Mogućnost izbora ili pedeset centi

Једна од мени најупечатљивијих сцена из филмова је из филма „Било једном у Америци“, када дечак, будући мафијаш, ишчекује прво сексуално искуство које мора да плати са колачем који је претходно купио. Чекајући, одмерава колач, почиње да га начиње, а онда га тако слатко и брзо поједе, заборавивши на жељу због које га је купио. Има и сцена о уцени полицајца, док орган власти има однос са том истом малолетницом, али то ми овде није тема.

Тема су ми релативне реткости, које су основ економије као науке, прецизније, могућност избора.

На пример, у притиску на Србију да се изјасни о санкцијама Русији, мени се чини да је Русија очигледан колачић, а Европска Унија она заводљива девојка, која тражи одређену цену. Проблем у избору представља број колача (ЕПС, Телеком, приватизације и (рас)продаје чега све још не) који се треба спремити, а да би се доживело непоновљиво искуство (уколико до њега уопште и дође).

На летовању у Грчкој покушао сам да спроведем експеримент са осмогодишњим сином. Намерно сам га заразио игрицама (симулација вожње мотора и ауто трке), где је жетон коштао 50 центи, а онда сам кренуо да му попујем шта би све могао да купи за потрошене паре. На пример, да осам вожњи, игрица, кошта као и играчка аутића које сакупља, па да је боље да сачува паре и нешто конкретно купи, уместо што се игра по пар минута. Експеримент није успео (зараза је била превише ефикасна јер му је кући ограничен приступ напредним технологијама) јер је наступио морални пад, прецизније суноврат, код мог сина да моли за 50 центи, а да се оглушује о глас разума како може паметније да потроши паре. Ипак је довољно мудар да зна да може да дође до оба циља уколико се умили, упекмези и примени све друге методе манипулације родитељима. Он је у неуспелом експерименту имао могућност да дође до оба циља, без да крене да се интересује за релативне реткости и цене, а зато што му се може.

Сад, мислим да није пристојно писати о оваквим експериментима у земљи у којој грубо процењујући четири петине деце није ове године видело море, а једну петину родитеља је то задовољство коштало вишемесечног задуживања и свакодневног одрицања. Мада, син ми већ личи на политичара који би опробао обе могућности.

Али, то је оно што причу квари. Како је живети у народу који нема могућности избора? Скоро трећину живота провео сам у таквој оскудацији да некако ме увек погоди туђе сиромаштво, док ме туђе богатство оставља равнодушним.

И тако, ово је само једна асоцијација и експеримент на који ме је мотивисао коментар госн. Дарка о избору нашег драгог руководства између ЕУ и Русије. Све се мислим, остаћемо и без колача и без очекиваног и дуго сањаног телесног задовољства.

 

8 komentara

  1. Jasta more ali to nije razlog da vrsis ispitivanje in vivo ili ti da kinjis dete.. 🙂

    Siromastvo ima svoje prednosti isto kao i suzeni izbor.Kina je ocit primer…pa Belorusija..

    • Док сам пролазио Драгачево на путу за Гучу мислио сам о сиромаштву као аутохтоности и слободи, пре три дана.
      Јуче на гугл стрит вјуу пустим сина да гледа фабрику аутомобила Волксвагена у Дрездену, нисам сигуран, и он се разочара како су аутомобили стари као у Србији. Онда видимо да је снимак из 2008 године.
      Сад, ако је разлика само у старости аутомобила од неколико година било би добро.
      На жалост, са урбаном сиротињом која може само да сања о одласку на море или о аутомобилу, па сања живот на другом месту, разлика постаје драматична. Када би била лишена ТВ-а и гледања ино сапуница још би потражила нешто и дала животу смисао. Овако…

      • Da to sa TV je problem a inace ogromna vecina stanovnika SAD koji jesu urbana sirotinja tek u poznim godinama postane turista,vlasnik automobila ili nekretnine. Na zalost nase poimanje siromasta ali i bogatstva je potpuno iskrivljeno. Kod nas, bogat je onaj ciji valutni konto ima sest i vise nula a siromasan je onaj koji bukvalno nema sta da jede.. Sredine nema jer o sredini niko ne govori na TV a sredina je zlatna…

  2. Svet je lep kada sanjamo, ali….. Urbana sirotinja moze da proba da izlaz iz sirotinje nadje u povratku na selo, ali fakat svi od toga beze jer kod nas izraz seljak koji treba da se dozivljava kao nesto normalno, se dozivljava gotovo uvek pezorativno. Socijalizam je tu pezorativnu crtu napravio, a tranzicija usavrsila.

    • Duboko je pogrešno to što kažeš da urbana sirotinja treba da se vrati na selo. To govori da ti, u stvari, pod tim terminom podrazumevaš polutane i šljakere, koji su i došli iz raznih sela 70-ih godina. Šta da radimo sa delatnostima koje zahvaljujući, između ostalog, kompjuterizaciji nestaju, što proizvodi ogroman broj visokoobrazovanih ljudi i intelektualaca koji ostaju bez prihoda za život? Takvi nemaju selo u koje se mogu vratiti. Samo u crtanim filmovima i bajkama mogu ljudi u ozbiljnim godinama i sa ozbiljnim zvanjima da uz pomoć nekog kursa za mesec dana pređu da nešto drugo rade. Takvi se sada nalaze na državnoj plati, pa problem još nije eskalirao, ali za godinu-dve će sigurno.

      • Nisam mislio da svi mogu da se vrate ali jedan broj moze svakako, ali nece.Svako moze da nadje nesto drugo da radi, samo je pitanje da li hoce. Ispricacu ti jednu istinitu pricu. Firma u kojoj sam radio a koja je saradjivala sa seljacima, je svake godine organizovala team building za svoje radnike(Kopaonik, Becici,Jahorina I sl). Kada je jedne godine bio predlog da se ide u neko selo, ako treba I da se pomogne tim seljacima, predlog iako marketinski, troskovno pa I HR opravdan je sa gnusanjem odbijen kao neprihvatljiv. Najglasniji u odbijanju tog predloga su bili poljoprivredni inzinjeri( a bilo ih je 30 tak).

  3. Baš tako,
    doduše, nije samo u pitanju 4/5 dece, nego i odraslih. Ja od 2008-e nisam bio na odmoru, već punih 6 godina grčevito zajmim novac naokolo kako bi spasio firmu od propasti. Ovih dana sam tražio i dobio od poreske poreski kredit, čime sam dobio priliku da malo dublje udahnem… Mene mnogo više žulja unutrašnja, nego spoljnja politika, ali kad se već pominje izbor između Zapada i Rusije, do pre par godina bih bez razmišljanja bio za Zapad, ali sada… Ipak, po onome što sam pročitao u NIN-u, prvog septembra se moramo izjasniti. Ako je to stvarno tako, onda nam je ostalo malo vremena. Kako god bilo, iako od Zapada malo šta možemo dobiti, od Rusije možemo dobiti još manje, tako da je izbor prilično jednostavan. Lepo bi bilo da smo kao Švajcarska, ali nismo… Iskreno, mislim da je to skoro nevažno pitanje, spram onoga što treba da uradimo u sopstvenoj kući.

    • Musterija a u ovom slucaju kupac je svetinja. Srbija mora da postuje i neguje svoje musterije pre svega jer to je politicka ideologija koja jedino ima svrhu…
      To radi vasceli svet…vodi politiku koja postuje kupca..

      Naravno u nasem slucaju drzave EU ne postuju Srbiju kao kupca jer se ista pretvorila u kupca na osnovu kreditnog zaduzenja pa tako vise izgledamo kao robovi ali bez obzira na to Srbija mora da vodi racuna o onome ko je spreman da kupuje njenu robu.

      To je pocetak kraja svake politke Srbije i to dobro znaju svi kvazi politicari jer na zalost Srbija nema cak ni skolovane politicare vec sve neki samouki priuceni dunsteri..

      Hrvati pa i kekeci su napravili ozbiljnu stratesko ekonomko politicku gresku vezujuci se za prodavce..To se videlo na prvoj krivini a eskalirace uskoro..

      Apropo prvog septembra…kad djaci polaze u skolu a Srbijom se siri miris pecene paprike uz zvuke cirkulara za drva..

      Nema tu promene …

Оставите одговор на Darko Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *