Čija je zemlja, zemlje Srbije!?

U Srbiji je poništena svaka treća privatizacija u poljorpivredi. Opljačkana je imovinma pa je bez posla ostalo više od 100.000 radnika. Državnu zemlju treba prodati ili izdati našim seljacima, a novac utrošiti za razvoj agrara. Tajkuni i sumnjivi biznismeni su pokupovali državno zemljište. Zemlja je paorska, državna, tajkunska i pomalo zadružna!

Piše: Branislav Gulan

 

Najveći doe privatizacije poljoprivrednih preduzeća u SRbiji nije obavljen na zakonit način. Sporadično se u proteklojdeceniji I po ukazivalo na sporne slučajeve, ali očito kod nadležnih nije bilo sluha za dokaze koji su se predoćavali. Nekolicina ljudi koji se bave ovom oblašću je upozoravala da se privatizacija sprovodi na pogrešannačin. To je, međutim, ocenjeno kao ,,jeres’’ i oni koji su to govorili bili su verbalno proganjani I napadani zbog takvog mišljenja. Sad se ipak vidi ko je bio u pravu – ponišena je svaka treća ili četverta privatizacija! Posle obavljdene privatiazcije postavlja se pitanje – čija je naša zemlja? Odnosno, čija je ZEMLJA ZEMLJE SRBIJE? U stvari sad treba postaviti pitanje čija će biti zemlja zemlje Srbije? Za sada se zna da je zemlja, ponajviše paorska, državna, tajkunska i pomalo – zadružna!

Problem je nastao kada je 2005. godine usvojena strategija privatizacije u poljoprivredi, kojom je državno vlasništvo nad zemljemom ocenjeno kao recidiv prošlosti. Insisitralo se na modelu ishitrene privatizacije, a svako ko se tome suprotstavljao predsavljen je kao retrograydni element. Rezultat takv epolitike je ogrom,an broj poništenih privatizacija zbog lošeg gazdovanja, pa asu desetine hiljada hektara zemljišta vraćene u državno vlasništvo. Na žalost, u tim propalim privatizacijama (više od 100 u agraru) optuđena je mehanizacija i druga oprema, spašeno je samo zemljište. Zadatak države je sada se u procesu restrukturiranja oporavi ta agrarna preduzeća, omogući im da opet ,,stanu na noge’’. Reč je o firmama koje mogu dobro da rade i što je najvažnije , sposobna su da zapošljavaju randu snagu, štoi je sad u Srbiji najpotrebnije. U privatizacijama radnicisu ostajali bez poslam, a najvoblji I najsvežiji priemr je poslednja privatizacija velikog giganta PIK ,,Bečeja’’. Nikej niej hteo da kupi pKB ,,Beograd’’ i one je sad umesto grada Beograda dobio novog gazdu, a to je Republika Srbija. Procenjuje se da je poslednjih godinas u SRbiji kroz restituciju I privatizaciju zemljništa iz društvengo vlasništva u ruke korporacija i tajkuna promenilo vlasnike oko 500.000 hektara. Ponajviše je bilo u Vojvodini.

Kada je reč o državnoj zemlji tačno se ni ne zna koliko je danas ima. Ima nekoliko brojeki koej su koristiel dosadašnje vlasti, a to je oko 480.000 hektara, pa zatim 680.000 hektara i – nagađanaj da je ima oko 830.000 hektara. Te posede je trebalo prvo ponuditi domaćim seljacima. Za polovinu prodatih poseda (pominje se cifra od oko tri milijarde evra) treba uložiti u razvoj domaće poljoprivrede. Mišljenje eksperata na osnovu iskustva iz svegta je da državno zemljište ostane kod istog vlasnika i da se izdaje u zakup sadašnjoj generaciji domaćih poljoprivrednika i da oni te posede obrađuju dok imaju intreresa. Potom opet da se izdaje drugoj generaciji poljoprivrednika. Primera radi, u Izraelu je celokupno poljoprivredno zemljište državno ili paradržavno i izdaju ga u zakup na 49 godina.

U procesu privatizacije učinjeno je niz grešaka. Prema sadašnjoj regulativi promet poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini nije dozvoljen. Agencija za privatizaciju prodajući kombinate, zapravo je obavljala primet zemljišta nad kojim su oni imali pravo korišćenja, iako za to nije bila nadležna, što je najveći propust! Agencija opet tvrdi suprotno, da nikada nije prodavala zemljište, već isključivo kapital preduzeća, to jest celo preduzeće! Tu se I krije ,,kvačka’’, jer se vrednost zemljišta niej nalazila u knjigovodstvenim bilansima, zemlja niej ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na licitacijama… Cena se ipak z idala I krou zemljište koje se dobijalo na korišćenje! Sa dokazom o kupovini firme novi vlasniti su se, uglavnom bez problema, u katastru upisivali i kao vlasnici zemkjišta. To je sad teško ispraviti, pa je u toku I preprodaja zemljišta I čitavih agrobiznisa sa strancima, a potom će se tragovi kapitala od tih prodaja zagubiti na nekom ostrvlju!

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede Vlade Srbije, pre početka procesa privatizacije u agraru, a koji je sproveden u protekloj deceniji i po (od 2000. do 2015. godine), u Srbiji je postojao i uspešno radio 91 poljoprivredni kombinat i 108 poljoprivrednih dobara. Od toga u Vojvodini je bilo 108 dobara i 36 kombinata. Danas u SRbiji postoji samo PKB koirporacija. Zahvalkjujući ovakvoj privatiazcijiu oko 120.000 hektara zemlje završilo je u rukama nekoliko pojedinaca, čime je država izgubila desetine miliona evra,a poljoprivredi SRbije je naneta nesaglediva i trajna šteta. Osim navedengo direktna posledica privatiazcije kombinata je I gašpenej više od 100.000 radnih mesta u poljoprivredi, uništena je visokosofisticarana tehniologija, kao i stočni fond u SRibji koji se danas nalazi na nivou 1910. godine. Najb olji dokaz je poseldnjih popis u agraru po kome Srbija poseduje:

Porazna statistika

908.900 goveda se uzgaja u Srbiji

– 3,4 miliona svinja se uzgaja

– 1,78 miliona ovaca se uzgaja

– 235.576 koza se uzgaja

– 26,6 miliona živine se uzgaja

– 673.651 pčelinje društvo

– 408.734 traktora poseduju gazdinstva

– oko 25.000 kombajna poseduju gazdinstva

– oko 25 godina je stara mehanizacija

Ovakvo stanej je i posledica činjenice što je ugašena kooperacija desetine hiljada stočara i na taj način je prekinuta ključna karika u lancu poljoprivredneproizvodnje i razvoja srpske ekonomije. Poljoprivrednici nisu imali pravo učešća u privatizaciji, a upravo njihovim radom su podizani i kombinati i prerađivačka industrija. Na taj način su poljoprivredni proizvođači dovedeni u položaj građšana drugog reda.  Tu je i prekinut proizvodni lanac od njvie do trpeze. Jer, da su oni postali delom vlasnici kombinata, drugačija bi se vodila politika. Oni bi poroizvodili sirovine koej bi ti kombinati na drugi nači nod njih otkupivali, znalo bi se za koga proizvode i po kojim cenama… Ovako se radi sve od slučaja do slučaja, veoma često dobar deo roda ostane i na njivama, seljaci su nezadovoiljni, potcenjeni i ucenjeni od prerađivača, pa često pravdu traže protestima na ulicama.

Za obavljenu pogrešnu privatizaciju, pitanej je ko treba da snosni odgovornost. Jer, trećianprivatgiaqzcija je ponišena, a njihova imovian je opljačkana, bez ikakvih posledica po nesavesne kupce i sve u u lancu državnih institucija koje su bile dužne da kontrolišu da li novi vlasnici ispunjavaju ugovorne obaveze. U privatiazciji preduzeća oštećeni su radnici i penzioneri koji su decenijama odvajali deo ostvarene dobiti i umesto raspodele na plate izdvajali za kupovini zemljišta, mehanizacije, izgradnju objekata… Das u oni postal vlasnici akcija u preduzećaima drugačiej bi se određivale cene sirovina, jer bi i njive za primarnu proizvodnju bile njihove, ali bi i deo fabrika bio u njhovom vlasništvu. U vreme SFRJ, primera radi, tursitičpki poslenici iz Dalmacije su ulagali u proizvodnju hrane u Vojvodini, ali nisu postajali vlasnici njiva. Danas je sitaucija sasvim obrnuta. Učešće poljoprivrede u bruto domaćem proizvodu je oko 11 odsto,a sa prehrambenom indsutirjoim je oko 15 – 16 odsto. U ukupnm izvozu Srbije agrar kroz izvoz uglavnom sirovina, učestvuje sa 23, a u uvozu samo sa osam odsto.

Dakle, pokidani su repoduktivni lanci od njive do trpeze. Jer, d asu u privatiazciji učestvovali oni koji sui h gradili ili bili delom vlasnici tih fabrika, šećerana, uljara, prehramvbgene indsugtrije i ostalog oni bi uticali na cene sirovina i samim tim finalnih proizvdoa. Ovako ni na šta ne utiču. Sad se izmišlja ,,ruap na saksiji’’ pa se formriaju klasteri. Ranije su to bile reprodukcione celine. Daskle, sve smo uništili pa sad pokušavamo da gradimo novo, samo pod drugim imenom. Zato se i postavlja pitanje ČIJA JE ZEMLJA ZEMLJE SRBIJE? Zasada smo rekli, paorska, državna tajkunska (domaći i strain tajkuni),  i sa malim površinama, zadružna.  Koliko ko poseduje tačno se ne zna, ali je za budućnost bitno da se zna – čija će biti zemlja zemlje Srbije! Rezultate ovakve privatiazciej je da sad imamo 30 do 40 odsto proizvodnje iz 1989. godine! Cilj je bio da se poveća proizvodnja, kvalitet, konkurentnost, izvoz… Ti ciljevi uz ovako obavljen posao su nam još uvek daleko!

 

 

 

 

 

Posed

Republika SRbija, pema poslednjem popisu poseduje 5,1 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, od koga je obgradiov oko 4,2 miliona hektara, na koji se uglavnom ekstenzivno proizvodi hrana. Po poslednjem popisu obrađuje se ili kako se ističe (koristi se) tek 3.355.859 hektara. Razlika zemlje nalazi su parlog, utrine, pašnjaci, zemlja lošeg kvaliteta… Prosečna veličina poseda u Srbiji je 4,5 hektara (u EU je to oko 15 hektara). Inače, po popisu u Srbiji ima 631.122 poljoprivrednih gazdinstava. Od toga je 628.5555 porodičnih gazdinstava i 2.657 (ili 0,4 odsto) gazdinstava pravnih lica i preduzetnika. Istraživanaj pokazuju da se poljoprivredom kao profesionalnim i dodatnim zanimanjem bavi  oko dva miliona stanovnika. Od toga stoačrstvo se bavi 330.000 njih i imaju u proseku 1,9 grla u stajama.

Današnji srpski veleposednici imaju znatno veće posede nego što su ih u Vojvodini imali vlasnici pre Druigog svetskgo rata. Mislim na porodice Dunđerski, Kotek, Lederer. Naime, ove tri porodice su zajedno posedeovale oko 11.200 hektara plodne zemlje (prvi 4.900, drugi 3.800 i treći 2.500 hektara). Sve to nije ni polovina onog što danas poseduje MK Grupa, Delta, Matijević, ali i neki novi zemljoposednici. Najviše privatizovanih njiva je u Vojvodini, koja poseduje  oko 1,6 miliona hektara obradivog zemljišta (od koga je 1,1 miliona hektara privatno, oko 300.000 hektara je u državnoj svojini, a ostalo u zadružnoj svojini, ili još nije utvrđeno). Prema poslednjem popisu u Vojvodini postoji oko 146.000 vlasnika obradive zemlje. U tome 1.285 vojvodđana poseduje oko 210.000 hektara njiva. Prosečna veličina njihovih gazdinstava je 163 hektara. Uz njih 71 ima posede od 300 do 500 hektara, a 25 od 500 do 1.000 hetkara. Treba reći I to da je pre ove poslednje privatizacije  više od 85 odsto poseda u Sribji takođe bilo uprivatnom posedu (seljaka i onih kojiam je to bila dodatnadelatnost uz redovan posao)…

Svi oni daleko su od današnje veliek četvorke, koja ukupno obrađuje više od 100.000 hektara u Srbiji, što sopstvenog zemljišta dobijenog uglavnom kupoviniom nekada moćnih kombinata, što državne zemlje koj su, u zakup dobili u privatizacionom paketu ili je zakupili docnije. Nezvanične procene ukazuju das u tajkuni I sumnjivi biznismeni u poslednjojk deceniji uz mahinacije na akucijama i ,,štelovanje’’ tendera dobili oko 300.000 hetkara zadružne i državnme imovinme samo u Vojvodini. Oni su posede kako se nezvanbičnmo ističle plaćali 500 evra po hektaru. Oni su kupovali kombiant u okviur koga su dobijali zemlju na obradu. Sve đto je prodavano, procenjivano je ukupno, od oka. Bez posebnog izdvajanja obradive zemlje. Danas je cena hektara obradive zemlje u Vojvodini od 10.000 do 15.000 evra. Imajući to u vidu nije teško izračunati koliko su novi vlasnici zaradili samo na razlici u ceni zemljišta koja je u međuvemenu narasla.

KOLIKO ZEMLJE OBRAĐUJU NAJVEĆI U SRBIJI (OKO)

IM ,,MATIJEVIĆ’’                                              33.000 HEKTARA

MK GRUPA                                                         31.000

DELTA                                                                 25.000

,,IRVA INVESTICIJE’’                                      18.000

STRANCI VLASNICI ZEMLJE U SRBIJI (OKO)

BALTIK PROPERTI INVESTMENT (IRSKA)                   10.500 HEKTARA

AGROKOR (HRVATSKA)                                                     3.000

CBA (MAĐARSKA)                                                                 2.650

ŽITO GRUPA (HRVATSKA)                                                  2.004

Dakle, namerno guranje poljoprivrednih preduzeća u stečaj, a potom njihova prodaja u bescenje, bio je jedan od metoda kojim su se pljačkale plodne, najčešće vojvođanske oranice. U proteklih desetak godinana ovaj način, tajkuni, kriminalci i sumnjivi biznismei sa sumnjivim novcem, pokupovali su za male pare zemlju voćnjake, ali i farme, mehanizaciju, objekte…Što se tiče preostale državne zemlje (radi de o 300.000 do 400.000 hektara) ona se uz pravu jagmu, izdaje u zakup. Posebnma kategorija su dodatnih oko 130.000 hektara koji se u okvirnom odnosu pola – pola vode kao zadružni i društveni. Dobro je što je država pod svoje ,,okrilje’’ vratila više od 120.000 hektara zemlje koju sad izdaje u zakup i to naplaćuje. Ceo ovaj proces privatizacije poljopriovrede Sribje, nakon demokratskih promena 5. oktobra 2000. godine do danas vodilo je 13 ministara poljoporivrede. Svi su obećavali da će rešiti problem u ovoj grani. Dakle, što se radnika tiče, način privatizacije srpske poljoprivrede, bi mogao da se nazove zakonski osmišljenim zločinačkim poduhvatom!

Može li da odloži prodaju zemlјe strancima!?

Naša strategija o zadržavanju polјoprivrednog zemlјišta u rukama domaćih vlasnika mogla bi da se zasniva na preuzimanju pojedinih rešenja iz zemalјa EU, a stručnjaci preporučuju „slovenački” model Srbija, i pored loše ispregovaranog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), još ima šansu da zaštiti svoje oranice od naglog upliva stranog kapitala. Malo je ljudi koji u to veruju, ali u dobrim odnosiam i saradnjom sa Briselom, možda se može stići i do tog rešenja? Srpska strategija mogla bi da se zasniva na preuzimanju pojedinih rešenja iz zemalјa EU. U zakonodavstvu mnogih članica i te kako postoje ograničenja ko i pod kojim uslovima može steći pravo da postane vlasnik polјoprivrednog zemlјišta. Ako institucije EU to tolerišu svojim članicama „prepisivanje” takvih odredbi za Srbiju bi bila dobra opcija, smatraju stručnjaci.

Zar nije bolje da državno zemljište ostane državno i da se izdaje u zakup sadašnjoj generaciji poljoprivrednika i da oni to obrađuju dok imaju interesa, a potom drugoj generaciji poljoprivrednika. Zar su Jevreji glupi što je celokupno poljoprivredno zemljište državno ili paradržavno I što ga idzaju u zakup na 49 godina. Nije ni prihvatljivo da se zemlja koja ima naslednike upetljava u zakup i investicione planove (primer ,,Tenisa’’.) Čistu zemlju prvo treba ponuditi poljoprivrednicima mlađim od 42 godine na 30 godina zakupa. Ako bi trećinu od 680.000 hektaraa državne zemlje (tačno se ni ne zna koliko je ima, priča se i o 830.000 hektara) u van građevinskom reonu Vojvodine, ponudli pomenutim poljoprivrednicima, oko 6.700 gazdinstava proširilo bi svoja imanje i to bila bila odlična investicija.

Šta treba Srbiji

Ako, bi srpskim seljacima ostala zemlja, nije nam potreban ,,Tenis’’, već tov junadi. EU godišnje uvozi 700.000 tona, traže od Srbije narednih pola veka po 50.000 tona godišnje! Imamo u Srbiji oko 200.000 praznih kuća, pa u njima naseliti one koji hoće da se bave tovom. Tov ovog broja junadi bi rešio probleme srpske poljoprivrede. Ako bi sotčari iali zemlju da proizvode hranu za životinje, onda bi im se isplatilo i da imaju pune staje.  Naše svinje i svinjsko meso – neće EU a mi im nudimo! Nemožemo sad da ga izvozimo ni u EU zbog vakcinacje protiv kuge (osim obrađeno na temperaturi većoj od 70 stepeni), a nema ni izvoza u Rusiju jer transport traje 47 dana! Ako, sa vakcinacijom prestanemo 1. januara 2017. godine, posle toga treba da prođe tri godine da bi mogli izvoziti svinjsko meso u EU i u druge zemlje preko EU! Ako, bi nas sad primili u EU, posle prestanka vakcinaciej svinaj treba da prođe šest godina, kako bi postal punopravna članica. Dakle, sv ejke to još uvek daleko od nas! Čini mi se da smo mi za sve ovo zakasnili, jedino, ako se nedogodi radikalna promena mišljenja i stav prema EU i Brisela, prema Srbiji!

Postoji mišlјenje da bi u ovim okolnostima najpodesniji bio „slovenački” model propisa. Slovenija za razliku većine drugih država nikada nije tražila moratorijum (zabranu prodaje zemlјe strancima) ali je vešto u propise ugradila nekoliko ograničenja za sticanje prava nad zemlјištem. Neka od njih su, recimo, da kupac mora da bude državlјanin ove zemlјe najmanje pet godina, da prednost pri kupovini imaju vlasnici susednih parcela kao i mladi polјoprivrednici koji formiraju novo gazdinstvo ili proširuju postojeće posede.

U Studiji objavlјenoj u Studentskoj reviji za privredno pravo još 2014. godine studenti Pravnog fakulteta u Beogradu dali su uporednu analizu o tome kako su evropske, ali i druge države regulisale ova pitanja. Iz ove analize može se zaklјučiti da su se sve relativno nove članice EU (Polјska, Češka, Mađarska, Hrvatska i druge) suočavale sa sličnim izazovima kao i Srbija danas. Imale su niske prinose u polјoprivredi, probleme sa navodnjavanjem, zastarelu mehanizaciju, niske subvencije… Postojao je snažan otpor prema pristupanju EU i reformama uopšte. Pod takvim pritiskom većina ovih država tražila je, i dobila, produžetak važenja zabrane prodaje obradivog zemlјišta strancima kako bi zaštitili domaće polјoprivrednike. Među njima su Slovačka, Mađarska, Polјska, Hrvatska…

Posebno je interesantan podatak o kretanju cena polјoprivrednih oranica u zemlјama centralne i istočne Evrope (CIE) neposredno pre i nakon pristupanja Uniji jer slične promene mogu da se očekuju i u Srbiji. Istraživači su uporedili cene zemlјišta u periodu od 2001. do 2006. godine u nekoliko država CIE kao i prosek u tadašnjim članicama EU. Dok je recimo 2006. u državama CIE hektar vredeo od 1.900 do 2.300 evra prosek u tadašnjoj EU bio je čak 12.000 evra. Razlike su bile ogromne i to je, uz niže prihode građana, bio odličan argument ovih država da zatraže produženje moratorijuma za prodaju zemlјišta stranim državlјanima. Došlo se takođe do podatka da je u posmatranom periodu cena drastično rasla u Polјskoj (35 odsto), Slovačkoj (21 odsto), Estoniji (50 odsto), a u Litvaniji za čak 143 procenta. Kako se navodi u analizi, porast cena pogurale su i takozvane „špekulativne tražnje” pojedinaca koji su bili svesni ogromnih razlika u ceni obradive površine u tadašnjoj EU–15 i zemlјama centralne i istočne Evrope. – Nije teško zaklјučiti da njihov krajnji cilј nije bio bavlјenje polјoprivredom već dobit od dalјe preprodaje oranica strancima kada to zakonski okvir dozvoli – ističe se u ovoj studiji.

Paralela sa Srbijom

Paralela sa Srbijom je očigledna. Procenjuje se da je više od 100.000 hektara obradivog zemlјišta već u rukama domaćih i stranih tajkuna. Do oranica su došli pod nerealno povolјnim uslovima, uglavnom kroz privatizaciju polјoprivrednih kombinata koji su prethodno dovedeni do propasti. Neki od njih su zaradili ogroman novac preprodajom ranije jeftino kuplјene zemlјe, a neki tek nameravaju da profitiraju od takvih transakcija.Pošto se približava 1. septembar 2017. godine, kada će stranci moći da kupuju zemlju u Srbiji, ako se ništa ne promeni, već sad se cene hektrara zemlje u Srbiji kreću od 7.000 evra, ako je dalje od asflatnog puta pa do 15.000 evra, ako je posed pored puta i poseduje nešto od infrastrukture.

Izuzeto nacionalno bogatstvo!

Prema članu 3. Zakona o privatizaciji, iz privatizacije se izuzima nacionalno bogatstvo, odnosno ZEMLJIŠTE, a i dosadašnji Zakon o zemljištu zabranjuje prodaju zemljišta strancima! Razlog je što se ono tretira kao teritorija! Stranci međutim, kažu da oni nisu vlasnici zemljišta nego preduzeća i da na osnovu toga obrađuju zemlju! Po slovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju , 1. septembra 2017. godine, stranci će moći da pod istim uslovima, kao i domaća lica, u Srbiji da kupuju zemlju! Druge zemlje ni izbliza nisu tako loše ispregovarale ovako kratke rokove, pogotovo nezavisno od članstva u EU. Nijedna od poslednje primljenih članica EU, tako nešto nije dozvolila, dok ne uđe u punopravno članstvo, a pojedine zemlje zadržale su moratorijum na takvu prodaju zemljišta i posle toga.

Inače u poslednjih desetak godina, posebno posle velike ekonomske i prehrambene krize 2007–2008. godine, u svetu vlada pravi rat za preuzimanje polјoprivrednog zemlјišta. Veliki investitori, pa čak i vlade pojedinih zemalјa, od tada do danas zauzeli su (kupili u različitim formama) više od 35 miliona hektara obradive zemlјe u svetu. Oko 40 odsto tih kupaca ima sedište u EU. Investitorima su posebno interesantne istočnoevropske zemlјe, koje se pridružuju zajednici gde postoji obaveza prometa zemlјišta, ali i države koje su u procesu pridruživanja. Najveće parcele do sada su otkuplјene u Rumuniji gde je oko 800.000 hektara prodato praktično u bescenje. Agroekonomisti ističu da ovakav trend ima negativne posledice jer se prelazi na intenzivan uzgoj svega nekoliko kultura – kukuruza, soje, pšenice, ulјana repice… dok se ostale kulture eliminišu.

Nekadašnja ministarka poljoprivrede Srbije, Ivana Dulić Marković izjavila je da će se prema novoj Uredbi, sa kojom se “preciziraju uslovi i kriterijumi davanja državnih njiva u dugoročni zakup”, one izdavati bez ijednog kriterijuma i prema političkoj odluci koja će će doći direktno iz Vlade Srbije. Zapravo, verovatno će kriterijum biti sponzorstvo stranke ili nekog od minista­ra koji će prema Uredbi odlučivati o tome ko može da zakupi zemljište na 30 godina”, izjavila Dulić Marković, koja je sada konsultantkinja SEEDEV-a. “Najstrašnije je što se uredbom pot­cenjuju dobri poljoprivrednici”, rekla je ona i dodala da je problematično i to što se uopšte do­nosi Uredba kada postoji Zakon. Postoječi propisi više odgovaraju strancima, negbo domaćim poljoprivrednicima. A, znamo da se baš najviše oranica nalazi u rukama malih i srednjih proizvđača koje treba sačuvati. U suprotnom će postati najamni radnici na svojoj i u svojoj zemlji. Savet čelnika zadrugarstva EU malim i srednjim poljoprivrednicima u Srbiji je da se udruže. U suprotnom ne da će propasti, nego će nestati sa agrarne scene!

(Autor je član Akademijskog odbora za selo SANU)

 

Jedan komentar

  1. Savković Slobodan

    Katastrofalna politika bivše i sktuelne Vlade

Оставите одговор на Savković Slobodan Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *