NUŽNOST NOVOG MODELA EKONOMSKE POLITIKE

Poslednje četiri godine srpksu privredu je pogodila duboka recesija. Jedan deo problema je  nastao usled svetske finansijske
krize i pada izvozne tražnje, poptuno zaustavljenje  dotoka kapitala, nepostojanje neto obrtnog  fond privrede i finansiranje  pozajmljeminim kamatonosnim izvorima gotovo celokupno poslovanja odnosno obrtni kapital. Samo od 2006-2011 godine privreda je na troškove finansiranja izdvojila preko 25 milijardi eura, odnosno toliko je platila za kamate i kursne razlike. Ozbiljniji analitičari su utvrdili da bi srpksa privreda dopsela u recesiju i bez svetske finansijske krize. Potpuno su u pravu. Koren krize nastaje krajem 2000 godine potpuno liberalizacijom uvoza, formiranje kriznih štabova u firmama na krilima revolucionarnog zanosa i smenjivanja više hiljada rukovodilaca od kojih je velika većina znala da radi svoj posao. Zatim primena neoliberalnog koncepta ekonomske politike  zasnovanih na uvozu, dereguliciji, liberalizaciji i brzoj nekritičkoj privataciji.  Strani kapital je nasrnuo na ovaj prostor jer su mogućnosti njegove oplodnje i prinosa bili izrazito veliki. Otvaranje šoping molova, tržih centara, dolazak stranih banaka koje su počele ofanzivnu kreditnu politiku prema stanovništvu u privredi je doveo do stvaranja veštački uvećane kupovne moći. Drugi kraj pošasti prirodno izvire iz ovog stanja je apresiran devizni kurs podstaknut velikim prilivom kapitala i prodaje državne imovine (kompanija, banaka, telekomunikacija i sl.) Za ovako plitko i siromašno tržište ovaj priliv je stvorio veliku ponudu kapitala, ponuda eura je rasla iz dana u dan, dinar je veštački nastavio da jača šaljući signal privredi i stanovništvu da je njihova kupovna moć u eurima daleko veća nego u dinarima po realnom kursu.
Izvozni deo privrede je imao veliki finansijski gubitak i to više što je imao veći udeo domaće komponente u svom proizvodu. Apsurd do apsurda, kao i čuvena misao jednog od uticajnih stručnjaka da je je bolje uvesti nešto ako je jeftinije nego ga proizvoditi. Odstustvo bilo kakve državne vizije u koncipiranju ekonomske politike i nekritička primena modela koji su prepisani od medjunarodnih finansijskih institucija čija politika se naslanja na principe “Vašingtonskog konsenzusa“, dovelo je do sledećih pogubnih efekata:

Pada učešća industrije u stvaranju društvenog proizvoda samim tim i pad izvoznih potencijala, neuspela privatizacija velikih industrijskih sisitema (Zmaj, IMT, Fabrike djubriva, rakovički industrijski basen) doveli su do paradoksalne situacije da Srbija od velikog  izvoznika traktora, sada uvozi traktore za preko 150miliona eura godišnje) i još mnogo drugih negativnih primera.

Gde je Srbija u proteklih dvanaest godina sprovodjenja tranzicije?

  • Politika deviznog kursa preko izražene apresijacije je dovela do uništavanja domaće  proizvodnje;
  • Sprovedena privatizacija  nije dala očekivane rezultate, štaviše pretvorila se u svoju suprotnost u smislu da je privreda
    neefikasnija, da je veliki deo preduzeća kupljen pa zatvoren, da nezaposlenost raste i sl;
  • U privredi Srbije je izražena  visoka ili veoma visoka koncentracija aktivnosti, što znači da je na sceni veliko prisustvo monopolizacije ( istraživanje sektorskog položaja privrede Srbije i koncentracije aktivnosti za potrebe Privredne Komore Srbije);
  • Enormni porast broja siromašnih i gladnih stanovnika;
  • Koeficijent siromaštva je konstatno rastuća veličina;
  • Kumuliranje zaduženosti privatnog i javnog sektora, privreda duguje oko 24 milijarde eura, država još oko  10 milijardi;
  • Privreda Srbije je totalno dekapitalizovana, nema niti potencijal sopstvenog finansiranja niti održivu stopu rasta;
  • U svim  analiziranim sektorima (37),  2-7% preduzeća (najvećih) imaju od 65-98% prihoda od realizacije u 2011 godini – konkurencija ne stanuje ovde;
  • Uvodjenje PDV i vezivanje za fakturisanu a ne naplaćenu realizaciju je omogućilo da država iz privrede izvuče enormna sredstva, u uslovima blokade računa i nenaplate potraživanja i likvidne kompanije postaju veoma brzo kandidati za blokade;
  • Izraženi transferi odabranim korisnicima iz budžeta dodatno usložnjavaju situaciju po pitanju napuštanja diskrecionih prava i uvodjenja pravila u finansijksi sistem i podršku projektima  koji imaju najveću potencijalnu ekonomsku korist, što dovodi  u neravnopravan položaj privredne subjekte sa stanovište ekonomske logike.

Pitanje: Zašto?

Za početak nekoliko citata iz pomenute knjige koja je objavljenja 2003. ali njena aktuelnost ni za promil nije okrnjena. ’’Doktrinarna osnovna strategija šok terapije je zamišljena kao kombinacija neoklasičnog liberalizma i ortodoksnog monetarizma što je na startu ovaj doktrinarni uticaj nosio opasnost da se zapadne u bezizlazno stanje. Nelogičnosti sistema podseća na situaciju  istovrmenog pritiskanja pedale gasa i kočnice u automobilu. Rezltat je da auto prestaje raditi. Gas je u ovom slučaju  metafora za liberalizaciju (trgovinsku i finansijsku). Tržišta tranzicijskih zemalja su se prtetvorila u ogromne shopping centre polubesplatnih inostranih proizvoda. ’’Gas je bio pritisnut, duh neoliberalizma je izašao iz boce, reka roba i kapitala isisana je iz centra u periferiju  osvajajući tržišta zemalja u tranziciji. Rigini monetarizam je povećao kamatne stope iznad 20 posto godišnje, preduzeća nisu mogla uzimati kredite ili su se suboptimalno zaduživala, i tima nikako  nisu mogla biti konkurentna na svetskom tržištu. Skup domaći novac započinje recesiju. Nezaposlenost rapidno raste, realne plate padaju, a preduzeća su prinudjena za preduzimanje strategije sniženja cena u uslovima rasta troškova. Tako je uz kombinovanje metode  big puch: kočnice i gasa  slomeljena kičma ekonomskog sistema zemalja u tranziciji (industrije)’’

Srbija je u proteklom periodu sprovodila  tzv. ’’modifikovani neoklasični model rasta’’ po kome će tržište odigrati odlučujuću
ulogu u optimalnoj alokaciji resursa. Velika greška. Model se zansivao na rastu društvenog proizvoda kroz tercijalni sektor (trgovina, finansije i usluge), odnosno privredni rast se pokušao ostvariti kroz uvoz i domaću tražnju. Model je potpuno promašena priča za ekonomiju kakva je srpska. Iz nekoliko ključnih razloga:

  • Veoma malog stpena otvorenosti ekonomije i učešća izvoza u BDP od samo 1/3;
  • Tehnološki inferiornog industrijskog sektora;
  • Izrazito male rentabilnosti u sektoru poljoprivredne proizvodnje i konstantno zaostajanje prinosa za prinosima konkurentskih zemalja;
  • Velikog  učešća fonda penzija u budžetskoj potrošnji;
  • Izostanaka  ’’greenfield’’ investicija koje uvećavaju zaposlenost i izvoznu ponudu;
  • Enormni rast nezaposlenosti kao rezultat loših privatizacije i recesije;

Spisak negativnih ekonomskih pojava se ovde ne završava, ali se u narednom izlaganju mora poći od  hipoteze o nužnosti novog modela privrede zasnovanog ne na modifikaciji postojećeg već naizgradnji sasvim drugačijeg pristupa kako ekonomskoj politici tako i ulozi države u privrednim tokovima. Jedan opšti ekonomski i privredni model mora poći od investicija i izvoza. Postavlja se veliko pitanje koliko je aktuelna vlast spremna da se uhvati u koštac sa novim izazovima i sa drugačijim pristupom ekonomskim problemima.  I sada je jedini način stimulisanja zaposlenih davanje besprovratnih sredstava iz budžeta za zapošljavanje i to do 10000 eura po radniku. Efekat ovih mera se mora uzeti sa velikoom rezervom i bitno je uraditi detaljnu analizu koristi i troškova ovakvig pristupa. Model zasnovan na investicijama i izvozu mora obuhvatiti:

  • Reindustrijalizaciju zasnovanu na novim potrebama izvozne privrede;
  • Pokretanje gde je moguće  kompanija u restruktuiranju pogotovo u domenu izvozne ponude;
  • Uraditi detaljnu analizu potencijala izvoza kako po proizvodima tako i po tržištima;
  • Model  učešća države mora biti preko institucija sa daleko jefitnijim izvorima finansiranja;
  • Odredjivanje prioriteta subvencionisanja izvoznih delatnosti i kompanija;
  • Iskoristiti  trenutne potencijale u pojedinim grupama proizvoda, pronalaženje strateških partnera u domenu mašinogradnje i vozila (traktori i poljomehanizacija, FAP, MIN, i sl)
  • Favorizovati priliv direktinih stranih investicija u proizvodnju i izvoz (primer Drexlimer)
  • Favorizovati izvoz preradjenih poljoprivrednih proizvoda (dobar primer tekst kolege Zdravkovića o jabukama i soku);
  • Jačanje industrije softvera i visokih tehnologija, tj, grana sa većem dodatom vrednošću;
  • Mora se intezivno raditi na promeni izvozne strukture
  • Izrada detaljnih sturkturnih analiza privrede kako finansijskog položaja i stanja, tako i konkurentnosti.

Ovo su strateška pitanja  ekonomskog i biološkog opstanka nacije. Mora se stati na put daljeg siromašenja stanovništva, daljeg  rasta nezaposlenosti i dalje devastacije svake vrednosti. Nije minut do dvanaest, već dvanaest i minut.

10 komentara

  1. Zar je moguda ovako surov, ali i poucan, tekst niko nije prokomentarisao? Kad citas stavku po stavku, da ti se digne kosa na glavi. Cita li ovo neko iz vlasti?

  2. Sta tu ima da se komentarise …sto uhapsice Vucic Dinkica bez obzira da li ce da padne vlada…
    U Srbiji ima vise ljudi koji vode racuna o prozapadnom interesu od interesa Srbije.
    Pa sve gore ucinjeno je doktrina i ove vlade. U stvari osnovni politicki postulat je materijalno stanje i to je sva ideologija .Na kraju krajeva i narod se izjasnjava u vecini upravo tako..
    Sta tu ima da se komentarise …to je volja..

    Dodousa ima i intelektualnih gromada koje sve ovo stvarno ne poimaju …

  3. Ja odavno ovo pricam, ne moze se iz socijalizma u kapotalizam, a da rezultati ne budu ovakvi.
    Moracemo da menjamo ekonomski model, samo pre toga je potrebna jedna dobra revolucija.

  4. U Srbiji nikada nije bilo socijalizma i kapitalizma ?? Odakle vam te floskule..Ekonomski model nije problem vec politicki model…Politika je ta koja silom namece nemoguce i neodrzivo.. Naravno ima tu i neznanja …pregrst..
    U Srbiji se pojave Dafina i Jezda i kazu imate kamate 100% godisnje i svi pohrle …redovi se naprave . U Srbiji sa 20 DM plata za par godina izadje na 250 E i svi se ponasaju da je to normalno a mediji jos kritikuju vladu sto plate nisu 500 E . Okace tablu sa primerima iz sveta i udri …di su nasi novci..
    Dve trecine Srbije pohrli da kupi polovne automobile i Srbija se zaduzi i satre na taj lim odokativno jedno 4 milijarde eura a da nikom ne padne na pamet da to prokomentarise.. Zemlja neradnika,linjaka,besposlicara i nadasve neukih ljudi koje vode bezobrazni ambiciozni i nepismeni losi djaci..
    Drzava u kojoj premijer svako vece izgovara besmislene polurecenice koje nemaju nikavo znacenje ,vicepremijer koji simulira devojacko ludilo i bavi se svim i svacim sa konstantnom parafrazom drzave ,predsednik koji ….bog sveti zna sta taj covek radi..i sta uopste ume da radi. Ministri koji ne rade nista i gledaju ovu ludu trojku sa jednim iznimkom a to je hobista Dinkic koji se uobicajeno bavi onim sto ne zna da radi .
    I ko je tu kriv ..,.. i za sta..
    Na drugom krilu Djilas koji bi sada nakon pobede da se povuce ali ne zna kako…Ne bi me iznenadilo da se naprasno razboli ,usine ledja ili nesto slicno sto bi ga odvelo prvo visemesecno iz Srbije a onda i visegodisnje..
    I Ceda koji po vazdan pali zeni svecu za zdravlje jer u suprotnom bi bankrotirao za 24 sata..tako bar on tvrdi ?!
    Ima li jos ko …nema …I ko je kriv ..

    Promena ekonomskog modela nece promeniti narod…

  5. Nije to isti narod ,to su ocevi…to je druga generacija koja je i u odnosu na svoje predraratne (II svetski) prethodnike bila srihtanija. Nije ima bila data mogucnost izbora i lutanja pa samim tim i greske su svedene na minimum. A inace i ta visestruko veca proizvodnja bila je nekonkurentna u odnosu na susedne drzave no na srecu to je veliko unutrasnje trziste bivse SFRJ apsorbovalo.

  6. Hajde da i ja prokomentarisem. Jednostavno ne mogu da se suzdrzim. Necu da polemisem ko je „veci“ krivac, Milosevic, Tito, Djindjic, Kostunica, Tadic,… Meni je vrlo simptomaticno nekoliko stvari. Prvo, citavo okruzenje je u slicnim okolnostima kao i Srbija. Drugo, neverovatno je da se u Srbiji uvek sve zna. Skolski sitem proizvodi strucnjake koji svi znaju zasto je nesto, sta je nesto, ali niko nezna Kako. Podsetio bih se one Zdravkoviceve Babe (sa velikim B), nije sva pamet u knjigama. Prosto je neverovatno koliko se „teorija“ poslednjih decenija „oblikuje“ po necijim potrebama. Naravno oni koji se pridrzavaju tog „znanja“ nemaju nikakve sanse u svetskoj utakmici. Da se zapitamo, zar neko stvarno misli da smo u uslovima slobodnog trzista sposobni da konkurisemo Nemcima u nekoj proizvodnji? Sa ovim kamatama, sa ovom organizacijom, sa ovakvim sistemom morala i motivacije? Gde su „bescarinske kamate“ i pedeset godina tradicije? Kako niko ne prokomentarise neprestano trucanje o Evropskoj Uniji po cenu rasprodaje svih resursa. Ok ne kazem da to ne treba, ali zasto se onda cudimo onome sto se desava. Sasvim je logicno da cemo se zaduzivati, gubiti profitabilnu proizvodnju, „skliznuti“ na manje nadnice u uslovima kada „stranci“ (zasto se niko ne zapita zasto nasi „stranci“, ali i stvarni stranci iznose novac na „sigurnije“ mesto) vesto ispumpavaju profit na hiljadu nacina, i lobiraju da zadrze minimum konkurencije i maksimum privilegija, bilo kroz odgovarajuce bankarske ili politicke strukture. Sto jednom rece gosn Darko, ipak je ovde na sceni jedan oblik rata ali ne samo protiv Srbije. Dakle Kako? Prvo moramo postici konsenzus sta su prioriteti, da podelimo jasnu viziju gde zelimo da budemo za 5 godina, onda objasniti gradjanima koja je cena „odlaska na taj put“ ali i koja ce biti cena ostanka na ovom, a onda hrabro krenuti beskrupulozno i iz sve snage prema svom cilju. Po meni strategija „finansiranja“ manuelnih radionica bez obzira koliko „veliko“ ime stojalo iza toga moze biti samo nuznost i mora se hitno napustiti. Takodje, razmislio bih tri puta o „jednakim uslovima za sve“ kao i o „carinskoj liberalizaciji“ poljoprivrednih proizvoda koji su po definiciji Nemaca (na primeru njihove tuzbe Kine za proizvodnju solarnih panela) cisto dampingovanje konkurencije sa ciljem njenog unistenja nezakonitim sredstvima. Ali kao sto rekoh, prvo moras da znas sta hoces da bi dosao do teskog KAKO. Problem je sto meni izgleda da ovde niko nezna ni sta hoce, a oni malobrojni koji i znaju, nisu spremni da plate cenu.

    • Sto je3 jos gore mi jos nemamo ni ideju kakvu drzavu hocemo da stvorimo, a tek posle toga ide privreda, a o kako tek nema reci. Najgore je sto je gubitak obrazovanih (iseljavanje)ostavio takvu kadrovsku rupu od koje se necemo oporaviti jos decenijama. A poznato je da kadrovi sve resavaju rece J.V.Staljin.

  7. Boki, ja znam kako, evo: Ilija Kolev
    Resenje o pravilnoj gradnji drustvenog sistema. Nacin organizacii rada, koi odgovara faktickog odvijanja rada. 1. Rad cine: a/ Gazde, kao sopstvenici parama i b/ Radnici, kao sopstvenici truda. Moguca je i dvojna uloga. 2. I Gazde i Radnike, svoje ucesce u radu prave sa ulogom iz vrednosti. Iz tog uloga proizilazi zasluga o ostvarivanju rezultata rada, a to je: a/ Gazde ulazu: sopstvene i kreditne pare u proseku, na nivou obracunskog perioda i Radnici ulazu: truda, u vrednosti ostvarene plate, u toku obracunskog perioda. 3. Za ulog iz vrednosti, tacka 2, dobija se: pocetna cena i dodatni dio pocetne cene, a to je: I. Pocetna cena dobija se iz trziste parama i trziste truda, a to je: a/ Gazde dobijaju: kamatu, za ulozenje sopstvene pare, po cenu kao za depozite. i b/ Radnici dobijaju: platu, za ulozeni trud. II. Dodatni dio pocetne cene dobija se , sa ucescem u kranjem rezultatu rada, profit ili gubitak. Kljuc o raspodeli je, ulog iz vrednosti, tocka 2, a to je: a/ Gazde dobijaju: deo iz profita ili iz gubitka. i b/ Radnici dobijaju: deo iz profita ili iz gubitka. 4. Izvori za pokrivanje gubitka: a/ Gazde, iz kamate i sopstvene pare i b/ Radnici, iz same plate, do garantovanu platu. Objasnjenje resenja: Resenje koje je navedeno, pretstavlja pravilan tok odvijanja rada. Kada Radnici dobju deo profita, koji njima pripada, on pretstavja potraznja za ponudu, koja je stvorena u istom periodu. Na taj nacin omogucuje se potrosnja te ponude, aa time otvara mogucnost za produzenjee rada, iz kojeg proizilazi razvoj. To je jedini nacin odrzavanja podnoslivog odnosa pomedzu ponude i traznje. U suprot, kada taj dio prisvoje Gaazde, sto je slucaj danas, oni investiranjem oduzimaju mogucnost za potrosnje ponude, koja odgovara tog dio profita. U sledecem periodu, kada se produzi radom, stvara se nova ponuda, koja je jos veca, a proizilazi iz postojnog kapaciteta i iz investiranog pogresno prisvojenog dela profita. To je uzrok za zakocenja rada i pojavljivanje krize. Iz svega ovoga proizilazi sledeci zakljucak: Rad, ako zelimo da stavimo kraj krizama, treba da prifati postojanje oblast, raspodela rezultata rada, osim oblast rada

  8. Čudi me da autor nije dao i osvrt na veoma loš bankarski sistem koji svojom poslovnom politikom i enormno visokim kamatama sputava privredne aktivnosti kod nas. Sa takvim bankama nije moguća nikakva uspešna reforma privrede. Neophodno je da država ove i slične teze o mogućim ekonomskim promenama pretvori u ozbiljan i sprovodljiv program izlaska iz krize, a to nije tako teško kako se predstavlja. U suprotnom, realno je u relativno kratkom vremenu očekivati ozbiljne socijalne nemire koji se ne mogu rešavati povezivanjem radnog staža i sličnom šminkom koja rešava manje lokalne probleme, a onda se kroz medije eksponira kao nešto od opšteg značaja.

Оставите одговор на Misa Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *