ODRŽIVOST NEKAMATONOSNOG TEKUĆEG RAČUNA PLATNOG BILANSA SRBIJE

Tokom poslednjih nekoliko decenija važnost održivosti deficita tekućeg platnog bilansa sve više dobija na značaju u očima nosioca ekonomske politike. U načelu se deficit tekućeg računa bilansa plaćanja može finansirati sve dok se zaduživanjem mogu prikupiti potrebna sredstva. Takva strategija zaduživanja može biti izvodljiva u kratkom roku, međutim mogućnosti države da servisira dug u dugom roku postaju diskutabilne. Prilikom ocene održivosti tekućeg računa platnog bilansa pojedine ekonomije potrebno je analizirati široki spektar makroekonomskih faktora koji utiču na održivost tekućeg računa. Najrašireniji pristup u ekonomskoj literaturi prilikom ocene održivosti tekućeg računa platnog bilansa je intertemporalni pristup.

U ovom se radu pomoću pristupa Milesi-Ferretti i Odnos i pristupa Reisena ocenjuje kratkoročna i dugoročna održivost nekamatonosnog tekućeg računa platnog bilansa. Pojam nekamatonosnog tekućeg računa ‘’NICA’’ relativno je noviji pojam u ekonomskoj literaturi i ređe se koristi u odnosu na pojam tekućeg računa platnog bilansa. Iako se o problemu održivosti deficita tekućeg računa platnog bilansa učestalo raspravljalo tokom osamdesetih godina prošlog veka, u ekonomskoj teoriji još nije postignut konsenzus oko jedinstvene definicije tog pojma. Različiti ekonomisti predlagali su različite definicije za održivost deficita tekućeg računa. Istraživanja kojima se ocenjuje održivost deficita tekućeg računa platnog bilansa u ekonomskoj literaturi većinom se temelje na nekom od pristupa uravnoteženja platnog bilansa. Najznačajniji pristup održivosti deficita tekućeg računa u literaturi je intertemporalni pristup razvijen 1980-ih godina (Sachs (1981)[1], Obsfeld i Rogoff (1995)[2], Ghosh i Ostry (1995), Milesi-Ferretti i Razin (1996)). Intertemporalni pristup analizi održivosti deficita tekućeg računa temelji se na konceptu koji tekući račun platnog bilansa vidi kao posledicu dinamičnog odnosa između domaće štednje i investicija, državne potrošnje, kamatnih stopa i drugih faktora. Pod ovim okvirom tekući račun platnog bilansa ponaša se kao amortizer  tranzitornih šokova u domaćoj produktivnosti i potražnji. S obzirom na izvore nastanka šokovi mogu biti uzrokovani iz inostranstva (globalni šokovi) i iznutra. Šokovi proizašli iznutra imaju značajniji uticaj na nastanak i razvoj deficita tekućeg računa. Milesi-Ferretti i Razin (1996, 1997, 1998, 1999) nastavljaju se na prvobitni rad Sachsa i ispituju različite pokazatelje održivosti za skupinu industrijski razvijenih zemalja i tržišta u nastajanju poput kursne politike, trgovinske otvorenosti, razvijenosti i stabilnosti finansijskog sistema i odnosa štednje i investicija u zemlji. Zaključuju da promene salda tekućeg računa nisu nužno povezane s privrednim rastom odnosno da zemlje koje inicijalno imaju niže odnose apresiranosti deviznog kursa, više odnose investicija i trgovinske otvorenosti, postižu snažniji privredni rast nakon razdoblja smanjenja deficita tekućeg računa. Takođe napominju da empirijski nije jednostavno utvrditi tačno određeni prag održivosti nakon kojeg tekući račun platnog bilansa pokazuje znakove oporavka. Roubini i Wachtel (1998)[3] prilikom ocene održivosti deficita tekućeg računa platnog bilansa navode najznačajnije faktore, a to su struktura tekućeg računa, razlika između štednje i investicija u zemlji, povezanost između budžetskog deficita i salda tekućeg računa bilansa plaćanja (posmatra se posredični uticaj na privredni rast zemlje), apresijacija realnog deviznog kursa, međunarodne devizne rezerve zemlje, spoljno zaduženje i drugi faktori. Reisen (1998) se nastavlja na radove Milesi- Ferretti i Odnos (1996), Edwardsa et al (1996) i formira okvir za ocenu dugoročne održivosti tekućeg računa bilansa plaćanja. Prema Reisenu, podaci o stanju tekućeg računa bilansa plaćanja ne mogu pružiti uvid u održivost tekućeg računa bilansa plaćanja već se prilikom procene moraju uzeti u obzir normirane odnose tekućeg računa kao udela u bruto domaćem proizvodu, vrednosti međunarodnih deviznih rezervi zemlje (ostvarene u odnosu na zacrtane veličine), stopu privrednog rasta i stopu rasta uvoza, Balassa-Samuelsonov efekat i strukturu kapitalnih priliva.

Prilikom ocene kratkoročne i dugoročne održivosti tekućeg računa bilansa plaćanja Republike Srbije koristi će se modifikovani pristup Milesi- Ferreti i odnos i pristup Reisena. Prema MFR pristupu odnos održivosti izjednačena je sa nivoom solventnosti pri kojoj se ne povećava udeo spoljneg duga u bruto domaćem proizvodu. Jednačina prikazuje nekamatonosni saldo tekućeg proizvoda  ‘’nica’’ u zavisnosti o ukupnom bruto spoljnem dugu ‘’ted’’, realnoj svetskoj kamatnoj stopi na spoljno zaduženje ‘’r*’’, stopi realnoga privrednog  rasta ‘’γ’’ stopi realne apresijacije domaće valute ‘’ε’’ i neto stranim direktnim ulaganjima u odnosu na bruto domaći proizvod ‘’fdi’’. Modifikacija u odnosu na MFR[4] pristup je korišćenje varijable nekamatonosnoga tekućeg računa prikazanog udelom u bruto domaćem proizvodu nica umesto varijable salda bilansa roba i usluga ‘’tb’’ u izvornom modelu[5].

gde je’’nica’’ = nekamatonosni saldo tekućeg računa bilansa plaćanja u odnosu na bruto domaći proizvod, i= investicije u odnosu na bruto domaći proizvod, c= privatna potrošnja u odnosu na bruto domaći proizvod, g= državna potrošnja u odnosu na bruto domaći proizvod, ted= bruto spoljni dug u odnosu na bruto domaći proizvod, r*= realna kamatna stopa na spoljno zaduženje, γ= stopa realnog privrednog  rasta, ε= stopa realne apresijacije domaće valute i fdi= neto strana direktna ulaganja u odnosu na bruto domaći proizvod.

Veća domaća potrošnja u odnosu na domaći dohodak moguća je jedino u slučaju kada je zemlja neto kreditor u inostranstvu, odnosno kada je kapitalni račun bilansa plaćanja u suficitu. Budući da je Republika Srbija, poput ostalih tranzicionih zemalja jugoistočne Evrope, neto dužnik na međunarodnom tržištu kapitala, održavanje stabilnog udela bruto spoljneg duga u bruto
domaćem proizvodu moguće je tek uz postojanje suficita na tekućem računu uz pretpostavku podmirivanja obaveza po osnovi kamata na spoljno zaduženje. Održavanje višeg odnosa bruto spoljneg duga u bruto domaćem proizvodu moguće je uz postizanje više stope privrednog  rasta, zaduživanjem po nižoj realnoj svetskoj kamatnoj stopi i porastom realne apresijacije
domaće valute.

Na bazi navednih veličina izvršen je proračun održivosti nekamatonosnog deficita u Srbiji u periodu od 2001-2012 godine.
Rezultate najbolje odslikava naredni grafikon.

Neophodni podaci za proračun ‘’NICE’’

Izvor: nbs.rs./statistički bilten, podaci o spoljnem dugu, proračuna autora

Grafikon kretanje proračunatog i stvarnog nekamatonosnog deficita tekućeg računa

Ocenjeni deficit tekućeg računa (ovo se može kategorisati i kao održivi deficit na dugi rok) je neuporedivo niži od stvagnog učešća deficita u Bruto društvenom proizvodu. Ovo imlicira na zaključak da je deficit tekućeg računa platnog bilansa na duži rok neodrživ pri postojećim ekonomskim parametrima.

 


[1] Sachs, D. J. (1981) The Current Account and Macroeconomic Adjustment in the 1970’s, Brookings paper on Economic
Activity, 1(1), pp. 201-268

[2] Obstfeld, M., Rogoff, K. (1995) The Intertemporal Approach to the Current Account, Grossman and Rogoff: Handbook of
International Economics, Vol. III, ch. 24, Elsevier, Amsterdam

[3] Roubini, N., Wachtel, P. (1998) Current Account Sustainability in Transition Economies, NBER Woriking Paper No.
6468, National Bureau for Economic Research, Cambridge, MA
[4] Milesi-Ferretti, G. M., Razin, A. (1997) Sharp Reductions in Current Account Deficits: An Empirical Analysis, IMF Working Paper No. 97/168, IMF, Washington D.C.

[5] Milesi-Ferretti, G. M., Razin, A. (1998) Current Account Reversals and Currency Crises: Empirical Regularities, NBER Working Paper, No. 6620

2 komentara

  1. Zdravkovicu, da li se varam ili nisi objavio alarmantne podatke o pdv-u u februaru?

Оставите одговор на Mile Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *