AGRARNE REFORME JUČE, DANAS I SUTRA: Čija je naša zemlja?!

Agrarna reforma kao zakonska regulativa usmerena na redistribuciju agrarnih resursa jedne zemlje nije bila izmišljotina komunističkog režima iz polovine prošlog veka, već je ona sastavni deo svih velikih i suštinskih, društveno-ekonomskih promena, narodnih revolucija i kontrarevolucija, seoba i egzodusa naroda. Svaku agrarnu reformu treba vrednovati u kontekstu vremena, u kome je ona sprovedena, kao i sa merilom vremenske distance slobodne i nezavisne istorije. Srbiji je poitrebna nova agrarna i socijalna reforma. Sve treba da se obavlja sopstvenim snagama i znanjem. Ako se ovako natavi, još dugo će se čekati bolje sutra…

Piše: Branislav GULAN

Posle nekoliko decenija srpska poljoprivreda se ponovo nalazi pred  egzistencijalnom dilemom-kako ponovo sprovesti agrarnu reformu, kojom bi se ovom prilikom ispravile nepravde iz prošlih vremena,  kada  su agrarne reforme nemilosrdno cepale, prekrajale i oduzimale zemljište ne samo veleposednicima i grofovima već i vrednim seljacima, a time uništavale porodično gazdinstvo kao klasičan i najprirodniji oblik poljoprivredne proizvodnje. Više nam nisu potrebne strategije, već je potrebna hitna akcija. Jer, strategije, kao što je ova poslednja pisane su sa nerealnim predviđanjima i očekivanjima, netačnim i neostvarivim brojkama. Strategiju koja je doneta jula 2014. godine napisalo je 200 naših eksperata na 145 strana… Ona je i dalje validna, ali nerealna i neostvariva. Poljoroviredu Srbije od 2000 godine, dakle posle demokratskih promena, do dans vodilo je 13 ministara poljoprivrede. Samo ovaj poslednji, odnosno sadašnji,  je izdržao jedan ceo mandat i sad je u drugom…

,,Autori Strategije koristili su netačne podatke, te otuda i projekcije i vizija razvoja poljoprivrede bila je potpuno nelogična i besmislena. Izvedene projekcije pokazaqle su da će se poljoprivreda razvijati sasvim suprotno od razvojnih zakonitosti. Ono što su autori Strategije projektoali još ni jedna država nije uspela da ostvari! Šta više, bilo bi porazno za našu privredu da su se ostvarile proejkcije’’, napisao je prilikom usvajanja važeće Strategije poljoprivrede Srbije, od 2014. Do 2024. godine,  prof. Dr Koviljko Lovre, bivši savezni ministar poljoprivrede Jugoslavije.

Politička renta: Agraru uzeto četiri milijarde evra!

Koncept neoiliberalizma ostavio je loše i duboke tragove na polјoprivredu Srbije. Korporativni cilј je stvaranje i prisvajanje profita. Cilј kooperativa ili zadruga je služiti svojim članovima i zajednici! To znači da postoji politička renta u Srbiji, kaže eks ministar polјoprivvrede u SFRJ dr Kovilјko Lovre. Istraživanje pokazuje da je u vremenu od 2008. do 2018. godine iz subvencija koje su namenjene polјoprivredi, a  koje su iznosile devet milijardi evra, isceđeno čak četiri milijarde evra! To ukazuje da od dodelјenih subvencija 70 odsto pripada polјoprivredi, a 30 odsto ostalim učesnicima. Tu je i deo političke rente koja se uzima! I taj se novac se uzima od onih koji obrađuju njive, koji proizvode hranu za opstanak i ostanak zemlje. Niti se to priznalo da im se novac uzima, niti im se nekada kaže gde taj ukradeni nvaoc se troši! Nikada im se za to niko nije izvinuo, a svake godine im zavlače ruku u džep! Polјoprivredu u tom vremenu karakteriše nizak nivo investicija od samo 2,5 odsto od ukupnih bruto investicija. Kada je reč o stranim direktnim investicijama, tu nema velikog interesovanja jer je od ukupnih SDI u agrar godišnje ulagano od 0,6 do najviše 1,7 odsto.

Srpske agrarne reforme u prošlosti

,,Treba naglasiti da agrarna reforma kao zakonska regulativa usmerena na redistribuciju agrarnih resursa jedne zemlje nije izmišljotina komunističkog režima iz polovine prošlog veka, već je ona sastavni deo svih velikih i suštinskih, društveno-ekonomskih promena, narodnih revolucija i kontrarevolucija, seoba i egzodusa naroda. Svaku agrarnu reformu treba vrednovati u kontekstu vremena, u kome je ona  sprovedena, kao i sa merilom vremenske distance slobodne i nezavisne istorije’’, kaže prof. dr Jan Kišgeci, eks ministar poljoprivrede u Vladi Srbije.

Proširenjem granica Srbije 1878. godine na jugoistok (Niš, Pirot, Leskovac) nametnulo se pitanje razrešenja problema imovinskih odnosa u novooslobođenim krajevima. Srbija, kao zemlja slobodnog seljaštva, nije mogla trpeti feudalni turski sistem, ali je proglašenje seljaka vlasnicima bez naknade bilo protivno odredbama Berlinskog ugovora, koji je izričito nalagao poštovanje imovinskih prava muslimana. Iz novooslobođenih krajeva iselio se pri završetku rata znatan broj muslimanskuh stanovnika. Prvo naseljavanje je donelo samovlasno zauzimanje zemlje i seču državnih šuma.

U 1880. godini donet je Zakon o naseljavanju, kojim je uneto nešto reda: propisano je da jedna porodica može dobiti najviše četiri hektara i 2.000 metara kvadratnih za kuću, da se zadružnim porodicama dodaju još po dva hektara za svaku mušku osobu stariju od 16 godina, da naseljenici stiču pravo vlasništva tek posle 15 godina savesnog držanja. Zatim je donet i Zakon o agrarnim odnosima u novim krajevima, kojim je naređen prinudan otkup spahijskih imanja – prinudan i za seljake i za spahije. Time je likvidiran feudalni sistem u Srbiji. Odštetu su određivali prema slobodnoj pogodbi, ili prema odluci posebnih državnih komisija. Tu naknadu  su “ imali platiti“ sami seljaci iz svojih sredstava u roku od pet godina. Turci su mogli zadržati samo varoška imanja.

Ubrzo se pojavio diplomatski problem, jer plaćanje odštete Turcima nije išlo. Srpska vlada je zbog toga 1882. godine zaključila inostrani kredit u visini 4,5 miliona dinara iz koga je isplatila turske vlasnike zemlje i postala poverilac prema seljacima. Trebalo je da seljaci otplate taj dug državi tokom 15 do 25 godina. Kao što se moglo i očekivati  to su vrlo slabo činili. Svaki režim gledao je kroz prste agrarnim dužnicima s juga Srbije, težeći da ih pridobije za svoju stranku i popravi šanse na izborima. Naplata agrarnih dugova poboljšana je tek 1890-tih godina, a 1902. godine ukinuta je kamata na dug (do tada sedam odsto) i određeno da se  dug mora otplatiti za sledećih 20 godina.

Kolko je kome oduzeto?

Na osnovu podataka Austrougarskih zemljišnih knjiga iz 1914. godine može se dobiti orijentacioni uvid o velikim posedima na području nove države SHS, koje su bile predmet velike odluke Kralja Aleksandra, Ujedinitelja iz 1919. godine.

Grof Čekonić………………………………  39.000 kj

Grof Kotek…………………………………. 33.000 kj

Knez Odeskalki………………………….  25.000 kj

Grof Elc……………………………………..  25.000 kj

Grof Karočanji…………………………… .24.000 kj

Grof Feliks Harnkurt………………….. .21.600 kj

Grof Pejačević…………………………….. 15.600 kj

Porodica Lelbah………………………….. 13.800 kj

Marija Sečenji……………………………..10.500 kj

Porodica  Latinović………………………….9.700 kj

Grof Baćanji…………………………………..8.000 kj

Grof Janoš Ziči……………………………….8.000 kj

Artur i Karlo Lederer………………………7.800 kj

Gedeon Dunđerski………………………… 7.000 kj

Đoka Dunđerski……………………………..4.500 kj

Lajoš Redl……………………………………..4.000 kj

(katastarsko jutro=0,57 hektara.)

Izvođenje reforme nije bilo uspešno prvenstveno zbog politizacije i političke nestabilnosti. Agrarna reforma predstavljala je kombinaciju revolucionarnih mera, prava i izuzimanja imanja preko veze, s tim da su propisi menjani i različito tumačeni tokom vremena. S pravom se može postaviti pitanje da li je ova  smela odluka bila  Kralju možda kasnije i – sudbonosna.

Agrarna reforma  posle Drugog svetskog rata.

,,Jedna od karakteristika agrarne politike Jugoslavije, posle Drugog svetskog rata, je težnja ka razvoju krupne robne poljoprivredne proizvodnje. Da bi se ovakva proizvodnja mogla racionalno i ekonomično organizovati, jedna od pretpostavki je i postojanje većih, krupnijih površina. Pošto je pretežan deo zemljišnih površina bio u vlasništvu sitnih i srednjih gazdinstava, država je zahvatima u domenu posedovne strukture nastojala stvoriti krupne površine, odnosno velika gazdinstva. Zbog niza specifičnosti, u poljoprivredi nije izvršena nacionalizacija kao što je to učinjeno u drugim privrednim granama. Problem razvoja poljoprivrede rešavan je i stvaranjem društvenih organizacija na principu društvene svojine, i postepenog podruštvljavanja proizvodnje i sredstava individualnih proizvođača’’, navodi Kišgeci.

Agrarna reforma i unutrašnja kolonizacija u NR Srbiji sprovođena je prema Zakonu o agrarnoj reformi i unutrašnjoj kolonizaciji (Sl. list DFJ 64/45). Ovim zakonom regulisana su, kako pitanja koja se odnose na agrarnu reformu, tako i pitanja koja se odnose na kolonizaciju, a sve u cilju ostvarivanja ustavnog načela da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Predviđena je ekspropijacija zemljišta koje se u času donošenja zakona nalazilo u svojini organizacija i lica koja se ne bave poljoprivredom, a zatim ekspropijacija zemljišta preko određenog maksimuma onih lica koja se bave poljoprivredom. Od ovako ekspropisanog zemljišta stvoren je zemljišni fond agrarne reforme.

Da bi se stvorio zemljišni fond za izvođenje agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije, ekspropisano je od dotadašnjih sopstvenika i prešlo u ruke države, sledeća poljoprivredna i šumska dobra:

1. Veliki posedi – zakon sadrži u sasvim sažetom tekstu definiciju velikog poseda. Po toj definiciji svaki zemljišni posed koji ima više od 25 hektara obradive zemlje smatra se velikim posedom. I posed koji nema 25 hektara obradive zemlje, ali sa neobradivom prelazi 45 hektara, smatra se velikim posedom. Po ovom osnovu u zemljišni fond je uneto 84.700 hektara;

2. Zemljišni posedi u svojini organizacija koje se ne bave poljoprivrednom proizvodnjom (banke, preduzeća, deoničarska društva i sl.), oduzeto je 2.600 hektara;

3. Ekspropisani su i posedi bogomolja, manastira i verskih ustanova (posedi crkava) i svih vrsta zadužbina, svetovnih i verskih. U Vojvodini je tako oduzeto od 679 hektara crkvi sa ukupno 34.522 hektara. Zakonom je propisano da se crkvama ostavlja u svakom slučaju 10 hektara od njihovih ukupnih površina njiva, bašta, vinograda, voćnjaka, utrina i šuma, a oduzeta im je zemlja samo preko te granice. Crkvenim ustanovama, koje su imale karakter istorijsko-nacionalnih spomenika, moglo se ostaviti i više od 10 hektara zemlje, ali najviše 30 hektara obradivog zemljišta i 30 hektara šuma. Koliko se u svakom konkretnom slučaju ostavljalo, odlučivao je ministar poljoprivrede, a po mišljenju ministra prosvete;

4. Zemljišni posedi bez sopstvenika ili pravnog naslednika – oduzeto 8.600 hektara;

5. Zakon o agrarnoj reformi je u nekoliko navrata dorađivan te su određeni novi uslovi za oduzimanje zemljišta. Određen je višak zemljoradničkih poseda iznad maksimuma. Zemljoradnički maksimum određen je na 20 – 35 hektara obradive zemlje ili do 45 hektara ukupne površine. Oduzeto je ukupno oko 74.000 haektara;

6. Višak poseda iznad nezemljoradničkog maksimuma – iznad tri odnosno pet hektara – oduzeto je 43.000 hektara;

7. Državni posedi izdvojeni za fond – 1.500 hektara;

8. Posedi ostavljeni od kolonista – 7.100 hektara;

9. U zemljišni fond agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije, pored ovako ekspropisanog zemljišta, ušlo je i zemljište državljana nemačkog rajha i lica nemačke narodnosti, konfiskovana prema odluci AVNOJ-a 1944. godine, kao i posedi neprijatelja konfiskovani presudama, a to je  – 412.000 hektara.

Ovako oduzeto zemljište prešlo je u ruke države, ušlo u zemljišni fond agrarne reforme i unutrašnje kolonizacije, a zatim iz tog fonda dodeljivano korisnicima. Treba zapaziti da svojina na zemlji oduzetoj na osnovu ovog zakona nije prelazila neposredno sa ranijeg sopstvenika na korisnika, već je najpre prelazila u ruke države, pa je tek onda dodeljivana korisnicima (bezzemljašima, agrarnim interesentima, kolonistima, udruženim zemljoradnicima u SRZ i društvenim organizacijama).

Sprovođenjem Zakona o konfiskaciji imovine narodnih neprijatelja i Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji uneto je u zemljišni fond agrarne reforme sa područja Vojvodine 668.000 hektara. Ovaj zemljišni fond raspoređen je tako što je 428.000 hektara (64,1 odsto) zemljišta dodeljeno siromašnim seljacima sa teritorije Vojvodine i kolonistima sa drugih područja, dok je 240.000 hektara (35,9 odsto) dodeljeno društvenim gazdinstvima i zadrugama. Time su, dakle, stvoreni uslovi za konstituisanje društvenih gazdinstava na 240.000 hektara2 i dalji razvoj društvenog sektora u Vojvodini.

Ono što predstavlja jednu od posebnih karakteristika agrarne reforme u našoj zemlji ogleda se u tome, što zemljište, koje je ušlo u zemljišni fond i koje je dodeljeno, bilo individualnim poljoprivrednim proizvođačima, bilo organizacijama društvenog sektora, nije se moglo prodavati, niti otuđiti, niti dati u zakup, što znači da su te površine zemljišta postale “rex extra comercium” (stvar van prometa).

Eliminacija feudalnih odnosa u Kraljevini SHS

,,Agrarna reforma nastala je iz želje da se likvidiraju feudalni odnosi u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), da se odgovori očekivanjima seljaka iz pasivnih krajeva za poboljšanjem njihovog položaja, da se koloniziraju severni, nacionalno mešoviti krajevi (posebno Vojvodina) i da se veleposednicima stranim državljanima, često odanima tuđim dinastijama, oduzme zemlja. Povod agrarnoj reformi bilo je i obećanje koje je srpska vlada formalno dala na Krfu 1917. godine da će svaki dobrovoljac dobiti posle završetka rata osam jutara ako je borac i pet jutara zemlje ako nije bio borac. S ekonomskog stanovišta agrarna reforma tada  je branjena tezom da je mali seljački posed efikasniji od krupnoga. Zalaganja za agrarnu reformu dobro su se uklopila u stranačku političku borbu, oslonjenu na demagogiju. Ideja o agrarnoj reformi nije bila samo pitanje političkog trenutka, već i nastavak težnji seljaka i reformskih agrarnih pokreta iz prethodnih decenija. Prvu inicijativu za agrarnu reformu je dao Kralj Aleksandar – Ujedinitelj 1919.godine. Proklamovao je da se ukinu  veliki zemljišni posedi, a zemlja podeli siromašnim seljacima sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima. Vlada je donela Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme, koje su postale program agrarne reforme. Odredbama je predviđeno da se veliki posedi brzo sekvestriraju i podele, s tim da se formalna strana (propisi i sudska odluka) naknadno reši kao i da zemlju dobiju prvenstveno zemljoradnici koji nemaju zemlje, i to onoliko koliko mogu obraditi sa svojom porodicom, s tim da prednost imaju udovice poginulih vojnika, ratni invalidi i dobrovoljci. Oduzimaju se svi veliki posedi  veći od 100 do 500 jutara, tj. 57,5 do 277,5 hektara, zavisno od kvaliteta zemlje i lokalnih prilika, a njihove površine će se podeliti zemljoradnicima, uz plaćanje odštete i privremene rente. Posedi habsburške dinastije i onih koji su posede dobili od te dinastije oduzimali su se bez naknade’’, pisao je nekadašnji ministar poljoprivrede u Vladi Srbije dr Jan Kišgeci, u knjizi Branislava Gulana s naslovom ,,Sudbina oduzete imovine’’, koja je objavljena 2015. godine i izdanju ,,Banatskog kulturnog centra’’.

Čija je zemlja?

U Srbiji postoji 5,1 miliona hektara poljooprivrednog zemljišta. Od toga je obradivo 4,1 miliona hektara, dok se danas koristi 3.476.000 hektara. To zemljište je raspoređeno u 19 miliona parcela. Na tim površinama decenijama godišnje se proizvode sirovine za hranu u vrednosti od četiri do pet milijardi dolara godišnje. Izuzetak je bila godina Korone 2020, kada je ta vrednost, prema podaciam RZS, bila oko 5,6 milijardi dolara. Zahvaljujući  Bogu jedino je te godine rast proizvodnje, prema, opet podaciam RZS, bio 4,6 odsto. Protekle tri i po decenije prosečan godišnji rast proizvodnje u agraru je tek oko 0,45 odsto godišnje. Važeća Strategija razvoja poljoprivrede Srbije, koja je doneta 21. jula 2014. godine i važi do istog datuma 2024. godine, predviđala je godišnji rast od 9,1, odnosno u blažoj varijanti od 6,1 odsto. Nikada nije održan nijedan skup na kome bi se analiziralo njeno sprovođenje u praksi! Zašto?  Ogovor je da je uvek bila takva odluka ministara i političara.

Većih prinosa neam iako se obaećavaju. Jer, za njih je potrebno da se njive navonjavaju. U Srbiji se godinama govoruilo zvanično kakose navodnajva namanje tri odsto obradivih njiva,m I kako se grade novi sistermi koji će navodnajvait višpe od 120.000 hetkara noivih sistema. To su za sada samo prazna obećanja. Evo i najnovijih podataka Republičkog zavoda za statistiku o navodnjavanim površinama u 2020. godini.

NAVODAVAE U 2020:  Rast za 11,9 odsto

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku (RZS) u Srbiji je 2020. godine kako se navodi navodnjavano samo 52.441 hektara polјoprivrednih površina! To je bilo čak i više za 11,9 odsto u više nego 2019. godini!  Dakle, do sada je, decenijama, stalno netačno u javnosti narodu  svesno govoreno kako se navdonjavalo nekoliko puta više od ovih površina. Za navodnjavanje ovih površina, prema podaciam RZS, upotreblјeno je 2,1 odsto više vode nego u prethodnoj godini, a najviše vode se crpelo iz vodotokova, 93,2 odsto, dok su preostale količine zahvaćene iz podzemnih voda, jezera, akumulacija i iz vodovodne mreže. Najveće površine su navodnjavane orošavanjem, 92,5 odsto površine, zatim kapanjem 7,3 odsto, dok se površinski navodnjavalo samo 0,2 odsto površine. Najviše su se navodnjavale oranice i bašte, 91,7 odsto, zatim voćnjaci pet odsto.

Nerealni ambiciozni planovi!

Analitičari beleže da se taj ambiciozni plan iz poslednej, validne strategije o razvoju agrara  nikada nije ostvario! Ali, je strategiaj i danas validna i ništa u njoj nije menjano!? Zato, odgovor znaju samo iz vladajuće garniture? Potvrda, netačnsot I nerealnsoti podataka u njoj su činjenice, da je u prvoj godini njene primene, 2015. godini pad proizvodnje u agraru bio osam odsto, u sledećoj 2016. godini na taj pad bio je rast od osam odsto, zatim u sušnoj 2017. godini (kada je suša odnela trećinu proizvodnje od oko 1,5 milijardi dolara) država je priznala pad od oko 10,7 odsto. A, to je bila elementarna nepogoda. Međutim,  država to nije priznala jer nije imala para da sve to nadoknadi!? Posle tog pada proizvodnje, u 2018. godini bila je srednje rodna godina, nadoknadjen je pad iz 2017. godine pa je proglašen rast od oko 18 odsto. Zatim i u 2019. godini agrar je imao pad od 0,1 odsto, da bi potom u 2020. Godini, prema podaciam RZS, proglasili rast od 4,6 odsto! Pohvalili smo se da je tada bio i rekordan izvoz hrane, odnosno sirovina za njenu proizvodnju od 4,1 milijardu dolara… I dok se hvalimo nepominjemo da je stočarstvo na najnižim granama za poslednjih 100 godina. Odnosno da smo od izvoznika mesa postali njegovi uvoznici! Jer, pre tri decenije izvoz svinjskog mesa je bio vredan 726 miliona dolara. Sad smo postali njegovi stalni uvoznici pa je u 2019. godini za uvoz zamrznutog svinjskog mesa potrošeno 71 miliona dolara, a u 2020. godini za uvoz zamrznutog svinjskog mesa, lošeg kvaliteta, asli niej štetno za narod, plaćeno čak 58 miliona dolara. Dakle, dokaz gde se nalazimo, je činjenica da smo u Srbiji 1984. godine u oborima imali 5,4 miliona svinja, a danas imamo tek nešto više od 2,5 miliona!  Samo u 2021. godini zakalano je čak 46 priplodnih karma. Da su ostale u oboriam mogli smo da imamo više od 500.000 prasića. Ovako smo prikazali da imamo i domaćeg mesa u prodavnicama, a prasiće uvozimo! Broj svinja danas je na nivou 1955. godine. Ove brojke najbolje govore o našem razvoju u ovoj grani poslednjih decenija. Dokaz tome je da stočarstvo u BDP agrara učestuvje samo sa 30 odsto. Sve ispod 60 odsto je karakteristika nerazvijenih zemalja!

           Vojvodina zvanično ima oko 1,7 miliona hektara obradivog zemljišta (od čega je oko 1,1 milioa hektara u privatnoj, oko 300.000 hektara u državnoj i oko 130.000 hektara u društvenoj i zadružnoj svojini). Prema poslednjem popisu, u Vojvodini je oko 146.000 vlasnika obradive zemlje. U tome, njih 1.285 poseduje oko 210.000 hektara, sa prosečnom veličinom gazdinstva od 163 hektara. Njih 71 ima posede od 300 do 500, a 25 od 500 do 1.000 hektara. Međutim, svi su oni daleko od današnje ,,velike četvorke” koja ukupno obrađuje više od 120.000 hektara, što sopstvenog zemljišta dobijenog kupovinom kombinata, što državne zemlje koju su u zakup dobili u privatizacionom paketu ili su je kasnije zakupili. Inače, u Srbiji ima blizu 570.000 poljoprivrendih gazdisntava. Od toga je najveći borj onih malih sitnih čak 217.623 sa posedom manjim od dva hektara. Srbija poseduje 5,1 miliona hektara obradivog zemljišta. Od toga je poljoprivrednog oko 4,1 miliona hektara, dok se koristi ili obrađuje 3.476.000 hektara. Na tim površinama u Srbiji postoji i 19 miliona parcela! S obzirom ko su vlasnici tih parcela i imanja, postvavlja se i pitanje samo od sebe čija je danas naša zemlja?! Jer, njeni vlasnici su domaći i strani velkeposednici!

        U Srbiji je obavljena pljačkaška privatizacija i poljoprivrednih doara uz pomoć države. Od oko 400 privatizovanih firmi, poništena je svaka treća privatizacija. Tada je u toj oblasti bez posla ostalo oko 100.000 radnika. Pa i u 2021. godini posle pokolja krmača, bez posla je ostalo oko 3.000 njihovih vlasnika, a ugroženo je oko 10.000 članova tih porodica. Danas je najveći veleposednik u Srbiji Petar Matijević, sa oko 34.000 hektara.Petru Matijeviću je nekada najveća pojedinačna kupovina bila bajmočka ,,Ravnica’’ (oko 5.000 hektara)! Sad on ima najveće ukupne površine koje obrađuje, a to je oko 32.000 hektara.  Svoje posede već dugo nije uvećavao ni Miodrag Kostić, čiji je najveći pojedinačni pazar bila inđijska ,,Agrounija’’ (oko 8.500 hektara), Miroslavu Miškoviću, koji je u Staroj Pazovi kupio ,,Napredak’’ (7.100 hektara), a u Apatinu ,,Jedinstvo’’ (6.820 hektara), Đorđiju Nicoviću, koji je bio prvi privatizovao nekada čuveni PIK ,,Bečej’’ (sa oko 11.600 hektara), a kasnije ga preprodao Kostiću koji je to samo uslužno radio za mađarski OTP i na tome zaradio više od desetak miliona dolara. I najzad, tajkuni i sumnjivi biznismeni su u poslednje tri decenijie uz mahinacije i štelovanje tendera u Vojvodini došli do 200.000 ili 300.000 hektara zadružne i državne zemlje! Posede su platili manje od 500 evra po hektaru!? Danas je cena hektara obradive zemlje u Vojvodini oko 15.000 do 20.000  evra, pa pa i više! Nije teško izračunati razliku u ceni.

NAPOMENA: Ovo u tabeli je bilo stanje u godini kada je SNS preuzeo vlast u Srbiji! Posle tog vremena promenio se redosled vlasnika u veličini poseda… Sad je ubedljoivo na prvom mestu kada se sve novo doda, kupljeno u poslednjoj deceniji, Petar Matijević…

DAkle, sad je na prvom mestu nalazi IM ,,MATIJEVIĆ’’ sa posedom od oko 34.000 hektara! Ali, sa tendencijim i najavom da će uskoro i to biti uvećano! Sa poslednjom kupovinom imanja od pre nekoliko dana on je još uvećao svoj posed i učvrstio se na prvom mestu po veličini, koja se sad, prilikom najava novih kupovina, približava brojci od oko 40.000 hektara? Jer, najavio je i dalje širenje kompanije! Dakle, Matijević je srpski Bil Gejts. Kostića i Miškovića pretekli su Almeks i Al Dahra, koji nisu bili u ovoj tabeli kada je SNS preuzimao vlast u zemlji Srbiji. I oni su kupovali neka imanja, i plaćali niže od tadašnje tržišne cene uz odobrenje sadašnje vladajuće garniture oligarhije!

Do pre nekoliko godina najveći zemljoposednici u Srbiji bili su Miodrag Kostić, Petar Matijević i Miroslav Mišković, ali je sada konstelacija snaga na srpskim oranicama drugačija. Matijević je neprikosnoven po broju hektara koje obrađuje, međutim, pozicije ispod njegove su se izmešale.

Novosadski biznismen, Matijević, vlasnik istoimene industrije mesa i grupacije koja ima više od 70 preduzeća, prema informacijama Agrosmarta stigao je do 33.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, a od toga u vlasništvu ima 28.000 hektara. Na vest u svetskim medijima da je osnivač Majkrosofta sa posedom od 100.000 hektara najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u SAD, često se može čuti komentar da je Matijević srpski Bil Gejts.

Matijević kupio i ,,Mirotin grupu’’ i postao vlasnik ulјare ,,Banat’’ i…

U proteklih dva meseca 2021. godine (dakle u julu i avgustu 2021. godine) srpski biznismen Petar Matijević znatno je uvećao svoj kapital. Naime, krajem avgusta 2021. godine kupio je “Mirotin grupu” u Vrbasu, u čijem sastavu se nalazi deset firmi, a pre toga je postao vlasnik još dve firme. Posle ovih kupovina on je postao najveći zemljoposednik u regionu. U prošlom broju smo objavili da se nalazi na prvom mestu po veličini poseda koji je sad značajno uvećan sa ovim kupovinama.

U sklopu “Mirotin grupe” u Vrbasu je deset preduzeća. Uz Ulјaru “Banat”, to je i polјoprivredno gazdinstvo “Sava Kovačević”, koje poseduje 4.000 hektara oranica, kao i farme krava i tovnih junadi, mlin „Mirotin Tisa“ iz Savinog Sela, Ribarsko gazdinstvo „Ečka“ iz Lukinog Sela na 2.000 hektara, Mlekara „Dana”, „Agrovojvodina komercservis“ iz Novog Sada, preduzeće „Agrimaks“ iz Vrbasa, “Mirotin energo“, „Mirotin vet“, „Mirotin invest“ iz Vrbasa i „Mirotin Crna Gora“ iz Podgorice.

Foto:  Petar Matijević – Dnevnik (Slobodan Šušnjević)

I u Hrvatskoj najviše zemlje ima novosadski biznismen

Petar Matijević kupio je 2015. godine dve poljoprivredne zadruge u Hrvatskoj, u Starim Jankovcima i Negoslavcima. Tada je došao u posed još oko 1.500 hektara u Vukovarsko-sremskoj županiji i postao najveći vlasnik oranica u toj zemlji. Prema saznanjima Agrosmarta u proteklih nekoliko godina kupio je još oko 600 hektara, od privatnih lica. Tako je u Hrvatskoj u njegovim rukama sad preko dve hiljade hektara oranica. Nedavno je od vlasnika hrvatskog porekla koji žive u Argentini pazario još 150 hektara poljoprivrednog zemljišta u okolini Osijeka. Kupio je, naime, veoma kvalitetne parcele koje se nalaze oko aerodroma u naselju Klisa.

Da podsetimo, preduzeće u njegovim vlasništu “Mat real Estate” kupilo je sredinom avgusta za 414,8 miliona dinara zrenjaninsku fabriku “Radijator” AD, koje se prostire na više od dva hektara gradskog građevinskog zemlјišta i gde se planira proizvodnja mašina za branje višanja. Pre te kupovine, u junu, Matijević je kupio i autobusku stanicu preduzeća ATP “Vojvodina” u Novom Sadu za oko 2,23 miliona evra, a na tom prostoru planirano je otvaranje prodajnog salona polјoprivrednih mašina.

Među firmama koje su u sastavu “Mirotin grupe” u Vrbasu nalazi se i poznata Fabrika ulјa “Banat” u Novoj Crnji, u čije pogone kompanija “Matijević” planira uvođenje savremene tehnologije kako bi se od naredne godine prerađivalo 100.000 tona suncokreta. Fabrika je proteklih godina radila sa umanjenim kapacitetima i uspevala da preradi svega 40.000 tona suncokreta, kazao je za “Dnevnik” direktor “Matijević agrara“ Zoran Matijević. Tako je sad čak 80 odsto firmi u vlasništvu kompanije „Matijević” vezano za polјoprivredu.

Iako je, ukazao je Matijević, mnoge iznenadilo to što je kuplјena “Mirotin grupa”, to zapravo ne treba da čudi jer je osnovna delatnost te kompanije polјoprivreda, a čak 70 do 80 odsto firmi u vlasništvu kompanije “Matijević” vezano je za polјoprivredu.

Polјoprivreda je delatnost u kojoj nastavlјamo da radimo, razvijamo se i širimo, kazao je Matijević, navodeći da se u “Mirotin grupi ”nalazi i jedna firma u Crnoj Gori – “Mirotin Crna Gora” u Podgorici, gde će se, kao i do sada, trgovati naveliko osnovnim polјoprivrednim kulturama, ali i mesom i mesnim prerađevinama. To je mala veletrgovina, sa svega nekoliko zaposlenih, koju ćemo konsolidovati i nastaviti istu delatnost.Koliko je Kompaniju “Matijević” koštala ova trgovina Zoran Matijević (sin Petra Matijevića) nije želeo u izjavi za javnost da kaže, ali je spomenuo da kompanija planira da se još širi. Istovremeno, nije mogao precizno da kaže šta bi još od preduzeća u narednom periodu moglo da postane vlasništvo kompanije “Matijević”, čije je sedište u Novom Sadu. U svakom slučaju, to su oranice i silosi i drugo što je u vezi s polјoprivredom i to ne samo u Srbiji već i u Hrvatskoj, u kojoj imamo kapital, ulažemo i imamo planove da se razvijamo, dodao je u izjavi za javnost Petar Matijević.

Iza njega, ako se gledaju ukupne površine koje se obrađuju, više nije njegov dugogodišnji takmac Miodrag Kostić. Drugo mesto zauzeo je Miroslav Aleksa, osnivač i vlasnik kompanije ,,Almeks’’ iz Pančeva. Prema saznanjima, Aleksa obrađuje oko 20.000 hektara, polovinu zakupljuje, a polovine je vlasnik. Na sajtu Almeksa nalazi se podatak da poseduje sedam imanja u Vojvodini sa osam farmi i da obrađuje 17.000 hektara, međutim, u svetu agrobiznisa zna se da je Aleksa premašio te površine.

Sledeća kompanija po broju hektara koje obrađuje je ,,Al Dahra’’ koja je 2018. godine kupila imovinu Poljoprivredne korporacije Beograd (PKB) i u tom paketu i blizu 17.000 hektara oranica. Podsetimo, u finansijskom izveštaju ove kompanije pisalo je da je samo kupovinom njiva ,,Al Dahra’’ stekla imovinu vrednu veću od 170 miliona evra. Plaćeno je ispod tržištne vrednstoi tada tek nešto više od 120 miliona evra. Neke od zamerki agroekonomskih stručnjaka na prodaju PKB-a i ceo postupak bile su upravo te što su vredne oranice otišle po dvostruko nižoj ceni. Kako god, ,,Al Dahra’’, čije je glavno sedište u Abu Dabiju, po broju hektara u vlasništvu je posle kompanije Matijević bio na drugom mestu, a ako se gledaju hektari koji se obrađuju – na trećem. Sad je Matijević na prvom mestu sa oko 34.000 hektara u Srbiji! ,,Al Dahra’’, uz njive PKB-a, poseduje i voćnjak na Fruškoj gori, u opštini Irig. Njeno je preduzeće ,,Rudnap’’ koje, prema podacima sa sajta ove kompanije ima zasađeno voće na 130 hektara, a prema brošurama koje je izdavala ,,Al Dahra’’ plan je bio proširenje na 500 hektara. Voćnjaci se nalaze i imaju sedište sedište kod Iriga. Kada se sve ovo pogleda postavlja se pitanje čija je naša zemlja? Jer, pilikom prodaje strancima, obrazloženje onih koji to čine uvek je, da ako odluče da idu iz Srbije da neće odneti i zemlju?!

Tek na četvrtom mestu je doskorašnji “top” zemljoposednik Miodrag Kostić i njegova ,,MK grupa’’. Kostić je prodao nekoliko imanja u poslednjih par godina. Okrenuo se razvoju turizma na prostoriam ex Jugoslavije. Neka su otišla u ruke Matijeviću. Sa nekadašnjih oko 25.000 hektara, od čega je u vlasništvu imao oko 17.000, pao je na “svega” 15.000 hektara. Od tih 15.000 hektara, vlasnik je oko 12.000 hektara. Ostao je bez imanja u Vršcu, Vajski, Kikindi, Inđiji…

Iza Kostića je vlasnik ,,Delte’’, Miroslav Mišković sa oko 13.000 hektara koliko ukupno obrađuje, a od čega gazduje na oko 10.000. Gotovo uz rame Miškoviću sada je Krsta Ćorić. On je vlasnik agrara iz Bašaida. Prema vlasništvu saznanjima ,,Agrosmarta’’, on ore oko 12.000 hektara, od toga pola uzima u zakup, a pola ima u posedu. Ova firma u početku se bavila prodajom poljoprivredne mehanizacije ali već godinama unazad razvija stočarsku proizvodnju, poseduje savremene govedarske farme…

Iza Krste Ćorića, po onome što se može videti iz javnosti dostupnih dokumenata, je arapska firma ,,Elit Agro’’. Najpre je ova kompanija sa sedištem u Abu Dabiju 2014. godine preko svoje firme ,,Jugo elit agro’’ osnovane u Beogradu, kupila poljoprivredno-turistički kompleks Zobnatica u Bačkoj Topoli. Zobnatica je tada u vlasništvu imala 114 hektara, a 1.507 hektara u dugoročnom zakupu. Pre nekoliko godina ,,Elit Agro’’ kupio je i kompaniju ,,Al Ravafed’’ (Vojna ustanova Morović, ,,Bačka’’ iz Sivca, ,,Jadran’’ iz Nove Gajdobre) domogavši se tako još oko 10.500 hektara, od čega su u vlasništvu oko 2.500 hektara.

Cene njiva

Prema podacima Republičkog geodetskog zavoda najskuplje oranice su u Južnobačkom okrugu, gde su  se donedavno prodavale i do 31.000 evra za hektar. Dolaskom Korone njihova cena je još porasla.  U Sremu su se u poslednjem kvartalu 2020. godine cene kretale od 1.150 do 30.700 evra po hektaru, u Južnobanatskom okrugu od 400 do 20.050 evra… Međutim, te najviše cene su tada bili ekstremni slučajevi. Cene poljoprivrednog zemljište nekada su bile stabilne, cene nisu vrtoglavo išle naviše sve do pre nekoliko godina i nisu pratile trend nekretnina (stanova i vikendica) koje sad vrtoglavo poskupljuju. Ali, kada se pojavila Korona, naglo je skočilo i posebno ono zemljište gde se poljoprivredno pretvara u građevinsko! Najkvalitetnija bačka i sremska zemlja prodaje se i preko 20.000 evra za hektar ali najčešće se prodaje od 10.000 do 15.000 evra. Poljoprivrednici kažu da nemaju računice da njive skupo plaćaju imajući u vidu niske cene njihovih proizvoda. Posebno je teško stanje u stočarstvu gde su troškovi znato veći nego što se dobija za kilogram žive mere kada se prodaje junad, svinje i ostala stoka. Stoačri su uvek na gubitku, posrednici najviše zaradjuju. Zato se stočarstvo nalazi na niskim granama i prazne su nam staje za tov goveda i obori za tov svinja. Ali, sve to nadoknađuje se uvozom pa su nam prodavnice pune uvoznih šnicli.

Namerno guranje u stečaj!

Dakle, namerno guranje poljoprivrednih preduzeća u stečaj, a potom njihova prodaja u bescenje, proteklih decenija, bio je jedan od metoda kojim su pljačkane plodne oranice. Što se tiče preostale državne zemlje (300.000–430.000 hektara) ona se uz pravu jagmu izdaje u zakup. Posebna kategorija je dodatnih 130.000 hektara koji se, u okvirnom odnosu pola-pola, vode kao zadružni i društveni posedi. Tu još nisu rešeni imovinsko pravni odnosi.

U društvenom vlasništvu (iako ona po ustavu ne postoji) još uvek je zemlja ranije privatizovanih kombinata u kojima je, zbog lošeg gazdovanja, privatizacija raskinuta, ili su, poput pominjanog PIK ,,Bečej’’, namerno gurnuti u stečaj, da bi kasnije su preprodavani. Ali, i PKB i PIK ,,Bečej’’  i stotine drugih firmi, i pored protivljenja sveta iz agropolitike Srbije prodavani su  kao i značajan deo agraraa za po tepsiju ribe. Oni koji su obavljali procenu kapitala tih prodatih firmi, (taj psoa je radilo nekoliko poznatih imena i profesora u toj obalsti iz zemlej) uz dobru zaradu za sebe i za one za koje su to radili, određivalči su cene koje nisu bile ni približno tržišne. Obe velike firme i niz drugih manjih, bile su od izuzetnog značaja u to vreme za žitelje Srbije,  koji su danas najamni radnici na svojoj zemlji. Tu se i nalazi deo odgovora na pitanje ,,čija je naša zemlja’’. Jer, prilikom prodaje donele su u budžet vladajućim garniturama, najmanje oko 150 miliona dolara, iako su je prodali po znatno nižoj ispod tržišne vrednosti. To znači  da su uvek imali novca za glasove, sendviče i autobuse prilikom mitinga i izbora!

U posed poljoprivrednih gazdinstava, a time i obradive zemlje (iako tada zvanično nisu mogli biti njeni vlasnici) došlo je i više stranih kompanija. Prema, raspoloživim podacima, oni su pre desetak godina posedovali ukupno više od 32.000 hektara. Danas je to znanto više jer su straqnci vlasnici PKB, PIK ,,Bečej’’ i drugih  manjih firmi. Najviše, 10.500 hektara, mahom u Srpskom Miletiću, Bačkom Brestovcu i Feketiću, tadas su imali irski ,,Baltik properti investments’’, a tu su bila i dva najveća hrvatska tajkuna Ivica Todorić i Marko Pipunić. Todorićev ,,Agrokor’’ uglavnom je bio u okolini Zrenjanina, gde je, među prvim privatizacijama, bio kupio uljaru ,,Dijamant’’, koja ima oko 6.000 hektara, a Pipunićeva ,,Žito grupa’’ iz Osijeka, u Ratkovu, nadomak Odžaka, nešto više od 2.000 hektara.

Dakle, namerno guranje poljoprivrednih preduzeća u stečaj, a potom njihova prodaja u bescenje, bio je jedan od metoda kojim su pljačkane plodne oranice. Što se tiče preostale državne zemlje (300.000–400.000 hektara) ona se uz pravu jagmu izdaje u zakup. Posebna kategorija je dodatnih 130.000 hektara koji se, u okvirnom odnosu pola-pola, vode kao zadružni i društveni posedi.

Kombinati za tepsiju ribe!

U društvenom vlasništvu (iako ona po Ustavu ne postoji) još uvek je zemlja ranije privatizovanih kombinata u kojima je, zbog lošeg gazdovanja, privatizacija raskinuta, ili su, poput pominjanog PIK ,,Bečej’’, otišli u stečaj, pa mu je vlasnik bio Nicović, zatim Kostić I sad su kupci, odnsono vlasnici  iz Madjarske. Ali, i PKB i PIK ,,Bečej’’ i pored protivljenja sveta iz agropolitike prodati su kao i dobar deo agrara Srbije za po tepsiju ribe. Prodajom PKB i poslednjeg  zlata u agraru i PIK ,,Bečej’, kao srebra, u državnu kasu se slilo tek oko 160 miliona dolara! Od toga je PIK ,,Bečej’’ doneo oko 45,5 miliona dolara. Sve to je bilo znatno ispod tadašnjih i sadašnjih tržišnih vrednosti, a ostalo PKB, koji jeprodat za oko 120 miliona evra.

PKB će sad zemlju koju je kupio od Srbije za ,,tepsiju’’ ribe prodavati Srbiji za gradnju auto puteva od Beograda do Zrenjanina… To nekadašnje državno zemljište sad će se prodavati kao građevinsko… Inače od ukupne privatizacije agrara Srbije, a to je blizu 400 firmi, poništena je svaka treća. Najvećim delom te poslove oko privatizacije i procene vrednosti kapitala, vodili su ugledni profesori iz ovih oblasti. U posed poljoprivrednih gazdinstava, a time i obradive zemlje (iako zvanično tada nisu mogli biti njeni vlasnici) došlo je i više stranih kompanija. Prema, raspoloživim podacima, oni ukupno poseduju više od 32.000 hektara. Najviše, 10.500 hektara, mahom u Srpskom Miletiću, Bačkom Brestovcu i Feketiću, ima irski ,,Baltik properti investments’’, a tu su i dva najveća hrvatska tajkuna Ivica Todorić i Marko Pipunić. Nekadašnji Todorićev ,,Agrokor’’ uglavnom je bio u okolini Zrenjanina, gde je bio kupio uljaru ,,Dijamant’’, imao oko 6.000 hektara, a Pipunićeva ,,Žito grupa’’ iz Osijeka, u Ratkovu, nadomak Odžaka, nešto više od 2.000 hektara. Ovo je bilo stanje u vreme dolaska na vlast SNS, a to stanej se veoam često menja, njive se preprodaju, pa ponovo kupuju…

Današnji srpski veleposednici imaju znatno veće posede nego što su ih u Vojvodini, uoči Drugog svetskog rata, imale porodice Dunđerski, Kotek i Fernbah. One su zajedno posedovale oko 11.200 hektara (prva 4.900, druga 3.800, treća 2.500). Sve to nije ni polovina onoga što danas imaju recimo Kompanija ,,Matijević’’, ,,MK Grupa’’ Miodraga Kostića ili ,,Delta’’ Miroslava Miškovića. Danas feudalci ili feduri u Srbiji mnogo su veći nego oni što su bili nekada. To ćete videti iz sledećih podataka analiza.

               (Autor je analitičar i publicista)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *