POGLEDI IZ EKS JUGOSLAVIJE NA ISTINU (1.): Istina, tri decenije čekala objavu!

U novinarstvu sam više od pola veka. Prošao socijalizam, komunizam u začetku, zatim žute, crvene i  i svet ostale… Bilo je uspona i padova, zadovljstva i problema… Jer, negde se morala plaćati cena onog što sam naučio prvih novinarsih dana kada sam počeo taj posao, još kada sam išao u srednju školu, 1969. godine. Osnova novinarskog zanata je da se uvek čuju dve i više strana oko problema o kome se, priča, piše i analizira. Jer, istina je uvek samo jedna! Novinari su nagrđivani i nagrađivani. Ja, podjednako, i jedno i drugo!

Лична архива

Piše: Branislav GULAN, analitičar i publicista

Prvi tekstovi su mi objavljeni u kući ,,BORBA“, listu  ,,Večernje novosti“. U toj novinsko izdavačkoj kući proveo sam pola radnog veka, dve decenije, a drugu polovinu u komorskom sistemu Jugoslavije, na istim poslovima, informisanja javnosti! U radu, uvek mi je istina bila u prvom planu! Ona je i najjače oružje novinara. U svojim delima Friedrich Nieetzsche je pisao: ,,Mladi ljudi vole ono što je zanimljivo i čudno, bez obzira koliko je istinito ili lažno. Zreliji umovi vole ono što je zanimljivo o istini. Potpuno zreli intelekti naposljetku, vole istinu, čak i kad se čini obična ili prosta, dosadna prosječnoj osobi; jer oni su primjetili da istina otkriva svoju najavu mudrosti, pod krinkom jednostavnosti’’. Ili još nekih izreka o istini: ,, Opće dobro nije sfera istine; jer istina zahtjeva da bude izrečena čak i kad je ružna i netačna…’’, ,,Najbolji način da se dođe do istine je da gledamo stvari onakve kakve jesu, i da ne zaključujemo da su onakve kakvima bismo ih voljeli zamišljati ili kako smo naučeni od drugih da ih zamišljamo…’’, zatim je zanimljiva i izreka ,,istina je izdaja u carstvu laži…’’, ali i Georg Orwel je govorio ‘’…sve istine su lako shvatljive nakon što su otkrivene – poenta je otkriti  ih!…’’

Najviše netačnosti u informisanju, ya vreme mog bavlejnajnovianrstvom, od pola veka, bilo je u vreme raspada Jugoslavije, a i lično sam se, ponajviše, uverio na ratištu odakle sam izveštavao za medije kuće ,,Borba’’, gde sam bio zaposlen više od dve decenije, kao novinar. Tu sam prošao sve faze mladog novinara- saradnika, pa do komentatora, urednika… Radeći posao novinara, na terenu, izveštavajući u to vreme sa ratišta kada se raspadala Jugoslavija., po;ev od 1991. Godine.  Buo sam svedok, objektivnog, ali i netačnog izveštavanja. Čak i kad je poginuio prvi novinar na ratištu raspada Jugoslavije na hercegovačakoj cesti u Vukovaru. Tada je slu;ajno poginuo,  dopisnik, Milan Žegarac, u to vreme ratni reporter ,,Večernjih novosti“ Milan Žegarac. Jedini novinar koji je tih tenutaka bio na mestu događaja bila je moja malenkost, Banislav Gulan, tada, ratni reporter kuće ,,BORBA’’. Nijedan drugi ni domaći ni strani novinar nije tog trenutka, 7. oktobra 1991. godine, u prepodnevnim statima,  bio u blizini mesta pogibije pok Milana Žegarca, na Hercegovačkoj ulici!Ali, to nije smetalo mnogima da pišu o stradanju i pogibiji Žegarca. Ponajviše su to bili izmišljeni, približno tačni izveštaji, prilagođeni medijima za koje su pisani. Zavisno, da li su strani ili domaći – pozicioni ili opozicioni. I to takvo pisanje, uglavnom netačno, se provlačilo sve do kraja 2022. godine. Uglavnom su to bila nagađanja o tome kako je poginuo prvi novinar na tom ratištu, u vreme početka raspada tadašnje SFRJ. Ponajviše su pisali oni koji nisu bili na licu mesta, pa su prenosili izmišljene priče, ili ono što su oni zamišljali kako je poginuo novinar!  Svi su pisali i izveštavali, i – ponajviše  netačno! Pisali su navijački mediji iz Srbije da je kobni metak stigao sa hrvatske strane! Samo poneki da je slučajno stigao sa srpske stane, od njegovih prijatelja i drugova, sa kojima je pre toga sedeo i družio se!

Foto: Miloš Cvetković, Vukovar posle rata

Jer, pucali su na ustaše, a nisu znali da im se u maskirnim uniformama približavaju njihovi ljudi! No, zahvaljujući prvo akciji Udruženja novinara Srbijde, pa zatim ,,Štajerksim novicama’’ u Slovenijii, a sad Makroekonomiji.org, nakon više od tri decenije, posle pogibije Mlana Žegarca, evo i mog viđenja, jer, samo nekoliko minuta posle pogibije, meni je tu vest saopštio tada komadant Kole, kako smo ga zvali. Bio je to jedan od šefova crvenih beretki koje sam ja na tom području upoznao i pre početka rata i krvavog sukoba u raspadu tadašnje SFRJ.

U taj deo tadašnje Jugoslavije, pre početka rata 1991. godine, voleo sam da odlazim da pišem o zanimljivim ekonomskim temama. Dakle, poznavao sam regiju i ljude. Ne po nacionalnosti. Nego po onome šta su i kako radili.  Jer, radio sam u ,,BORBI“, jugoslovenskim  novinama, tako sam bio i vaspitan,  pa su me interesovale teme, ponajviše privredne, iz cele Jugoslavije. 

U ,,BORBI“ sam bio dežurni novinar 2. maja 1991. godine (nedelja) u DESK-u sa sad takođe pokojnim Slavkom Ćuruvijom (koji je ubijen 11. aprila 1999. godine). Čuli smo za sukobe u Vukovaru i Borovu selu, gde sam bio i pre toga, pa sam se spakovao i odmah otišao tamo. Zajedno samnom je išao i fotoreporter ,,Borbe“ Branko Pantelić. Potom je najveći deo rada samnom na ratištu taj deo posla obavljao fotoreporter Miloš Cvetković, koji je danas u mirovini u Užicu. Drugog dan smo ušli u Borovo selo i uspeo sam da uradim informaciju i pošaljem za novine. Jer tada je u Borovu selu poginulo 12 hrvatskih policajaca i jedan borac koji je došao sa strane, iz Nove Pazove.  I tako mi je prošlo leto uglavnom izveštavajući sa ovih ratnih terena u istočnoj Slavoniji Sa tog dela ratišta uradio sam i dve knjie ,,S obe strane pakla“ i ,,Dve strane istine“. U njima su bili prisutni redovni vojnici JNA, branioti Jugsoalviekj, braintelji  Hrvatske, ugalvnom članovi Zbora narodne garde, dobrovoljci… Upoznao sam čelniek i branitelja Jusoialviej, Dragišu Šljivančanina, ali i Zbora narodne garde Hrvatke, pok Tomislava Merčepa, Marina Vidića – Bilog, i mnoge druge borce i jedne i druge strane.

Družio sam se sa novinarima  na ratištu, i 6. oktobra 1991. godine sam otišao Novi Sad. Sa pok Milanom Žegarcem sam se dogovorio da ujutro, već 7. oktobra 1991. godine dođem po njega, u Odžake, gde je on živeo, pa da zajedno idemo u Vukovar, pošto sam ja imao renta – car vozilo za te potrebe.  Tog za njega kobnog 7. oktobra 1991. godine, sam malo i zakasnio u Odžake, a on je već bio otišao, pa sam i ja stigao preko Bogojeva u Vukovar. Kod kafane ,,Blejk Wat“, gde smo se obično okupljali, video sam i njegov auto, pa pitam redovne vojnike tadašnje JNA, koje lično poznavao, pitao gde mije drugar. Kažu mi, evo, pre nekoliko minuta su otišli niz Hercegovačku ulicu, on i još jedan.

Ma doći će oni…

,,Ma doći će oni. Idi ti tu preko u kuću porodice Karas (gde je bila vojska). Došla je vlasnica da obiđe kuću, pa kuva kafu, pa je popi sa ostalim  društvom. Ja tako i uradim, i sednem sa nekoliko vojnika i rezervista, da pijemo kafu. Domačica mi je odmah donela, kafu, vodu… Nije prošlo ni nekoliko minuta, dolazi takođe tad komadant Kole, seda sa nama i odmah počinje priču. Polubesno… ,,Jebo Vas Bog. I vas novinare. Nisu su mi se javili onaj tvoj (Žegarac – primedba B.G.) i naš Miroslav Jokić. Pretrčavaju Hercegovačku ulicu. Bili su u ratnim, maskirnim uniformama! Mi nismo znali ko su, a pucamo na ustaše…  A, i bliži se pad Vukovara. I tvoj je gotov, a naš je odnet za Sombor u bolnicu, neće ni on preživeti. I to je bila prva vest da je poginuo prvi novinar na ratištu!

Posle saopštavanja vesti, a tu je sedelo dosta redovnih vojnika, rezervista čini mi se iz Pančeva, pa komadant Kole, uzima pored sebe što je doneo drugu tašnu, otvara je i iz nje uzima sebi pištolj i fotoaparat. Potom tu tašni daje meni, da je sa ostatkom stvari, odnesem kada budem kasnije u toku dana išao u Odžake pa da je predam porodici pok Žegarca. Tu sam sa vojskom i ostalima ostao još neko vreme. I odmah su krenule priče o nemilom događaju.  Redovnu vojsku na tom području vodio je tada mladi poručnik Boriša Doknić… Danas je general u penziji. Našao se tu tada i redovan vojnik Zoran Milanović, iz Aleksandrovca Župskog. Zvali smo ga Ćelo. Posle je od mine oslepeo na drugom ratištu. I danas je živ, pa sa njim održavam kontakte. U toku  tog kobnog dana, 7. oktobra 19991. godine (kada se već pripremao i pad Vukovara) Milanović je sa još nekoliko mladih vojnika otišao i pokušao da preuzme leš pokojnog Žegarca. Međutim, nakon povratka, posle pola sata, vojnicima, pa i meni, je saopšito da nisu uspeli to da urade, jer se puca. Da ne bi još neko nastradao. Još sam proveo nekoliko sati tu na ratištu i uveče se vratio u Odžake.

Kada sam se vraćao iz Vukovra, popodne, uz put sam sreo nekoliko kolega novairna, zaustavili smo automobile, pa sam ih informisao o pogibiji Žegarca. Isto sam učinio ikad samsreo i neke druge ljude, jer smo se svi znali iz viđenja. Tašnu sam, uveče, prilikom izjavaljainaj saučešća, predao ocu pokojnog Milana Žegarca.  Tu je bila i njegova supruga Nada, kao i mnogo komšija koji su došli da čuju ša se desilo i da izjave saučešće. Pre toga sam pozvao Redakciju ,,Večernjih novosti“ i tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Radetu Brajoviću saopštio tužnu vest. Ona je već  bila emitovana u javnosti… Režimski mediji su javljali kako je na ratištu u Vukovaru, hrabro, od ustaškog metka poginuo dopisnik ,,Večernjih novosti“ Milan Žegarac. Uveče su mene zvale kolege iz domaćih i stranih medija i pitali i pisali. Ja sam im sve ovo pričao kako je bilo. Ispričao svima isto, ono što sma ja video i čuo. Odnosno kako je meni u detalje tada preneo komadant Kole.  Zvao me tada iz ,,Novosti“ sad pok Mića Jovanović, moj prvi  urednik, koji mi je bio i drugar, pa sam i njemu, ponovo prenosio iste reči i priču kako se sve dogdilo. Opet, ponovio, sve ono u detalje, ono što mi je komadant Kole rekao. Da su pucali na ustaše, da se Jokić i Žegarac nisu javili da će doći, pretrčavali su ulicu, u maskirnim uniformama. A, redovan vojska i rezervisti tadašnje JNA su pucali na neprijatelje, ustaše, kako su govorili.Mada je nisma koristio reči čenkitici ni ustaše. Uglavno,m sa korsito rečiod vojska JNA, a za hrvatske borce članovi Zbora nardne garde.  Branitelji Jugoslavije, koja je još uvek u to vreme postojala, nisu znali ko im pretrčava ulicu. A, to su bili njihovi drugari u maskirnim uniformama. Pucali smo na neprijatelje. Tek kada su ih pogodili i otišli do njih konstatovali su da su to bili njihovi druari, sa kojiam su pethdonih dana pili kafu.   Odmah su mi rekli, Žegarac je gotov, a Jokić je na putu za bolnicu u Somboru. Neće ni on preživeti. Istovremeno, komadant Kole je ponovio i podvukao, da su obojica bili u maskirnim, ratnm uniformama. Niko nij znao da su toni, pretrčavali su ulicu… Nismo znalida će doći. Maskirne uniforme su nas onemogućile da ih prepoznamo. Jer, pucali smo na ustaše, a pogodili svoje ljude! U toku dana dok sam još bio u Vukovaru, mladi redovni vojnici JNA, predvođenoi Zoranom Milanovićem – Ćelom,kako smo gazvali idšli su ipokušali da uzmu lep stradalog Žegarca. Brzo su se vratili  i mene lično, ali i svoej šefovre obaveswtgili danisu uspeli. Jer, na tom delu ratišta se puca, pa ne bi da rizikuju da idu, pa da bespotrebno još neko pogine. 

Lična dokumentacija autora teksta B. Gulana – fotografija sa ratišta u Vukovaru– fotoreporteri -stoje: pok Jaroslav Pap, pok Srđan Sulejmanović, pok Milan Žegarac, a sede Miloš Cvetković, Srđan Ilić i meni nepoznati fotoreporter

Drugi dan preuzeto telo Žegarca

Sutra dan, 8. oktobra 1991. godine, sam opet u Vukovaru u kući porodice  Karas (spavao sam u hotelu u Odžacima). Mladi vojnici, predvođeni opet Zoranm Milanovićem – Ćelom, tada 21.godišnjim redovnim vojnikom, odlaze na mesto događaja. Brzo se vraćaju, kažu svima, pa i meni, posebno, jer smo bili u dobrom druženju, da su uzeli leš pok Žegarca. Sutra dan su kovčeg doneli u kuću porodice Žegarac, pre sahrane, video sam u otvorenom kovčegu i leš pokojnika. Pre toga smo koimentarili kako su pretrčaval odakle je došaoi metak, na osnovu vidjenja njegovog tela, ali I uzkonsutlacije  vojnika i boraca, koji tačno mogu bolej od mene to da ocene. I svi su isto mislili, da su Žegarac i Jokić nesrećno poginuli, od metka koji je došao sa srspke strane.

Rečenoje das u svi pucali na ustaše, a nisu znali da im dolaze njihovi drugari. ,,Novosti’’ su odmah, već na sahranu poslale novinara koji će ostati dalje na ratištu, da izveštava. Sad je i on pok, a to je bio  Dušan Stojić, dopisnik iz Kraljeva. Posle rata je preminuo. Na sahrani se skupilo mnogo ljudi, dosta novinara, svako ima svoju priču o događaju, odnosno stradanju Žegarca i Jokića. Od ti koji ponajvieš pričaju kako je niko, osim mene i nekoliko vojnika i rezervista, mislim iz Pančeva, nije bio tada u blizini mesta stradanja. Nisu bili ni kada je stigla sa tom vešću komadant Kole i nama je saopštio.

Da sam i ja stigao na vreme po Žegarca u Odžake, verovatno bi išao sa njima i ista sudbina bi me zadesila!? I neznam da li bi se istina ikada objavila… Ovako, eto ja sam ostao i opstao, pa sad, posle više od tri decenije, nakon tog događaja,  kao svedok svega toga što sam video, čuo, doživeo i preživeo, posle više od tri decenije prisećam se tih nemlih trenutaka. Jer, do sasd anije biklo zaineresovanihmedija da obajve ISTINU! Svi su pisali da je Žegarac hrabro poginuo  o ustaškog metka!

A, možda i ne bi, poginuli? Jer, stradali borac Jokić i novinar Žegarac su imali na sebi maskirne, ratničke uniforme!  Pre odlaska na ratište ja sam odlazio na kraću obuku i kurs, kod ljhuid koji su se bavikli ovim poslom, pa mi je rečeno da ja tamo neidem sa puškom i pištoljem, niti u uniformi.  Već da sam ja civil! Moje oružje je blok, olovka i glava! Savetovano mi je da  oblačim što svetliju civilnu garderobu, kada me vide da nemisle odmah da sam borac! Doslovce mi je, dosta puta, rečeno i naglašeno, da je na ratištu moje oružje olovka… To mi je govorio Rade Brajovič, glavni urednik ,,Novosti’’ i njegov zamenik u to vreme pok Pero Simić, kao i tadašnji glavni urednik ,,Borbe“ Manojlo Manjo Vukotić.  Pre i posle toga dugo sam vremena provodio na ratištu i uvek oblačio što svetlija civilna odela, košulje, džempere. Pa i u vreme kada sam otišaona jedan asanak u čadi ,,Čingi Lingi“ kod Osijeka. Sa tok skupoa me odstranio tada[nji predsednik nepriyante države Republiek Srpske Krajine, pok Goran Hadžić. Kada me vidoe, odma jenaredio da izađem napolje izsale. Drugi su piali zašto, kako mkji je rečeno, a on je rekao čas je ovde pa psoel ide kod Hrvata pa piše i od njih. Vratio sma se u Redakciju ,,Borbe“i sve saopštio glavnom uredniku Vukotiću. Predloženo mi je i da se odrći PRESS konferencija i da se sve to ispriča.. Ja sam to odbio jer bi mi u tom slučaju bio zatvoren ulazaka u Republiku Srpsku Krajinu.

Kratko vreme posle toga, sreo sam Gorana Hadžića, predsednika RSK, na Sajmu u Novom Sadu, pozdravili smo se. Pozvao me da dođem u Erdut gde je tada sedeo kao predsednik države. Poslao je i vozača po mene u Novi Sad. Otišao sam dan dva ksnije. Kada smo obavili zvanične razgovore o temama za javnost i o dešavanju na ratištu,  odveli su me na ručak. U društvu je bio  ministar za kulturu RSK Bora Milinković, pok policajac iz Bačke Palanke Marko Lončarević. Nismo zaobišli ni dešavanja u u osječkoj čardi. Kada sam ispričao ko sam , šga sam , gde radim komi je otac, a ko majka… Oni su smaoodgvorili. Pa mi smo tebe trebali da ubijemo! Samo nam nisi naišao. Objašnjenje je bilo da nisu tačno znali za koga radim. Čas sam kod Srba čas kod Hrvata. Imam prezime koje nije na ić… Doslovce mi je tad rečeno, da im je to rekao dr Časlav Ocić, tadašnji ministar inostranih poslova u RSK. Odnosno da ja čas idem kod jednih čas kod drugih i da me treba ukloniti. A, on je veoma dobro znao i tada i sada. Bili smo i dobri drugovi, uajendo išli da radimo na Kosovu i Metohiji nekoliko puta, ali pre rata.  Sad je tada konstatovano da mi je čudno prezime, jer niej na ić, ali i ponašanje. Čas je kod jednih čas kod drugih. I eto, sa zadovoljstovm su konstatovali što sam tad bio sa njima. Jer bi uklonili pogrešnog čoveka. Inače, su rekli, živ si, jer nam samo nisi naišao… Rat je…

Uvek govorio istinu!

Što se tiče pogibije Žegaraca. Uvek smo kao papagaj svima sampričao istu priču. Dakle, ISTIN8U KOJA JE SAOPŠTENA NEPOSREDNO POSLE TRAGIČNOG DOGAĐAJA. U javnosti se razlikovap samo kraj te priče, od čijeg metka je poginuo i odakle je pucano na njega. Dakle, svima sam rekao da me je o smrti Žegarca obavestio, nekada smo govorili komadant, a nekad i kapetan Kole. Odmah mi je rekao, da su slučajno stradali! Jer, su oni pucali u Hrvate, odnosno ustaše, jer se približava pad Vukovara. Niko nam se nije javio da će doći. Pa ni oni. Dvojica u uniformama, tada nama nepoznatih, su pretrčavala Hercegovačku ulicu. Nismo znali ko nam dolazi. Tako smo pucajući na suprotnu stranu, na ustaše, i pogodili obojicu naših. Tvoj je mrtav, a ni naš neće preživeti!

Kada je reč o komadantu Koletu, znao sam ga i pre rata, tada smo ga samo tako zvali. Zapravo je reč o Radoslavu Kostiću, nekadašnjem šefu crvenih beretki na tom delu ratišta. Bio je OK lik, borac koga smo viđali svaki dan, a u nastavku rata, i on je poginuo na drugoj lokaciji ratišta u tadašnjoj Jugoslaviji.

Svedok zbivanja na ratištu

Ja, Branislav Gulan, koji sam i autor ovih redova, i svedok tih zbivanja na ratištu nekadašnje SFRJ, ističem da je najpre tužnu vest, još na terenu, rekao sada već pokojnom kolegi Joci Duloviću iz tadašnje „Politike ekspres“. Posle sam ga ja vraćao automobilom renta – cara iz Vukovara u Odžake.  Dakle, zajedno smo se vraćali iz Vukovara, pa sam uz put prvo sreo i ostale kolege među njima Srđana Ilića, fotoreportera Tanjuga  i Đorđa Vukmirovića, tadašnjeg dopisnika novosadskog „Dnevnika’’ iz Apatina.Vukmirović se u to vreme, ponajviše i družio sa pok. Žegarcem. Zaustavili smo automobile i prvo sam njima rekao tužnu vest. Mislili su da se šalim, govorio sam tada sve to i u javnosti.

– Svi drugi, koji već tri decenije pišu o pogibiji prvog novinara na ratištu nekadašnje Jugoslaavije, nisu bili tamo kada sam ja bio. Samo prepričavaju, dodaju svoje mišljenje i nagađanja, o tome nemilom događaju.  I to traje od 7. oktobra 1991!  Pogibija se dogodila, tog datuma, u prepodnevnim satima. Došao sam ujutru kada se pila kafa, bilo je oko 9,30 sati.

Evo i dokaza o dezinformisanju odakle je stigao kobni metak. Pa evo i moje priče, o događaju, objavljene u toj vesti, 7. oktobra 2016. godine, u biltenu Udruženja novinara Srbije. Jer, da ono nije pokrenulo akciju da se čujue ISTINA, odnosno, ali sa više strana, kako sam ja i radio u poslu, pitanje je da li bi ova moja priča, koja je najpribližnija pravoj ISTINA, ikada dospela u javnost.

                                                                                                  (Sledi nastavak…)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *