 = 41.6!!! Samim tim je fiskalni deficit 3.3, a ne 2.3. I to nije sve. Ovo se prenosi na sve godine do 2025. Prakticno to uvecava dug od 2016. do 2025. za 10%.

    Sledeca stvar je sto veci dug izaziva i vecu kamatu samim tim jos veci deficit. To bi uvecalo dug jos nekih 0,5% do 1%.

    Dakle, dug 2025. ce biti minimum 56%, i to da se ostvare sve ostale pretpostavke. A one se, nazalost, nece ostvariti.
    Prvo, 2013. godine rast ce biti 1,4%-1,7%. Takodje, sledece godine ce rast GDP-a biti 0% u najboljem slucaju. Ne moze se ocekivati dosadasnji rast. To dovodi dug na 57% 2025. Dalje, imamo jos manjkavosti.

    Inflacija u 2014. po prognozi MMF-a nece preci 5% prosecno uz devalvaciju od 2% i BEZ MERA stednje.
    Nasa strategija predvidja odredjenu stednju. Fiskalni deficit ce ostati isti, ali ce na kamate otici 1% GDP-a vise, pa je efektivna javna potrosnja 1% GDP-a manja.
    Medjutim, nasa strategija predvidja inflaciju od 5.5% i devalvaciju od 2%.

    To NIKAKO ne moze da se ostvari. Stoji da niza stopa PDV-a raste, pa je mozda zato predvidjeno 5.5% umesto 5%.

    Ali traznja ce pasti. Dakle, sa predvidjenim kursom(117-117.5), nemoguce je da inflacija bude 5,5% u uslovima kada je ona u Evrozoni 1%. Inflaciju je moguce dostici samo dodatnim merama NBS koje ce dovesti do slabljenja dinara na 120. Time ce biti postignuta inflacija i prihodi, ali ce rashodi porasti na stavkama Kamate i Roba i usluge.

    Takodje, vece slabljenje dinara ce uvecati javni dug u odnosu na GDP.

    Sve u svemu, jasno je da strategija nije dovoljno dobra.
    Moje misljenje je da pravac jeste dobar, ali sama strategija nije do kraja realna. Da bismo imali strategiju do 2025. ona mora biti veoma precizna. A mi imamo greske vec u 2013. i 2014.

    To ce se videti vec sledece godine, kada ce biti potrebna nova smanjenja javne potrosnje kako bismo pogodili deficit.
    Dakle, predvidjam reabalans budzeta, jer su prihodi precenjeni(akcize i pdv pre svega).

  13. Strategije ,pa cak i vojne , su pretezno planovi sa zamisljenenim ciljevima stavljenim na papir.
    Strategije nisu „crveno slovo“ i najcesce se prilagodjavaju realnosti u vidu opcija.Samim tim strategije nikada nisu dovoljno dobre i realne.Strategije nikada ne mogu biti precizne jer njih determinisu zelje.

    Dakle, fiskalnu strategiju treba posmatrati iskljucivo kao pravac u kom ce delovati snop svetlosti. Jasno je da ce taj snop pod raznim uticajima menjati svoj pravac a hipoteticki moze ga promeniti za citavih 180 stepeni.

    • Razumem da strategija ne moze biti do kraja precizna.
      To sam i sam rekao.

      Samo je lose sto se u startu vidi da je ona nerealna, pa cak imamo i racunsku gresku.

      Necu da govorim o tome da ce uskoro (od marta) FED verovatno zaostriti monetarnu politiku, sto vodi ka skupljim kreditima.

      A svi znamo da za zemlju sa nasim kreditnim rejtingom to ne moze biti ni malo dobro. Dakle, evidentno je da cemo pre ili kasnije imati jos vece (mozda i daleko vece) troskove za kamate.

      Ne kazem da je prijatna situacija, samo hocu da navedem sve na zakljucak da je nama potreban revolucionarni pristup.
      Nisu dovoljna lagana prilagodjavanja.
      Obrni-okreni, dug ce verovatno doci do nivoa od oko 100%.
      Bitno je da tada deficit bude 3% i da imamo preduslove za rast.

      Ako ti problemi ne budu reseni, bankrot je jedina opcija, a ova strategija mrtvo slovo na papiru.

  14. Stvarno su ove cifre o kamatama zastrasujuce.

Оставите одговор на mile Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *