Solarni Protekcionizam i Srbija

Prije par dana, u diskusiji na poslu argumentovao  sam da sam poprilično impresioniran činjenicom, da su za sada Amerikanci odupreli iskušenju da fiskalnu poziciju i trgovinski deficit “popravljaju” uspostavljanjem carina ili tarifa na uvoznu robu. No, već sledećeg dana moja impresioniranost se  raspršila viješću da je američka administracija preliminarno uspostavila tarife na uvoz kineskih solarnih ploča.

Amerika i američka politika malo koga na svijetu ostavljaju ravnodušnim. Stavovi u odnosu na Ameriku su diljem svijeta uglavnom polarizovani te je uobičajena pojava da se U.S of A  doživljava ili kao velika dominantna globalna sila koja prevashodno gleda i štiti svoje interese, ali koja suštinski pokušava biti “dobra” mada ponekad kao slon u porcelanskoj radnji,  ili se doživljava kao imperija zla, skoro pa vođena samim Darth Vader-om iz Zvjezdanih Ratova.

Ova dva polarna kraja su pretjerano pojednostavljenje zemlje koja nikad gotovo ni u čemu nije bila monolitna. Amerika osim što je “melting pot” rasa i nacija je također kompleksan “melting pot”ideja, stavova o vođenju politike, ekonomije, odnosa sa ostatkom svijeta…

Američke odluke, doticala se, gotovo, bilo čega, moguće je interpretirati iz ideološki obojenih perspektiva, u skladu sa gore pomenutim varijacijama. Međutim mi želimo da izbjegnemo takav ugao posmatrnja, zanima nas isključivo ekonomski argument koji pokušava objasniti razloge za uvođenje tarifa na kineske solarne ploče, i potencijalna relevantnost po Srbiju. 

Američka administracija pravda svoju odluku time da se radi o anti-dampinčkoj mjeri. Po američkoj administracija kineski proizvođači imaju nefer kompetativnu prednost. Ova prednost je realizovana zbog  stimulativih mjera kineske vlade industriji,  koja se manifestuju kroz alokaciju resursa (subvencionisana zemlja, energija I drugi inputi u proizvodnim procesima), kreditima koji su mnogo jeftiniji nego ekvilibrijumske kamate.

Zbog čega je ovo bitno po Srbiju?

Prije par godina napisao sam par članaka na sada nefunkcionalnoj ekonomija.org, koje nažalost nisam sačuvao, u kojima sam diskutovao o razlozima za visoke maloprodajne cijene u srpskim trgovinama, sa posebnim osvrtom na cijene  prehrambenih proizvode. U tim člancima sam rekao da uobičajena percepcija u Srbiji da monopolistička pozicija trgovinskih lanaca je razlog za visoke cijene prehrambenih proizvoda je vjerovatno pogrešna. Ovakvo viđenje problematike je suviše generičko, površno pa ako hoćete i “lijeno” te da razumjevanje pravih razloga zahtjeva ozbiljniju i dublju analizu.  Ono što je sasvim očigledno je da je zadnjih godina došlo do evroizacije srpke privrede, a u  tom procesu srpske maloprodajne cene su se rapidno nivelisale sa EU nivoima cena.

 Paralelno ovom procesu doslo je do liberalizacije tržišta. Barijere za uvoznu robu su otklonjene ali pri tome nije vođeno računa o disproporcionalnosti između subvencija koji primaju EU i domaći poljoprivredni proizvođači. Zbog većeg nivoa subvencija koje primaju zapadni i EU poljoprivrednici, postoji mogućnost da EU prehrambeni proizvodi su često konkurentniji na domaćem tržištu od domaćih proizvoda. Kao dokaz ovoj hipotezi naveo sam primjer cijena poljoprivrednih proizvoda na pijacama gdje domaći poljoprivredni proizvodi, nuđeni direktno od samog proizvođača bez bilo kakve participacije posrednika ugrađenih u pijačne cijene, su veće nego ekvivalentna uvozna roba prodavana u supermarketima. Osim što imaju manje subvencije, domaći poljoprivrednici su izloženi i kašnjenju isplate već dogovorenih subvencija, što u režimu nestabilnog dinara stvara dodatni rizik od nivoa kursne liste.

Konačni rezultat je da Srbija uvozi robu koju bi objektivno trebala i mogla da jeftinije i kvalitetnije proizvede, nego uvozni ekvivalenti,  ali je tržište poremećeno prisustvom disperzije u subvencijama kao i prisustvom robe sumnjive kvalitete koja često po bagatelnim cijenama završava na cjenovno izuzetno elastičnim istočnoevropskim tržištima.

Vodeći s američkim primjerom, Srbija bi u najmanju ruku trebala da izanalizira i ustanovi da li razlika u nivou subvencija stvara EU poljoprivrednim proizvođačima komperativnu prednost te da ako prednost postoji razmotri o njenoj eliminaciji na fer način.

Jedan komentar

  1. U sustini si u pravu ali ti je primer los… Pijace u Srbiji nisu reperno mesto za poljoprivredne i uopste prehrambene proizvode.Marketi to jesu…
    Pijace su sada steciste preprodavaca koji robu kupuju takodje od preprodavaca ( kvantasi i sl..) Nesto kao prehrambeni buvljak bez socijalne odgovornosti..
    Kvantasi i velikoprodaje su pak mesta gde se prodaje roba u omeru 3:1 u korist uvoznih proizvoda.
    Tako dolazimo do paradoksa da je roba u marketima ( uvozna i domaca) i pored poreza i marze manja i do 50% od cene na pijacama….
    Tu je marketinska moc marketa koji robu, sirokog asortimana, daju na odlozeno placanje i do 90 dana…Pijaca je kes i na nju su osudjeni samo oni koji nemaju cekove i kartice i oni kojima cene u principu nisu vazne .Naravno ni kvalitet jer Srpske pijace ne ispunjavaju ni jedan kriterijum o kvalitetu robe. Naravno neki mudraci misle da lep krov i nove tezge upravo to znace ali…
    Marekti imaju pakovanu i sertifikovanu robu..bla bla…

    E sad sutina…. Nema veze nista ni sam cim ako necete da budete clan EU!! Ako to hocete prvi uslov je da otvorite finansijsko i trziste robe za stare clanice ??!! To je na kraju i pocetku sva sustina Unije..
    Tako je Poljska poljopriveeda u usponu ali u rukama Holandjana ( 95%) ect…
    Znaci ne moze i jare i pare…moras da potones ako mislis da ti pruzim ruku kad pozelis da izronis a ako glumis plivaca i ronioca onda si „drzava elemenat“ u sukobu sa demokratijom. To kasnije spada u nadlestvo rajha ili natoa…
    SAD nije monolitna sve do jednog trenutka a to je interes, nakoh toga , a to je pocetak svega, ona je apsolutno monolitna. Otud se i ovoliko upinje i otud ovoliko angazovanje svih kadrovika SAD da uruse EU u pauzi urusavanja Kine i Rusije..
    Ekonomija jeste nauka ali u drustvenim odnosima ona je samo dleto u rukama drvodelje…a on pak osim dleta u svoje ruke moze uzeti bezbroj orudja i oruzja..

    Btw. Subvencije i strane investicije su poslednja ekonomska delatnost koju neka ekonomija zeli..To je samo poslednja nada u beznadju..
    Srbija ne moze da sedi na dve stolice ,da hoce i jare i pare..Mora da se odluci i sto je najveci paradoks ona se vec dve decenije na izborima odlucje ( protiv Unije) ali onda skup gubitnika nadjacava pojedinacnog pobednika. Potonji izbori su samo nastavak te tradicije.

    I tako tiho plivajuci na misice mi (Srbija) plivamo ka Uniji a tamo…

    Jedanput ide stari Amidža
    ko neki sedi mandarin;
    a za njim tapka, trči, skakuće
    junačke krvi najmlađi sin.

    Vašar je bio; a na vašaru
    sablje, pištolji, arapski at,
    tuniske kape, srebro i zlato,
    mletačka svila, ženevski sat.

    – E, šta ćeš, sine, da kupi babo? –
    deteta sklonost kušaše svog.
    – Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu,
    il’ voliš ata misirskog?

    Il’, možda, želiš od svile ruho?
    Neka ti bude svileno sve!
    Govori, sine, govori brže,
    da kupim one toke zlaćene? –

    Dete se češka rukom po glavi,
    kao da ne zna šta bi od sveg:
    – Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
    pečenja kupi jarećeg…

    Sad se i babo češe po glavi,
    gledajuć dugo sinčića svog:
    – „E, ja sam volo sablje i koplja,
    a sin mi jarca pečenog!“

Оставите одговор на Darko Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *