190 година од победе Бошњака против Турака на Косову пољу

Vlada Abdurahman-paše u Bosni bila je veoma stroga. U prvoj polovini 1827. god. paša je pobio ili proterao iz zemlje velik broj uglednih i aktivnih nezadovoljnika. Udario je i velike globe, kojima je upropastio mnoge ljude. Za vreme rusko-turskog rata pobunili su se ipak protiv njega Visočani i Sarajlije i naterali su ga da napusti sarajevski grad. U ratnoj nevolji sultan je morao popuštati i smeniti vezira. Tek 1831. god. rešila se Porta ponovo, da nastavi s reformama. U proleće te godine poče uvođenje redovne vojske ili nizama. To dade povoda velikom ustanku, prvom koji je dobio jasan karakter pravog revolta.

Na čelo ustanka stavio se mladi i ambiciozni Husein beg Gradaščević, kapetan grada Gradačca, prozvan „Zmaj od Bosne“. Pobunjeni begovi i građani Sarajeva stupiše u veze sa skadarskim pašom Mustafom Bušatlijom, koji beše isto tako protivnik reformama. U tom pokretu učestvovala je većina bosanskih begova, dok su hercegovački pretežno iz ličnih razloga, ostali verni sultanu. U martu 1831. pobunjenici su razbili vojsku bosanskog vezira Namik-paše blizu Travnika i pokorili ga. Odatle se vezir, pomoću prijatelja, spasao i pobegao u Stolac vođi hercegovačkih muslimana, borbenom i odlučnom Ali-paši Rizvanbegoviću. Sultanu je dostavio zahteve bosanskih nezadovoljnika, koji su tražili ukidanje reforma, jednu vrstu autonomije Bosne (da sami biraju mesto iz Carigrada postavljenog vezira svog šefa zemlje i da se Porta ne meša u njihovu upravu) i opozivanje ustupaka učinjenih knezu Milošu naročito s obzirom na to, da mu se ne ustupi šest traženih nahija, odnosno nahije uz bosansku granicu. Veliki vezir, da bi sprečio spajanje bosanske i arbanaške vojske, krenuo je odmah prema zapadu i napao je Albance. Protiv njih je imao uspeha, ali je zato pretrpeo poraz od Bosanaca, i to baš na samom Kosovu, jula 1831. Husein beg nije razumeo da iskoristi odnesenu pobedu. Pobeđenog vezira nije gonio, niti je uopšte pokušavao da prodire dublje u Tursku. Vratio se odmah u Bosnu, da uzme stvarnu vlast i da se proglasi za vezira. Pokušao je da pokori hercegovačke age i begove, koji nisu hteli da mu se pridruže, ali nije imao sreće. Odvažni i junački Ali-aga Rizvanbegović organizovao je nesalomiv otpor u svom tvrdom stolačkom gradu.

Husein je brzo posle pobede naišao na nenadane teškoće. Bosnanski begovat, dotle prilično složen, poče da se diže protiv njega. Iz više razloga. Bilo je, nema sumnje, zavisti i ljubomore zbog uspeha. Bilo je i načelnog neslaganja. Nisu svi bili istih shvatanja u daljim odnosima prema Carigradu. Mnogi nisu hteli da prolivaju krv u borbi protiv sultana i da, na radost dušmana, slabe snagu carevine, koja je bila njihova. Najposle, Husein lično nije bio nimalo čovek od takta. Suviše ličan, prilično tašt, u osnovi egocentričan, odbio je mnoge od sebe. Sav se okitio skupocenim oružjem i haljinama, voleo je sjaj i blesak. Vređao je bez potrebe. Kad mu je knez Miloš ponudio posredovanje kod sultana odbio ga je s puno omalovažavanja. Te nezgodne lične osobine odbile su svet od njega i on je ubrzo ostao bez polovine ranijih pristalica. Naravno, da je i veliki vezir, vrlo vešti i nemalodušni Mehmed Rešid paša, razvio svoju aktivnost u Bosni, da spletkama i obećanjima razdvoji buntovnike. Videći kako se stanje naglo izmenilo na njegovu štetu Husein, nagao, mlad i neiskusan, poče da goni i ubija protivnike, ali to nimalo nije doprinelo jačanju njegova položaja.

U proleće 1832. god., osećajući da su događaji već sazreli, krenu Porta svoju vojsku na Bosnu, koju je vodio novoimenovani vezir bosanski Mahmud Hamdi paša. Otpor Bosanaca bio je mestimice čvrst, ali ipak ne sa starim oduševljenjem. Kod hana Buloga više Sarajeva bila je 18. maja odlučna borba. U njoj se naročito istakao Huseinov drug Ali-paša Vidajić, pod kojim je u toku borbe poginulo osam konja. Sultanovoj vojsci, koja se bila počela kolebati, priskočili su u poslednji čas u pomoć Hercegovci sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem. Husein sa ostacima razbijene vojske uzmače, a potom prebeže u Austriju. Kasnije je bio pomilovan od sultana, ali mu nije bilo dozvoljeno da se vrati u Bosnu. Umro je od tuberkuloze u Carigradu 1833. god.

Kao nagradu za svoje držanje u toj borbi i za učešće na strani sultanovoj protiv Mehmed Ali paše egipatskoga Ali-aga Rizvanbegović dobi vezirski čin, a Hercegovina, kao posebna vezirska oblast, bi odvojena od Bosne, 1833. god. Za karakteristiku stvarnih želja bosansko-hercegovačkog begovata dovoljno je zabeležiti reči novog vezira, kad je primio svoju dužnost. „Evo vam Stambol Mostar, evo vam cara i u Mostaru. Ne treba vam više nikom da idete u Stambol!“ Begovi su hteli da u svojim krajevima, većim ili manjim, budu istinski gospodari kao srednjevekovna vlastela; želeli su, da i u celoj Bosni njihova reč bude presudna. Ali njihove želje nisu išle mimo toga, a najmanje da se izdvoje iz turske zajednice. Izvesni oblasni gospodari, kao Pazvan-oglu, Ali-paša Janjinski ili Bušatlija, hteli su, istina, da postanu neka vrsta oblasnih dinasta, ali njihove težnje nosile su uvek lični karakter i nisu bile izraz većine njihovih podanika. Islam i privilegisani položaj vladajuće grupe bili su i suviše jaka spona, koji su ih vezali za carigradsku centralu. U Bosni sa Carigradom su bili naročito nezadovoljni baš najviše s toga, što je činio ustupke hrišćanima i što se javila bojazan, da ti ustupci idu na štetu državne zajednice i interesa verskih. Na buntovna raspoloženja muslimana delovali su konzervativni odavno ustaljeni pogledi na reforme u carstvu i na duh koji ih je poticao i opasni pokreti među hrišćanima u Srbiji i Grčkoj koji su bili shvaćeni kao odjek slabosti državne centrale i njenog popuštanja. Ljudi su bili tvrdo uvereni, da Srbija ne bi bila izgubljena, da iz nje nisu bili prognati janjičari.

S toga sultanova pobeda nije značila i stvarnu pobedu novog duha. Većina ljudi u Bosni i Hercegovini gledala je kao Ali paša Rizvanbegović, da ta pobeda donese neku vrstu kompromisa. Reforme se ne bi provele u celini; u zemlji bi se poštovao stari poredak i njegovi pretstavnici bili bi domaći ljudi; ali bi se prema sultanu očuvala puna odanost, jer čuvati Tursku znači čuvati sebe. Ali takav se stav nije mogao održati. Njega nije htela ni Porta ni sultan. Jedno s toga, što su bili uvereni da su reforme jedino sredstvo za regeneraciju Turske, a drugo što su hteli da državna politika bude vođena samo u jednom duhu. Mehmed Alija egipatski, koji je vodio politiku na svoju ruku i koji je, pod uticajem izvesnih stranih sila, doista težio za samostalnošću, bio im je svima živa opomena. Turska je osećala da zbog čestih unutrašnjih i revolucionarnih kriza gubi snagu i ugled. Da bi dobila slobodnije ruke ona se u spoljašnjoj politici znatno približila Rusiji, a u unutrašnjoj je htela jake mere.

Владимир Ћоровић „Илустрована историја Срба“ пета књига

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *