POGLEDI: Agrarna strategija pada!

Ratarska udruženja saopštila su da je zabrana izvoza žitarica i uljarica 2022. godine u Srbiji dovela do velikih zaliha i pada cene tih kultura! Saopštenje agrarnim problemiam u Srbiji potpisali su Udruženje poljoprivrednika „Pančevački ratari“, Asocijacija „Agrarni Forum“ i udruženje „Građanska neposlušnost“. Ušli smo udesetu godine sprovođenaj agrarne strategiej od 2014.do 2024. godine.  Od obećanja datih u njoj ništa se nije ostvarilo, pa je to bila strategija pada! Proizvođači hrane sve češće traže agrarne paritete koji su bili 1995. godinhe kada je pok savezni ministar poljoprvirede bio prof dr Tihomir Vrebalov

Branislav Gulan, analitičar i publicista

Organizacije poljoprivrednika u saoapštenjima navele su da je cena pšenice sa 45 dinara u 2022. godini  pala na 19 dinara po kilogramu u 2023. godini i da se tom cenom i prosečnim prinosom  od pet tona po hektaru ne može se postići ni 70 odsto troškova proizvodnje! Istakli su i da je cena kukuruza istovremeno pala sa 37 dinara na 14,5 dinara po kilogramu, suncokreta sa 73 dinara na 37 i soje sa 85 na 40 dinara po kilogramu. Ratari navode da je neophodno da država interveniše i da agrarni budžet mora biti 10 odsto ukupnog državnog budžeta, kako bi se omogućilo davanje subencija od 400 evra po hektaru. Prema saopštenju vlade Srbije, ističe se da će u 2024. godini agrarni budžet iznositi oko 105 milijardi dinara. Pored toga posebno se navodi da je on rekordan do sada i da je premašio zakonskih pet odsto od budžeta Republike Srbije!

Međutim, pada cena osnovnih agrarnih proizvdoa, uticaće da se smanje setvene površine u jesennoj setvi 2023. godine. One su u 2022. godini bile veće od 883.000 hektara. Tada je ponajviše površina, čak 725.000 hetkara, zasejano pšenicom. Prema analizi prof dr Miroslava Maleševića, tada je nedeklarisanoo seme ,,tavanka’’ zauzela čak 60 odsto površina. Jesenja setva 2023. godine privodi se kraju.Pšenica ćće zauzeti manje površina od prošlogodišnjih, ali će i sad na njima biti oko 50 odsto nedeklarisanog semena ,,tavanke’’. To u startu znači da neće biti rekordnih prinosa u žetvi u 2024. godini. Ali, pšenice od 1,55 miliona tona koliko je potren Srbiji za ishranu, rezerve i semensku proizvodnju (za današnjih 6,6 miliona stanovnika) uvek će biti dovoljno. Jer, to se može ostvariti sa setvom od najmanje 300.000 hektara pod pšeničnim zrnom.

Jesenj setva u 2023. godini privodi se kraju. U setvi obavljenoj krajem 2022. godine pšenica je bila zasejana na 725.000 hektara. Deo polja je uništilo nevreme pa je žetva obavljena na 720.000 hektara. Sa tih površina, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku dobijen je rod od 3,4 miliona zrna. Prema računici Petra Radića, saradnika u Zadružnom savezu Vojvodine, troškovi proizvodnje pšenice po jednom hektaru su bili 164.000 dinara, pod uslovom da je bio rod po hektaru najmanje pet tona. To znači da je proizvodnja kilograma pšenice ratare koštala 33,30 dinara.  Dakle, proizveli su čist gubitak po hektaru. Jer, za svoj trud u 2023. godini, sad ne mogu da dobiju više od 20 dinara po kilogramu!

Proizvođači u problemima

Dakle, proizvođači su sad u problemu kako da obave jesenju setvu, svih kultura, koja u zemlji treba da se uradi na oko 800.000 hektara.Prvo što će da urade, to je da se smanji setvena površina pšenice. Hlebno zrno će sejati samo oni koji to moraju zbog plodoreda. Jer, kada je bila dobra cena u 2022. godini država im je bila zabranila izvoz, pa tada su ostali bez para, ali i u državi je puno neprodate pšenice. Tako je izbugljeno poverenje kod poljoprivrednika. A, manje će se sejati i zbog toga što je deklarisano sortno seme nekoliko puta skuplje od pšenice. Oni koji moraju da seju pšenicu, sad nemaju novca da to plate! Zbog toga će sejati svoje seme sa tavana, zvanu ,,tavanku’’. Istaknuti selekcdionar iz Novog Sada prof dr Miroslav Malešević kaže da je ovo nedeklarisano seme i lane bilo zauzelo čak 60 odsto setvenih površina, pa se procenuje da će i ove godine, ono biti posejano na 50 odsto setvenih površina pšenice. Procena je dea će se ove godien pšencia posejati na oko 500.000 hektara. Kada takvo seme zuzme velike površine, već sad se može procenti da na tim njivama neće biti rekordnih prinosa.Sadašnje stanje setve ukazuje na rast potrošnje nedeklarisanog setvenog materijala, smanjenu upotrebu mineralnog đubriva, a sve to će dovesti do niskih ukupnih prinosa i lošijeg kvaliteta pšenice u 2024. godini.

Međutim, pošto u Srbiji ima 6,6 miliona stanovnika, njima je sad za setvu, ishranu i robne rezerve potrebno ukupno oko 1,55 miliona tona pšenice. Svi viškovi u rezervama kao i od ovogodišnjeg roda mogu da idu u izvoz, naravno ako se pronađu kupci. Za ishranu je potrebno oko 100.000 tona mesečno, zatim za semenski materijal treba materijal oko 150.000 tona (kada bisve njive zauyelo deklarisano seme) kao i oko 150.000 tona za robne rezerve. Ta količina pšenice može da se proizvede uvek na oko 300.000 hektara. To znači da će Srbija uvek imati dovoljno hlebnog žita za svoje potrebe. Jer, setva se poslednje decenije obavljala u proseku na dvostruko većim površinama, nego što je nama potrebno pšenice, pa uvek imamo viškove.

Foto: Goran Mulić

Sad je problem gde prodati postojeće viškove pšenice. Problem je i sa skladištenjem kukuruza koga će ove godine biti oko 6,2 do 6,7 miliona tona.  Procena je da na zalihama imamo oko 1,2 miliona tona starog žita, a od novog roda imamo i višak od blizu dva miliona tona. Nema gde da se drži, a nema ni kome da se proda.

,,Očekivali smo da će deo pšenice da ode Afriku, ali je Egipat kupio više od 3,5 miliona tona pšenice, po veoma niskim cenma, od oko 11 dinara po kilogramu od Ukrajine… Uz to što nema kome da prodamo naše viškove, veliki problem je logistika, odnosno  transport. Jer, prvenstvo u transportu uvek preko luke Konstanca u Rumuniji ima rod iz Ukrajine“, navodi Zdravko Šajatović, direktor ,,Žitounije“ u Novom Sadu.

Potrebna hitna pomoć

Poljoprivrednici ukazuju da je potrebna hitna pomoć, odnosno intervencija države. Predlaže se da se ona obrati bivšem nesvrstanom svetu,  čijim članicama trebaju pšenica i kukuruz. Jer, mora se zaustaviti ekonomsko propadanje poljoprivrednih proizvođača i zemljoradničkih zadruga kako bi se stvorili uslovi da se jesenja setva obavi u skladu sa svim potrebnim agrotehničkim merama.

Prošlogodišnja zabrana izvoza u 2022. godini, dovela je do strahovito velikih zaliha žitarica. To sve su prouzrokoale loše procene i mere države. One su i dovele do krize koju sad imamo sa viškovima. Prelazne zalihe su prosto ugušile tržište. Otkupna cena pšenice, pema podacima Produktne berze u Novom Sadu, pala je sa nekadašnjih 45 dinara na sadašnjih 19 dinara po kilogramu, bez PDV. Sa tom cenom znači da sa ovogodišnjim prosečnim prinosom, nije moguće pokriti ni 70 odsto troškova proizvodnje. Znači gubitak u proizvodnji je veći od 30 odsto, ne računajući rad poljoprivrednika, amortizaciju, indirektne materijalne troškove. U 2022.godini, kad je obavljena setva pšenice, po hektaru je to koštalo 164.000 dinara, na onim parcelama gde je postignut prinos od pet tona po hekaru. A, ukoliko je prinos bio manji troškovi su bili veći.

Slično je i sa kukuruzom. Njegova otkupna cena je pala sa 37 dinara na sadašnjih 15,45 dinara po kilogamu. Sa uljaricama je skoro isto kao i kod žitarica. Suncokret je pao sa 73 dinara u 2022. godini na sadašnjih 37 dinara po kilogramu.Soja sa 85 dinara na sadašnjih 40 i nešto više dinara po kilogramu.Sve ovo nije praćeno padom cena inputa u proizvodnji poput finalnih proizvoda.

Dispariteti uništili proizvođače

Dispariteti cena su prosto uništili naše poljoprivrednike. Uvoz po damping cenama urniše našu privredui i dovešće zemlju da bude uvozno zavisna, sa mnogim prehrambenim artiklima, jer su naši stvarapci novih vrednosti uništeni. Jer, u mnoigm proizvodima, kao svinjsko meso, svinj i goveda smo već zavisni od uvoza. Na ovo što nam se dešava u tim oblastima država uopšte ne reaguje poput Mađarske, Poljske i Slovačke, koji su zabranili uvoz Ukrajinskih žitarica. Jer, prema podaciam agencija,Ukrajina prodaje svoju pšenicu po 111 dolara po toni. Ona, naime, izvozi svoje žitarice po damping cenama i luka Konstancca je preplavljena njihovom ponudom pa je cena pšenice pala na svega 212 dolara po toni.

Najbolji dokaz neswtajanja sela je ;injencdia da je u selu Glavincima kod Jagodine podignut spomenik seljaku i seljanki!

Foto Goran Mulić: Glavinci kod Jagodine, spomenik seljaku i seljanki

Spomenik je delo mladog vajara Ivana Markovića iz Jagodine. Napravljen od betona ali je patiniran u boju bronze. Prikazuje muškarca koji u jednoj ruci nosi motiku a u drugoj testiju sa vodom, dok žena ide iza njega i nosi korpu sa hranom i motiku. Spomenik su otkrili potpredsednik mesne zajednice Zoran Gligorijević i najstariji meštanin sela Živko Vasiljević koji ima 93 godine i koji se celog života bavio poljoprivredom. „Nismo čuli da negde u Srbiji postoji sličan spomenik. Neka mi budemo inicijatori da se slični spomenici podižu i u drugim mestima“, rekao je Gligorijević. Spomenik je podignut kao deo obeležavanja 280 godina od osnivanja sela, a nalazi se na važnoj raskrsnici u selu, kaže hroničar sela Rade Milosavljević. „Ovo mesto gde se nalazi spomenik je najznačajnija raskrsnica u selu odakle vode putevi ka Kragujevcu, ka Juhoru, Rekovcu i Jagodini“, kaže Milosavljević.

Zato zabrinutost ratara bila je pred jesenju setvu, a danas još veća. ,,Ratari se pitaju zašto sejati pod ovim uslovima kad otkupnim cenama pšenice i ostalih kultura, ne mogu da pokriju ni 70 odsto troškova. U startu se u proizvodnj  svara gubitak od 30 odsto, i to odmah posle setve. Oni koji se bave ovim poslom, razmišljaju da obustave proizvodnju. Jer, ako nastave da rade, biće to u korist sopstvene štete dok sasvim ne propadnu. Mnogi su već ušli u propast, jer je za poslednjih 10 godina zatvoreno više od 62.000 farmi. Moraju se uzeti krediti za proizvodnju, a ne mogu se vratiti jer se mnogo više ulaže nego što se dobija za taj proizvod i rad. Kako onda vratiti kredite bankama, pa se ulazi u dužničko ropstvo? Sad smo već svedoci da banke rasprodaju imanja svojih dužnika u bescenje da bi naplatili dugovanja’’,  kaže stočar Nenad Radin iz Stapra kod Sombora.

U traženju puta za pobjšanje stanja u agrara Srbije poljoprivrednici sve češće pominju povratak pariteta cena koji su nekad postojalai u Jugoslaviji, kada je ministar poljorpovirede bio pok prof. dr Tihomir Vrebalov. Postojali su, zvanično nikada nisu ukinuiti, ali prećutno su nestali. Evo kakvi su tad bili pariteti, kada je poljoprivredi bilo bolje. I danas bi ih uz izvesne korekcije trebalo vratiti.

Pariteti koji su bili, a traže se njihov povratak.

Naturalni pariteti zaštitno garantovanih cena

Ove paritete je decembra 1995. godine predložio tadašnji savezni ministar za poljoprivredu prof dr Tihomir Vrebalov, nakon obimnih preračunavanja ekonomista i proizvođača hrane, kao deo tadašnje  reforme poljoprivrede.

Bilo je predviđeno da jednom utvrđeni pariteti važe do 2015. godine i da se na osnovu njih posle toga određuju zaštitne cene agrarnih proizvoda i ublažavaju tržišne razlike. Verujemo da su ti parietei bili pomno proučenoi i da su odražavali realne odnose na tržištu. Posle su se poremetili i pitanje je da li bi se i neki drugačije uspostavljeni održali na duži rok, govorio je tada Vojislav Stanković, iz Institituta zaspoljnu trgovinu. Treba se postoje, ali uvek da se prilagođavaju potrebama onih za koje postoje! Pariteti nisu dugo trajali.

Zato su poljoprivrednici svesni da u ovim uslovima više ne mogu raditi, jer daljom setvom žitarica idu u samoubistvo. I dok se tako radi, država je po strani samo posmatra tiho umiranje proizvođača ne pokazujući nikakvo interesovanje za spas ratara. Ovo stanje ukazuje na to da je državas sa takvim ponašanjem sama uništila sopstveno tržište zabranom izvoza i grubo narušila tržišnu ekonomiju za koju se navodno zalaže.

,,Rezultat lošeg angažovanja države je da je stvorila velike zalihe žitarica. I dok dok se u svetu hrane novac obrće 52 puta godišnje  (koliko ima i nedelja u godini) u Srbiji je to dva – tri puta godišnje. Ovo ukazuje na činjenciu da je proizvođačima sirovina za hranu i hrane bilo mnogo bolje u vreme planske privrede sa čvrstim ekonomskim paritetetima cena koje je država sprovodila’’, kaže vlasnik stada ovaca  u Čeneju kod Novo Sada Svetozar Murgaški.

Dokaz za to je i masovno napuštanje fabrika za rad u poljoprivredi. Predlažu se mnoga rešenja, počev od novog koncetpa poljoprivrede, po zatvorenom sisemu od njive do trpeze, po ugledu na Nordjiske zemlje. Sad se radi samo  da se ublaže teškoće, a bez sistemskih dubokih rešenja, boljitka u poljoprivredi neće biti. Prvi korak je da agrarni budžet počne da dobija 10 odsto novca, iz bndžeta Srbije. Jer, toliko novca on njemu i daje. Odnosno, toliko poljoprivredna proizvodnja učestvuje i u stvaranju BDP zemlje. Tada bi bilo dovoljno novca za isplatu ratarima subvencija odnosno direktnih davanja od 400 evra u dinarskoj protivvrednosti po jednom hektaru, kao što je to u EU, odnosno u zemljama u okruženju.

Problem paora

Domaći paori su u velikim problemima, ali država nije jedina kriva za takvo stanje. Paori  su često rod zadržavali čekajući veće cena pa su tako i stvarali veći debalans nagomilavanja dodatnih viškova robe.

,,Država je u sklopu odluka koje je donosila prošle 2022. godine zaslužna za prelazne zalihe pšenice koje imamo od roda iz te godine, a za sve ostale viškove zaslužne su pogrešne tržišne odluke vlasnika robe. One su legitimne, jer svako ima pravo da odluči da li će i kada da proda proizvod. Ipak, suština je da, čekajuči visoke ili uvek još više cene, vlasnici robe nisu prodali pšenicu u žetvi kada je bila 35 dinara po kilogramu, ali ni do kraja novembra kada je cena dostizala i 40 dinara za kilogram. Tako je bilo do februara 2023. godine kada je cena bila u padu, ali je iznosila 32 dianra po kilogramu’’, navodi Sunčica Savović, direktor ,,Žitosrbije’’.

Tako uprkos kolebanjima ratara da obnove useve, pšenica će i ove godine biti posejana, ali na površinama manjim nego godinu dana ranije. Pre svega, sejaće se zbog plodoreda. Jer, sejalo se i u uslovima koji su bili ratni, a računice o prihodima ili gubicima su sporni. Za svakoga su oni različiti i ne postoji univerzalna kalkulacija za proizvođačku cenu pšenice. Ona zavisi i od prinosa i od ulaganja koja nisu svuda ista, počev od đubriva pa do pesticida i drugih investiranja.

Ali, Jovica Jakšić, predsednik Nezavisnog udruženja poljoprivrednika, kaže da zalihe nisu rezultat samo zastoja u prodaji kod samih proizvođača, već prepunih skladišta.

,,Kada bi ratari znali koja će cena pšenice biti, ne bi bili na njivama veći bili brokeri. Proizvod prodajemo onda kada nam je potreban novac, jer imako kredite, obaveze i zaduženja, pa u skladu sa rokovima i prodajemo robu. Retki su ratari koji su dugo zadržali pšenicu kod sebe, više se to dešava sa skladištarima, koji su kupovali pa očekivali da će prodati po većoj ceni, kako bi napravili razliku kao što je bila prethodnih godina’’, navodi Jakšić. Po njegovim rečima iako paori žele da prodaju žitarice, sada nemaju kome, te stoga ocenjuje da nije u redu da se ,,upire prstom u njih’’. On još dodaje da su skladištari poštrili uslove, nemaju kome da prodaju robu, a proizvođači nemaju sopstvenih skadišnih kapaciteta. Uoslaom u koga proizvođači da upru prstom da je krivac što roba ne plovi više Dunavom?

Analitičar Žarko Galetin kaže: ,,Zabrana izvoza u trenutku kada je cena pšnice na svetskom tržištu manja od 2022. godine, bila je velika greška države  što nije dozvolila izvoz, jer smo tada imali dovoljno zaliha, ali i dobrar i kvalitetn rod u žetvi, od 3,1 miliona tona hlebnog zrna. Ipak u žetvi kada nije bilo ograničenja po pitanju trgovine sa inostranstvom, cena je bila 35 dinara po kilogramu, ali pšenica nije prodata! Danas je ona skoro duplo jeftinija, pa su ratari ušli u problem, jer su cene naglo bile počele da padaju. To je uzrokovalo da proizvođači sami sebi postavljaju pitanje da li da seju pšenicu, ako je cena niska i ako nema veće perspektive. Sejaće je oni koji moraju zbog plodoreda. Dodatnu poteškoću predstavlja i koridor s crnomorskim koridorom.

Analitičar Branislav Gulan, autor ovih redova, kaže da je Srbija ove godine proizvela više od 3,4 miliona tona pšenice, ali da su ratari na gubitku jer je cena koštanja onih koji su imai pet tona po hektaru bila 33,30 dinra po kilogramu, a sad se ona prodaje za 19,5 dinara po kilogramu. Po njegovim rečima Srbija ipak ne treba da brine za pšenicu, jer će je imati uvek dovoljno. Jer, kada se poseje na 300.000 hektara uz prinos od pet tona po hektaru, za 6,6 miliona stanovnika Srbije, žita će uvek biti dovoljno! Ipak problem sada predstavljaju zalihe, ali pala je i potrošnja hleba po stanovniku. Dok se 2016. godine trošilo godišnje po jednom stanovniku 83 kilogama hleba u Srbiji, danas je to (hleba i peciva), samo 61 kilogram! Znači treba nam i manje pšenice. To je dokaz nerazvijenosti i pada standarda.

Podsećamo, država je 10. marta 2022. godine obustavila izvoz pšenice, brašna , kukuruza i ulja, što je po rečima nadležnih trebalo da stabilizuje situaciju na tržižtu. To je učinila i iz svog neznanja – ni koliko smo tog trenutka imali tih proizvoda na zalihama, ali ni kolika je bila potrošnja tog trenutka po stanovniku. Stručna javnost ocenila je kao nepotreban i loš ovaj potez Vlade, koji je ostavio negativne posledi na domaći agrar, pa se one i danas osećaju.

Život sa strategijom

Po svemu ovome izgleda da se ratara i farmera u Srbiji vlast seti samo kad protestuju ili uoči izbora. Tako i ovog puta oni od ružičaste budućnosti i obećanog boljeg života u agraru žive sa surovom realnošću. Jer, žive sa Strategijm razvoja poljoprivrede, koju jeVlada usvojila jula 2014. godine u kojoj je bilo planrano da će se do 2024. godine agrar Srbije dinamično razvijati, po stopi od 9,1, odnosno,a u lošijim godinama od po 6,1 odsto godišnje. A, od tada nikavog rasta zapravo nije ni iblo. Odnosno u poslednje tri i po decenije,sve do pojave bolesti Korona 19, agrara je imao stopu rasa od 0,45 odsto godišnje.

 Realna vrednost poljoprivredne proizvodnje sada je manja nego kada je taj dokument usvojen! U Srbiji ima 1,4 miliona ljudi koji se direktno bave agrarom, a u selima živi oko 2,7 miliona stanovnika. Sva domaća poljoporivredna udruženja ističu da je domaća poljoprivreda devastirana i optužuju vladu Srbije da nije ispunila brojna obećanja. Traže da se hitno ispune sva obećanja.Među njima se traži odgovor gde su nestale subvencije od 54 milijarde dinara ili oko 460 miliona evra, koje su bile namenjen za stočarstvo (28 milijardi dinara i za rurlani razvoj (26 milijardi dinara) od 2016. do 2020. godine. Taj novac nije stioga do stočara ni do sela kojima je bio namenjen! To je utvrdila i Državna revizorska institucija, analizirajući efektivnost podsticaja za stočarstvo od 28 i za ruralni razvoje od 26 milijardi dinara. Da je taj novac došao do onih kojima je bio namenjen, verovanto pravdu ne bi tražili na ulici, već bi bili  na svojim njivama, u stajama, oborima za tov i ekonomskim dvorištima. Ali i oni su shvatili da se njihov glas sa zemlje (njive) mnogo slabije čuje nego sa asfalta, odnosno sa ulice. Rezultat takvog rada vlast već decenijama nikada vrednovala. Dokaz je da je godišnji rast agrarne proizvodnje u Srbiji simboličan. A, već decenijama ukupna vrednost ararne proizvodnje u Srbiji nikada nije bila veća od šest milijardi dolara godišnje.Mora da brine činjenica da je vrednost godišnje proizvodnje po hektaru samo 1.200 evra u Srbiji! To danas u zemjama kojim težimo dostiže i 37.000 evra po hektaru.

Zato je Srbiji potreban novi koncpet poljoporivrede i novi ljudi koji će to i sprovoditi. To znači da u startu vrednost godišnjeg prihoda po hetkaru bude najmanje 5.000 evqa, a da već za nekoliko godina dostigne 15.000, pa potom i 20.000 evra po hektaru. Samo takva poljoprivreda može da obezbedi dovoljno hrane za domaće tržište i da bude konkurentna u izvozu, bez koga nema opstanka.

Kraj strategije pada?

Dakle, već godinama se niko u vrhu vlasti nije preterano uzbuđivao što je proizvodnja u agraru u poslednje tri i po decenije, do pandemije virusa  kovid – 19, u proseku godišnje rasla samo 0,45 odsto godišnje.  Pošto ovoj strategiji PADA ističe validnost krajem jula 2024. godine izradu nove strategije sad su najavili i nadležni iz Vlade Srbije.

Ako se vide ovi podaci, onda i nije čudno što je  Srbija od izvoznika hrane postala zavisna od uvoza. Samo u prošloj godinji uvezeno je 300.000 prasića i oko 300.000 tovljenika za klanice, a i ove 2023. godine do jula uvezeno je 180.000 prasića i 18.000 tona zamrznutog svinjskog mesa. Odobren je uvoz ukupno 500.000 prasića u 2023. godini. U oborima je pre jedne decenije bilo 1,1 krmača prasilja, a sad je manje od 100.000. Kada se raspadala SFRJ iz Srbije se u svet izvozilo oko 30.000 tona ,,bebi bifa“godišnje, a danas se izvozi samo između 300 i 400 tona godišnje. Dakle, 100 puta manje! Tada se u Srbiji godišnje proizvodilo i oko 650.000 tona svih vrsta mesa, i trošilo po stanovniku oko 65 kilograma godišnje. Danas se proizvodi oko 400.000 tona svih vrsta mesa i troši godišnje po jednom stanovniku manje od 40 kilograma.

To je Srbija danas i slika njenog razvoja agrara u poslednje tri i po decenije!

Strategija pada u procentima

2014. godine                             + 2,0           odsto

2015. godina                             – 7,7            odsto

2016. godina                            + 7,7            odsto

2017. godina                            -11,4            odsto

2018. godina                           +15,1            odsto

2019. godina                             – 1,7            odsto

2020. godina                            + 2,2            odsto 

2021. godina                             – 5,7            odsto

2022. godina                             – 7,8            odsto

I baš te 2014. godine prilikom donošenja te još uvek validne strategije, Vlada je obećala poljoprivredi med i mleko. Jer, tada je vlada na čijem čelu je bio današnji predsednik Srbije, usvojila Strategiju poljoprivrede i ruralnog razvoja Srbije za period od 2014. do 2024. godime, u kojoj je piše da će se agrar u narednom period godišnje razvijati tempom od 9,1 odsto, odnosno po 6,1 odsto godišnje, ako je lošija godina. Ispostavilo se da do sada, za proteklih devet godina nikakvog rasta nije ni bilo. Naprotiv, u 2021. godini agarna proizvodnja je imala pad, kao i u 2022. godini kada je pad bio blizu osam odsto. Ako je za utehu, taj dokument, strategiju, na 145 strana pisalo je oko 240 naših eksperata. Za izradu tog dokumenta,i za boravak na Zlatiboru i Tari, sebe su častili sa 8,2 miliona dolara ili evra, koji su stigli, kao donacija od više evropskih institucija. Vlada nikada nije dokument uputila Parlamentu na razmatranje i usvajanje. Možda i zato što niko ozbiljno nije ni msilio da tu strategiju sa reči pretoči u dela. Jer, da je usvojen u Skupštini Srbije, on bi obavezivao sve vlade da je sprovode. Ovako donela je samo očekivanje i onima koji su je poisali i proizvođačiam, kao i Vladi Srbije.

Agrarni budžet za 2024. godinu 105 milijardi dinara

I dok se spore agrarni proizvođači Srbije i vlast koja određuje koliko novca će joj dodeliti kroz subvencije za narednu godinu, stigla je vest Tanjuga, da će budžetom za narednu 2024.  godinu čiji je predlog nedavno usvojila Vlada Srbije i uputila ga u skupštinsku proceduru, za poljoprivredu biti opredeljeno oko 105 milijardi dinara. To čini blizu šest odsto poreskih prihoda države, izjavila je ministarka poljoprivrede Jelena Tanasković. Ona je pojasnila da je ovo prvi put unazad dosta godina da je agrarni budžet namenjen isključivo merama i subvencijama za tu, dakle 2024. godinu, jer će do 31. decembra 2023. godine biti isplaćeni svi dugovi poljoprivrednicima pa sledeće godine neće biti prenetih obaveza ni zaostalih dugovanja.

Vlasti ističu da su predlogom budžeta ispunjena sva obećanja data poljoprivrednicima, a navodeći neka od njih ukazuje se da je predviđeno da se subvencije po litru mleka povećavaju sa 15 na 19 dinara, subvencije po hektaru sa 9.000 na 18.000 dinara, po grlu sa 25.000 na 40.000 dinara.

,,Povećane su i subvencije za ovce i ovnove, koze i jarčeve sa sedam na 10.000 dinara, takođe i za kokoške, a subvencije po košnici pčela su povećane sa 800 na 1000 dinara. Na taj način smo zaokružili kompletno stočarstvo a povećanje je predviđeno i za druge, pa je za ratare povećana cifra sa 20 na 100 hektara obradive površine’’, rekla je u izjavi za javnost ministarka poljoprivrede u Vladi Srbije Jelena Tanasković. Kao veoma važno ona je naglasila, da je neophodno odvojiti podršku primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji od investiranja u budućnost, a to se, po njenim rečima potpuno finansira iz drugih fondova.

Ministarka je istakla, da su na nerazumevanje naišli i predloženi iznosi podsticaja u Predlogu Zakona o podsticajima, koji je takođe upućen u skupštinsku proceduru. ,,U predlogu su navedeni minimumi za isplatu pa je, što se mleka tiče, kao minimum koji država treba da isplati bilo 10 dinara, a sada je u zakonu 15 dinara, a zapravo ćemo isplaćivati 19, jer ostavljamo prostor da ako bude novca isplatimo i više. Zato su predlogom zakona zapravo ograničene garantovane, minimalne vrednosti koje će država dati’’, rekla je Tanasković.

Ako se sve ovo ostvari, biće to po prvi put posle donošenja Agrarnog budzet au Srbiji, od 1996. godine da će se poštovati zakon, po kome agrarni budžet mora da dobije najmanje pet odsto od ukupnog budžeta Srbije! A,bilo je zahteva i obećanja da agar u povratku od države dobija novca onoliko koliko on svojom proizvodnjom doprinosi stvaranju budžeta Republike Srbije. To je danas od sedam do deset odsto!

Koliko će se to ostvariti, i osetiti, videće se već tokom sledeće godine prilikom finansiranja agrara. Naravno i njegove ukupne proizvodnje i cena na pijaci. Odnosno, kupovne moći naroda.

Jer, sad se oseti pad životnog standarda i pad potrošnje svih proizvoda. Najbolji primer je sa meso, jer ga proizvdoimko i trošimomanej nego pre tri decenije za 200.000 tona. Primera radi u 2016. godini pema podacima Republičkog zavoda za statistiku u Srbiji je jedan stanovnik trošio po 83 kilograma hleba godišnje, a danaa je to sa pecivima samo 61 kilogram! Ili ako se zapitamo koliko danas trošimo mesa godišnje. Statistika kaže troši se po 16 kilograma uglavnmom uvoznog svinjskog mesa, 18 kilogama živine… Dakle, meso je na stolu mnogih srpskih porodica postalo gotovo luksuz. Iako u prosečnpoj potrošačkoj korpi ima mesta za sve vrste mesa i ribe, podaci Privredne komoe Srbije pokazuju i da sve ono što bi trebalo da bude u njoj zaista i jeste. Prema podaciam RZS I PKS u Srbiji svaki građanoin prosečno pojede 18 kilogama živinskog mesa, dok jedan žitelj EU za isto to vreme pojede više od 31,8 kilograma. Junetina je meso koje je odavno postalo lukuz na tanjirima u Srbiji, prema podacima PKS. Svako od nas pojede po četiri kilogama junetine godišnkje, u EU je to više nego duplo – po 10 kilograma. Sličan odnos je i kada je u pitanju jagnjetina, jer je to u Srbiji 3,5 kilograma godišnje po stanovniku, a u EU čak osam kilograma! Kada je stvar o ribi, stvari su gotovo poražavajuće.  U zemlji Srbije godišnje se ukupno pojede 50.000 tona ribe. Od toga je samo 15.000 tona iz domaće proizvodnje! Sve ostalo je iz uvoza! Istovremeno prosečnom stanovniku EU za godinu dana dostupno je čak po 30 kilograma ribe, žitelju u Srbiji oko tri i po kilogama. Po mišljenju stručnjaka, mesa, osim svinjskog i ribljeg trenutno imamo dovoljno. ,,Uvozimo najviše svinjsokg mesa. Za prvih šest meseci 2023. godine uvezeno je oko 15.000 tona svinjskog mesa u vrednosti oko 52 miliona dolara.  Za sedam meseci ove 2023. godine uvezeno je blizu 180.000 prasića i 18.000 tona zamrznutog svinjskog mesa, što je plaćeno oko 70 miliona dolara, navodi Nenad Budimović, sekretar Udruženja za stočarstvo PKS.  Prošle 2022. godine u zemlju je uvezeno i 84.000tona konzumnogmmelka, zatim 10.000 tona mleka u prahu i 12.000 tona sireva.

Inače, stočarska proizvodnja u Srbiji je u krizi već nekoliko decenija pa godišnje ima pad od dva do tri odsto. Sam podatak da je odnos biljne i stočarske proizvodnje 70:30 odsto u korist biljne proizvodnje o tome govori kakva je situacija u stočarstvu Srbije koje u BDP agrara učestvuje trenutno samo sa 28,1 odsto sa tendencijom pada pa će to uskoro biti samo 20 odsto. Nekada je taj odnos bio 60:40 odsto u korist biljne proizvodnje. U srednje razvijenjim evropskim zemljama taj odnos je 60:40 odsto u korist stočarstva. Jer u padu je proizvodnja svinja, pa njih danas u oborima Srbije ima na nivou koliko ih je bilo odmah posle Drugog svetskog rata.Tek nešto više od dva miliona komada. Stanje u agraru, posebno stočarstvu je prikaz rasta neravzijensoti. Proizvodnja u živinarstvu je premašila proizvodnju svinjskog mesa, a to je dokaz pada standarda i rasta neravzijenosti. Ali i pored toga proizvodnja u živivnarstvu je manja za 3,5 odsto i na godišnjem nivou ona iznosi oko 15 miliona komada živine. Proizvodnja u kozarstvu ukazuje da imamo oko 191.000 grla, što je tkaođe pad za 1,7 odsto. Rast proizvodnje beleži se jedino u ovčarstvu, gde je proizvodnja dostigla 1,7 miliona komaada.U Srbiji postoji 14.0000 konja i oko 1.000 magaraca. U vreme kada se raspadala SFRJ, 1991. godine u Srbiji je bilo proizvedeno oko 650.000 tona svih vrsta mesa i potrošnja po jednomn stanovniku bila je oko 65 kilograma godišnje. Sad jee proizvvodnja svih vrsta mesa oko 400.000 tona i troši se po stanovniku godišnje manje od 40 kilograma.  Sve to je rezultat ,,uspešnog’’ razvoja Srbije poslednjih decenija!

U 2024. godini najavljuje se agrarni budžet od 105 milijardi dinara. Upravo ta ranija dugovanja i njihova namirivanja razlog su zbog čega je i u ovoj godini bio rekordan iznos budžeta, koji je rebalansom povećan. Kada se uzme u obzir činjenica da će sav novac u budžetu za 2024. Godini biti usmeren na mere i subvencije u toj godini, on će zapravo biti najveći – pojasnila je ministarka. Ostaju i dalje očekivanja da se vidi i oseti ostvarenje tog obećanja u praksi. Odnosno na, pijaci, prodavnicama, trpezarijskim stolovimma… Da to narod potvrdi da je osetio u životu.To će tek onda biti dobro. Ali, iako minstarka kaže da su dobili sve što su tražili, nije stigao odgovor gde su nestale 54 milijarde dinara subvencija, upućenih iz ministarstva poljoprivrede od 2016. do 2020. godine na adrese stočara i korisnika u ruralnom razvoju. Taj nestanak novca na putu od ministarstva poljoprivrede do korisnika je utvrdila u kontrolom  Državna revizorska institucija koja je to obnarodovala i u dva zapisnika kroz više od 200 strana.

Na tom putu, od ministarstve do onih kojima su namenjne pare, od 460 miliona evra, koliko iznosi u proseku jedan godišnji agrarni budžeta su – NESTALE! Da je navodno taj poslati novac stigao korisnicima, kojim je navodno poslat, kako kažu vlasti, odnosno nadležni u Ministarstvu poljoprivrede Vlade Srbije, oni bi napunili obore svinjama, staje govedima i obnovili ruinirana sela. Smanjio bi se uvoz hrane, pe svega, mesa.

Foto Goran Mulić: U Srbiji nestaje 1.200 sela. Ostaju samo ruine u njima

Tada bi nam sela od kojih imamo 4.700, od kojih svako četvrto, ili njih 1.200, danas nestaje, mnogo bolje izgledala i bila bi privlačna mesta za život. Ovako danas još uvek nisu. Iz njih se više odlazi nego što se vraća! Da se to dogodilo oni ne bi izlazili na proteste i na ulicama tražili pravdu, već bi bili na svojim njivama, u stajama i oborima i proizvodili hranu. Jer, cilj agrarne politike mora biti da se vrednost proizvodnje po hektaru poveća sa 1.200 evra po hetkaru, bar na 5.000 evra po hektaru. Posle toga, nakon nekoliko godina da stigne i 10.000 evra po hektaru. Nakon toga da raste svake goine kako bi se bar približili svetu kome težimo, jer je ta vrednost i niže razvijenkim zemljama već 25.000 evra po hektaru. U nordijskim zemljama vrednost agrarne proizvodnje po jednom hektaru dostiže i 37.000 evra. U tom slučaju bi ukupna vrednost agrarne proizvodnje u Srbiji bila nekoliko puta povećana. Jer, do sada njena ukupna vrednost nikada nije prešla godišnje šest milijardi dolara!  Sve dok se to ne dogodi neće biti mira kod proizvođača hrane!  Biće prinuđeni da izlaze na ulice, jer vlasti samo tada čuju njihov glas i daju, I obećanja za boljitakl. Proizvođači opet već decenimjama čekaju bolji život na selu od rada u agraru. Ovakvo stanje u  agraru je i rezultat sprovođenja Strategije razvoja agrara od 2014. do 2024. godine. U njoj piše da će se agrar u desetogodišnjem periodu razvijati godišnje po stopi od  9,1 odsto ili ako je lošija godina 6,1 odsto godišnje. Međutim, to su bile samo nerealne želje njenih kreatora koji su ih napisali na 145 strana. Umesto strategije razvoja agrara i danas imamo strategiju pada!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *