Vrednost poljoprivredne proizvodnje u Istočnoj Evropi u 2011 godini

Priloženi podaci su iz baze podataka FAOstat i odnose se na 201.1 godinu, u stalnim cenama iz 2004-2006 godine. Radi se o bruto proizvodnji, bez odbitka materijalnih inputa u dobijenoj proizvodnji. Iz regiona Istočne Evrope sam isključio tri minijaturne baltičke zemlje (Estonija, Letonija i Litvanija), a uključio sam, uz Tursku, Rusiju, Belorusiju i Ukrajinu.

Prema ovim podacima veću vrednost poljoprivredne proizvodnje od Srbije ima osam zemalja, a Srbija ima veću od 10 zemalja (uključujući Češku, Bugarsku, Moldaviju i Slovačku), gde je njena proizvodnja veća od zbirne vrednosti svih ostalih BJR, i neznatno manja od njihove zbirne vrednosti uvećane za Albaniju.

Intuitivan pogled na podatke i pomisao na broj stanovnika po zemljama naterao me je da dodam redove o broju stanovnika (preuzete iz CIA Factbook), i o poljoprivrednoj proizvodnji po stanovniku. Po stanovniku najveću vrednost poljoprivredne
proizvodnje imaju Belorusija (794 dolara), Grčka (686) i Srbija (656), a najmanju imaju Crna Gora (302), Slovačka (303) i Hrvatska (313). Hrvatska bi imala znatno veću vrednost da i dalje ima isti broj Srba u primorskoj zaleđini koji bi se bavili stočarstvom i proizvodnjom drugih poljoprivrednih proizvoda. Podatke o poljoprivrednoj proizvodnji trebalo bi uvećati i za ribarstvo, kako bi došli do pune vrednosti proizvodnje prehrambenih sirovina.

U tabeli su osenčene zemlje sa najvećom vrednošću proizvodnje po proizvodima. Iako Rusija ima veću ukupnu vrednost proizvodnje od Turske (56 prema 39 milijardi dolara), veći broj proizvoda sa najvećom vrednošću proizvodnje ima Turska, usled mnoštva proizvoda u oblasti povrtarstva i voćarstva. Ukrajina je najveći proizvođač kukuruza i soje, Poljska uljane repice, triticale, pečuraka i mešanog zrnevlja, Grčka maslina, breskva i nektarina, kozjeg mleka i kozjeg mesa, Mađarska mladog
kukuruza, Bugarska Anise, badian, fennel, corian., a Srbija šljiva.

Prikazanih 64 grupa proizvoda učestvuje sa 96,8% u ukupnoj vrednosti poljoprivredne proizvodnje u Istočnoj Evropi (IE). Kod Srbije je ovaj procenat 98,9%. Udeo Srbije u ukupnom broju stanovnika IE je 1,78%, a u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji je 2,41%, što znači da Srbija ima 35% razvijeniju poljoprivredu od prosečne za region.

Priče o debalansima u pogledu proizvodnje stočarstva i ratarstva najbolje ilustruje poređenje Srbije sa zbirnom vrednošću proizvodnje BJR (bivše jugoslovenske republike) i Albanije. U ovim zemljama živi 16,1 miliona stanovnika (7,2 u Srbiji) i imaju 5,5 milijardi dolara vrednost poljoprivredne proizvodnje (4,7 u Srbiji) i po stanovniku 342 dolara (656 u Srbiji). Ipak, kod najvažnijih poljoprivrednih proizvoda imaju veću zbirnu vrednost:

–         Kravlje mleko proizvode za 1.124 miliona dolara (Srbija 456);

–         Krompir 216 (150)

–         Piletinu 179 (149)

–         Govedinu 312 (248).

Srbija je bolja kod proizvodnje:

–         Pšenice 267 (Srbija 328);

–         Svinjskog mesa 216 (418).

Ovih 6 proizvoda učestvuje sa polovinom u ukupnoj vrednosti poljoprivredne proizvodnje u IE.

Ako dodamo još 9 proizvoda dolazimo do tri četvrtine poljoprivredne proizvodnje. BJR+Albanija imaju veću vrednost od Srbije kod:

–      Paradajza, 178 miliona dolara (Srbija 73),

–         Grožđa 463 (186)

–         Ječma 57 (33)

–         Kokošjih jaja 121 (58),

–         Jabuka 204 (112)

–         Maslina 93 (0)

A Srbija kod:

–         Kukuruza 475 (918)

–         Suncokreta 27 (119)

–         Šećerne repe 52 (121).

Ovo poređenje ukazuje na sličnost Srbije sa Rusijom (i Belorusijom i Ukrajinom) a BJR+Albanija sa Turskom. U Srbiji se velike površine obradivog zemljišta koriste ekstenzivno za proizvodnju stočne hrane za stoku koje u Srbiji nema, pa onda hranimo tuđu stoku.

Osim potrebe za vlaškom slobodom, da se sa dve krave lako može pobeći u šume, ovo je još jedan razlog zašto se zalažem za uvoz švapskih i austrijskih krava (ove druge mislim da su genetski pripremljenije za šumske uslove). Sad, ne vredi uvoziti visokokvalitetne mlečne sorte krava u Srbiju ukoliko ne postoje prerađivački kapaciteti u mlečnoj i mesnoj industriji, a još manje lakoća ulaska u velike trgovinske lance. Ali treba krenuti u tom pravcu, obnovi mlekara, hladnjača, silosa i domaćih trgovinskih lanaca koji bi te proizvode distribuirali.

Napomena: najverovatnije su u podatke za Srbiju uključeni i podaci za Kosovo i Metohiju. Uzevši u obzir vrednost proizvodnje na KiM, ako i jesu uključeni, ne utiču bitno na poređenja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *