Home » Istorija » Ustaše koljači i pacovi

Ustaše koljači i pacovi

Stevo priča užasnuto i stisnutih pesnica o pokolju Srba u Srijemskoj Mitrovici, što ga je provodio sa svojim koljačima ustaša Tomić iz Zagreba.

— Ne mogu nikako shvatiti, odakle ti bestijalni koljači, gdje su se rodili i gdje su se razvijali. Nikada nisam slutio, da se među našim elementom može naći toliki procenat zlikovaca-ubojica.

— Kad samo pomislim, da smo tjednima pratili u novinama prikaze u nastavcima o zločinstvima Kiirtena, düsseldorfskog »Jacka Trbosijeka«, koji je uspio da uzbuni savjest čitavog svijeta, a danas se ubojicama, koji su nožem poklali preko hiljadu nevinih seljaka, dijele ordeni i pišu hvalospjevi po novinama, dođe mi, da poludim. Zar je savjest čovječanstva zahirila, zaspala?

— Tomić je godinama skromno sjedio za pisaćim stolom u bolesničkoj blagajni »Merkura«. Mali činovnik, koji je, poput hiljada drugih, svako jutro odlazio u ured, u deset sati pojeo svoj »gablec«, zamotan u svileni papir, popodne odlazio u kino, navečer u kavanu, čitao novine. Život mu je tekao mirno, sređeno, purgerski. I — najednom, iz čistog mira, čovjek oblači uniformu, grabi nož i počinje krvoločan lov na ljude. Odlazi u Mitrovicu, naloče se rakije, kolje nožem okovane ljude, žene, djecu, pije im krv, orgija u krvi, što se puši u jami, gazi leševe, što se još trzaju u svome teškom oproštaju od života. Zatim pere krvave ruke i odlazi na večeru. I nije on sam. Ima takvih na stotine. Ljubo Miloš — pričaju — bio je novinar, Majstorović alias Filipović fratar. Sluga božji! Ne, ne shvaćam ništa.

— Poznajete li priču o tome, kako su nekada na morskim drvenim brodovima mornari uništavali štakore, što bi se za dugih prekooceanskih vožnja znali nakotiti toliko, te je postojala opasnost, da će pojesti sve zalihe hrane, nagristi brod i ljude? — upita Brana.

— ??

— Mornari bi uhvatili nekoliko štakora i zatvorili ih u željeznu bačvu ostavivši samo malenu rupu na vrhu za cirkulaciju zraka. Iz bačve nije bilo izlaza; zidovi su glatki, neprobojni. Nakon izvjesnog vremena, kada glad iscrpi životinje, nastaje u bačvi demonska borba za samoodržanjem. Nastaje krvava bitka zubima za komad štakorskog mesa. Poslije nekoliko dana u bačvi ostaje samo najvitalniji štakor, onaj, koji je poklao i pojeo svoju braću. Postao je silan, snažan, krvavih očiju: okrvio se. Njega puštaju iz bačve na slobodu, i on više ne zna za drugu hranu do za živo, krvavo štakorsko meso, i on kolje, kolje svoju braću sve dotle, dok ih ima. Eto, ista je stvar možda i s Tomtćem, Filipovićem- Majstorovićem, Ljubom Milošem, uburićem. Samo tako mogu da shvatim mirnog činovnika »Merkura« nad hekatombama u Mitrovici. Ili se možda — dometnu tiho — i varam.

Odlazimo nevoljko na spavanje. San dugo ne dolazi na oči; iz grobova u Gradini izlaze mrtvaci sa sapetim rukama na leđima i dižu se visoko, visoko, s rupom u glavi, prerezana grkljana. Optužuju!

Milko Riffer “Grad smrti Jasenovac 1943” Strane 133-134

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>