SRPSKA ’’HOLANDSKA BOLEST’’

Srpska ekonomija je pored dosad  navednog dobrano obolela od tzv’’holandske bolesti’’. Fenomen  holandska bolest je (u literaturi ponekad i holandska zaraza) naziv  za skup ekonomskih posledica koje se javljaju sa specijalizacijom zemlje prema svojoj komparativnoj prednosti. Naziv je skovan 1977. godine u časopisu “The economist” kako bi opisao pad holandskog  proizvodnog sektora nakon otkrića prirodnog gasa u Severnom moru  tokom 60-tih godina prošlog veka. Teorija kaže da povećani priliv deviza od prodaje prirodnog resursa (u tom slučaju plina) dovodi do relativnog jačanja kursa nacionalne valute što negativno utiče na ostale izvozne sektore ekonomije. Iako se holandska bolest najčešće veže za otkriće značajnih prirodnih resursa, može se vezati i za bilo koji drugi vid velikog priliva deviza.

Klasični ekonomski model koji opisuje holandsku bolest razvili su ekonomisti W. Max Corden i J. Peter Neary 1982. godine. Model pokazuje kako nagli boom pojedinog sektora utče na ostale sektore. U modelu je boom sektor obično naftna industrija (ali može takođe biti eksploatacija zlata, dijamanata ili proizvodnja kafe, kakaovca i sl.).  Sektor koji u modelu zaostaje je obično neka industrijska proizvodnja (iako može biti i poljoprivredna proizvodnja).

Naglo jačanje jednog sektora povećava njegovu potražnju za radnom snagom što utiče na njeno pomicanje iz svih ostalih sektora u sektor koji naglo jača. Taj proces odvlačenja radne snage naziva se direktna deindustrijalizacija. Ukoliko se dobar deo naglih deviznih prihoda troši unutar zemlje dolazi do porasta cena u uslužnom sektoru s obzirom da on nije u stanju naglo povećati svoje kapacitete. Sa rastom cena usluga rastu i nadnice, a time i cena rada u industriji. Kurs nacionalne valute jača zbog deviznog priliva dodatno pogoršavajući situaciju za izvoznike u ostalim sektorima ekonomije.

Pored ovoga, velike posledice ovog fenomena su vezane za nagli priliv kapitala u zemlju. Tu posledicu je najbolje opisao bugarski ekonomista Emil Harsev analizirajući  situaciju u Bugarskoj koja je po njegovom mišljenju na početku ove bolesti, koja uostalom nije mimoišla ni neke druge zemlje poput Meksika, Rusije, Norveške, Čilea isl. Medjutim ono što je sprski specifikum je da je ova bolest praktično skoro uništila i domaću i izvoznu privredu, na prvom mestu industriju. Veliki priliv kapitala je u protekloj deceniji uslovio u uslovima rukovodjenog flukuiranja  do enormne apresijacije kursa dinara. U uslovoma nagle liberalizacije uvoza i pada carinskih stopa, privreda je bila izložena pogubnom uticaju jeftine inostrane robe. Usluge su kao nerazmenjivi sektor naglo podigle svoje učešće u BDP. Jednostavno je uvoz bio najisplativija delatnost,  po tom osnovu su nastale velike srpske kompanije, praktično kako ih država predstavlja nosioci rasta.  Pad privredne aktivnosti uzorkovao je nestanak nekih industrijskih grana koje su relativno dobro poslovale. Kada se analiziraju podaci o industrijskoj proizvodji u 2009 i 1998 može se videti da su samo dve industrije zabeležile kakav-takav rast (proizvodnja nafte i derivata i proizvodnja duvana). Takodje je došlo do enormnog rasta tražnje uzrokovanog ne ekonomskim aktivnostima nego ponudom kredita (ne postoji iole veći grad u Srbiji u kome  najveći broj banaka nema filijale ili ekspoziture).

Apresiran kurs je slao informacije da je praktično sva proizvodnja neisplativa. Zašto? Pre svega jer je nebazna inflacija glavni uzročnik rasta domaćih cena uz istovremeno jačanje kursa. Rastu troškovi pre svega inputa zasnovanih  na energentima, radnoj snazi, fiskalnim zahvatanjima i sl. S druge strane rast zaposlenih u  državnom sektoru i takodje rast njihovih plata je uzrokovao tzv. ’’efekat ugledanja’’ tj, rast zarada u ostalim delatnostima koje nemaju ishodište u stvorenoj novoj vrednosti.

Pasivna politka deviznog kursa (nosioci ekonomske vlasti su permanentno govorili da je zakon ponude i tražnje taj koji odredjuje nivo kursa), još više je izgubila na značaju novim monetarnim modelom iz septembra 2006 kada je primarni cilj Narodne banke targetiranje ciljanog nivoa inflacije.

Da li postoji lek za ovu bolest. Sasvim sigurno, jer je praksa pokazala da korenita promena finansijskog i privrednog modela leči privredu od ovog šoka samo je pitanje ’’žrtve’’ i vremena lečenja.

Mnoge zemlje su se oporavile od ovog šoka (Holandija, Norveška i sl) forsiranjem modela rasta izvozne ponude i ofanzivnom politikom nastupa na inotržištima.

Domaće prilagodjavanje nalaže sledeće:

  • Značajno kresanje fiskalnih zahvatanja i pad realnih nadnica u cilju ujednačavanja ponude i tražnje rada kako u privredi tako i vanprivredi;
  • Realna depresijacija kursa u cilju formiranja novog makrekonomskog modela ravnoteže;
  • Smanjivanje državne potrošnje kroz racionalizaciju uprave i ujednačavanje nadnica u državnom i privatnom sektoru;
  • Redistribucija  uvozne tražnje na tražnju domaćih resursa koji dobijaju na konkurentnosti u domaćoj valuti sa depresijacijom kursa;
  • Favorizovanje priliva stranih direktnih proizvodnih investicija isl.

Ovako kaže literatura i praksa. Lako je reći ali jako teško napraviti. Kaže se da je preventiva uvek jeftinija od lečenja.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *