O gradu, civilizaciji, umetnosti

I eto, u tom usamljenom skrovištu bavio sam se pisanjem pripovedaka. Sada shvatam da sam pisao uvek kada bi se osećao nesrećan, usamljen ili neprilagođen svetu u kome mi je bilo suđeno da se rodim. Pomišljam nije li možda uvek tako, ne proističe li bez razlike ta današnja raspeta i rastrzana umetnost iz našeg neuklapanja, naše teskobe i našeg nezadovoljstva: nije li ona pokušaj mirenja sa svetom tih krhkih, nespokojnih i grozničavih stvorenja kakva su ljudska bića. Jer životinje ne osećaju potrebu za umetnošću: zadovoljavaju se življenjem pošto se njihov život odvija mirno u skladu sa njihovim naslednim potrebama. Ptici je potrebno nekoliko zrnaca ili crva, drvo na kome će sviti gnezdo, velika prostranstva za let; od rođenja do smrti njen život se odvija srećnim ritmom kojeg ne razdiru metafizičko beznađe ni ludilo. A čovek je, kada se uspravio i stao na dve zadnje noge i kada je od prvog zašiljenog kamena napravio sekiru, postavio temelje svoje veličine, ali je isto tako stvorio izvore svoje teskobe; jer on će svojim rukama i oruđima stvorenim tim rukama podići to tako moćno i čudesno zdanje zvano kultura i time izazvati u sebi veliko razdiranje, pošto tako prestaje da bude obična životinja ali ne postaje Bog, ono za čim mu duša teži. Postaće ono podvojeno i nesrećno stvorenje koje se kreće i živi između zemlje životinja i neba bogova, stvorenje koje je izgubilo zemaljski raj svoje bezazlenosti a nije osvojilo nebeski raj svoga iskupljenja. To stvorenje žalosno i u duši bolesno koje će se, prvi put, zapitati o smislu svoga života. I tako će ruke, zatim i ona sekira, ona vatra, a kasnije i nauka i tehnika, svakim danom stvarati sve veći ponor koji ga odvaja od njegove prvobitne vrste i njegove zoološke sreće. Grad će napokon biti poslednja etapa njegove sumanute trke, vrhunski izraz njegovog ponosa i najviši oblik njegovog otuđenja. A tada će nezadovoljna stvorenja, pomalo slepa i pomalo luda, pipajući u mraku pokušati da misterijom i krvlju povrate izgubljeni sklad, tako što će slikanjem ili pisanjem predstavljati nekakvu stvarnost drukčiju od one bedne koja ih okružuje, nekakvu stvarnost koja se često ukazuje fantastičnom i sumanutom, ali koja, i to je zanimljivo, u krajnjem slučaju, izgleda dublja i istinskija od one svakodnevne. Tako ta krhka stvorenja, koja pomalo sanjare u ime svih nas, uspevaju da se uzdignu iznad svoje lične nesreće i postaju tumači pa čak i spasioci (napaćeni spasioci) kolektivne sudbine.

Ернесто Сабато, Абадон, анђео уништења

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *