PLATNOBILANSNA KRIZA

Prvi ozbiljni argument iznese pre par dana guverner Šoškić da je zemlja u velikom problemu i da treba štedeti. Reče da nije uputno da zemlja izlazi iz krize na način kako najvaljuju na zapadu čak i najeminetniji ekonomisti da se iz krize izlazi potrošnjom, a ne štedjom. Poptuno je u pravu guverner da bi  favorizovanje potrošnje dovelo do daljeg produbljavanja deficita platnog bilansa. Reče učen čovek šta je osnovni problem srpske ekonomije – platnobilansna kriza, koja će u narendom periodu (ako se ne preduzmu odlučene mere) odvesti državu u “grčki scanario“. Pre par meseci sam na ovom sajtu napisao da je grčka kriza pre svega kriza platnog bilansa, a da se onda aktivirao mehanizam “deficita blizananca“. U Srbiji je platnobilansa kriza došla do nivoa kada se mora ozbiljno sa njom obračunati. Biće veoma bolno i za novu vladu veoma potresno. Stariji čitaoci (čak i oni sredovečni) će se  setiti prve i najozbiljnije platnobilansne krize koju je Srbija (tada u okviru SFRJ) imala davne 1982 i 1983. godine kada su u cilju uravnoteženja platnog bilansa tadašnje vlasti i savezna vlada na čelu sa Milkom Planinc preduzela za to  doba nevernovatne mere štednje. Veliki deo proizvodnje je usmeren na izvoz a na domaćem tržištu uvedeni bonovi za šećer, ulje, kafu, uveden je sistem par-nepar (automobili su voženi svaki drugi dan po sisitemu parne ili neparne  poslednje cifre na registarskoj tablici) kao način smanjenja potrošnje nafte i derivata i sl. Medjutim, da se podsetimo te 1982 i 1983 godine, kada je industrijska proizvodnja u Srbiji bila veća nego sada (neverovanto ali istinito-tako kažu podaci), i kada je situacija u platnom bilansu bila značajno povoljnija nego sada.

Industrijska proizvodnja u Srbiji od 1980-2011 godine (1998 =100)

“Period  1981-1991. karatkeriše kumuliranje problema platnobilansne neravnoteže,  cenovnih dispariteta, pogoršanje odnosa razmene, ubrzan rast domaćih cena, izrazitija depresijacija valute, problemi u vodjenju monetarne, fiskalne i politike deviznog kursa i sl. U ovom periodu je došlo do eskalacije svih slabosti i propusta u vodjenju platnobilansne politike, politike deviznog kursa, politike privrednog rasta, kao i svih drugih strukturnih i normativnih neuskladjenosti i  decentralizacije u vodjenja ukupne ekonomske politke pogotovo u odnosima sa inostranstvom i u monetarno-kreditnoj politici. Karakteristika ovog perioda je da sa padom spoljnotrgovinske aktivnosti u periodu 1981-1983 kao rezultat krize spoljne likvidnosti zemlje, dolazi i do pada svih makroekonomskih pokazatelja pre svega domaće tražnje, investicija i realnog društvenog proizvoda.  Na prvi pogled je uočljiva visoka uvozna zavisnost privrede, kako od sirovina i repromaterijala, tako i proizvoda finalne faze prerade. Rigidnim merama je praktično zaustavljen rast agregatne tražnje i preusmeravnja svih resursa u izvoz. Medjutim, visoka izvozna zavisnost od uvoza sirovina i repromaterijala nije dozvoljavala veći porast izvoza, naprotiv, u trogodišnjem periodu 1982-1983 došlo je negativnih izvoznih trendova, odnosno pada izvozne aktivnosti. Nešto bolja situacija je bila u bilansu nerobnih transakcija koji je beležio konstatna suficit u posmatranom periodu. Medjutim, veliko opterećenje po osnovu kamata na dospele kredite je u značajnoj meri uticao na već pomenute negativne tendencije naročito u domenu unutrašnje i spoljne neravnoteže. Samo po osnovu kamata je inostranstvu transferisano oko 20 miljardi dolara u periodu od 1980-1990, što je izuzetno opteretilo domaću privredu, iscedjena je akumulacija, što je sa svoje strane negativno uticalo na prestuktuiranje domaće privrede, odnosno strukturne promene,  zbog nedovoljnih domaćih investicija“[1].  

Srbija, na žalost, nije nikada primenila politiku platnobilansnog prilagodjavanja, što iz neznanja nosilaca ekonomske vlasti u prethodnih bar 10-12 godina, što iz  prihvatanja bez rezervi neolibaralnog koncepta da platnobilansna politika opšte nije važna  dok zemlja pokriva bilans tekućih tansakcija pozitivnim bilansom kapitalnih transakacija, tj dok  ima priliv  inostranog kapitala. Tu, nažalost, jako diskutabilnu doktrinu nije moguće primeniti na najveći broj zemalja jer je priliv stranih direktnih investicija nedovoljan da pokrije ratući deficit tekućih transkacija (izuzev SAD koje imaju razvijeno finansijsko tržište i dolar kao najbolji izvozni proizvod koji se brani vojskom i oružjem). Izlaz se tražio u zaduživanju po principu prodaje državnih vrednosnih papira u cilju pokrića oba deficita (Grčka, Španija, Irska).

Osnovni aksiom potrebe za platnobilansnim prilagodjavanjem je istaknut u teoriji i praksi platnog bilansa da države ne može neograničeno pokrivati deficit finansiranjem, može do tačke do kada potencijalni investirori imaju poverenje u vrednosne papire emitenta i dok može vući kredite za pokrivanje neranvoteže u platnom bilansu (dok MMF ima  sluha da kreditira zemlju).

Gde je Srbija sada? U klopci deficita “blizanaca“.  Bez politike platnobilansnog prilagodjavanja sa enormnim spoljnim dugom javnog i privatnog sektora i sa čini se beznadežnom situacijom sa naraslim siromaštvom i socijalnim raslojavanjem. Srbija više ne može (zbog privatnog karaktera  preduzeća)  dektretom usmeravati proizvodnju za izvoz kao 1982. Godine.  Ne može takodje ni reprogramirati nastale obaveze po osnovu dugova napravljenih u ranijem periodu, a takodje ni vratiti uludo potrošen i ulupan novac od prodaje državne imovine. Reče tadašnji ministar finansija (koga uticajni ili barem tako izgleda časopis proglasi  za najboljeg ministra finansija na svetu, mada se zna kako se takva i  slična priznanja dobijaju) da je Srbija prvi put u svojoj istoriji imala suficit budžeta. Račun dolazi na naplatu…


[1] Dragovan Milićević, Uticaj neravnoteže platnog bilansa na promene deviznog kursa, doktorska disertacija, Ekonomski fakultet Kragujevac, oktobar 2006

9 komentara

  1. Ima ovde jos otezavajucih okolnosti:
    1) Struktura izvoza u periodu 80-90 je skoro 50% bila usmerena ka SSSR (izvoz iz Srbije), gde smo za robu siroke potrosnje {cipele, garderobu, namestaj, belu tehniku…), vrlo sumnjivog kvaliteta i koji je tesko mogao da prodje i na domacem trzistu, u barteru dobijali berzantsku robu (naftu, metale, drvenu gradju…) i to ispod berzanskih cena. Tako smo i mogli da vozimo kola svaki drugi dan, a mnogo toga smo i reeksportovali za dolare.
    2) Imali smo industriju koja je mogla da donese dolare, od izvoza Yuga u SAD i druge zemlje do gradjevinara koji su za radove u inostranstvu donosili vise od milijarde godisnje. Danas nam mostove grade strance u socijalizmu smo ih zidali po celom svetu.

    Kao sto sam vec na ovom sajtu pisao mi ne mozemo vise da branimo kurs, moramo da branimo devizne rezerve (dok ih jos imamo). Zato NB mora odmah da prestane sa intervencijama, sta vise moramo da se manemo trzista deviza i da predjemo na distribuciju deviza, da se nebi dogodilo da imamo puni izloge parfema i uvoznih automobila, a u bolnicama ne bude lekova.

  2. „i da predjemo na distribuciju deviza,…“
    Izvinjavam se, kako ovo mislite? Sta bi bilo sa deviznom stednjom i stranim bankama? Ko bi „propisao“ sta se moze kupovati devizama i ko bi bio privilegovani kupac? Mnogo je jednostavnije resenje prestati sa stampanjem para ( kroz razne obveznice, zapise,…. i nesuvislo pokrivanje budzetskog deficita) i jednostavno drasticno smanjiti potrosnju. Sve drugo je neizvodljivo cini mi se. Nazalost, ja pretpostavljam da ce resenje biti pronadjeno u rasprodaji preostalog „porodicnog srebra“.

    • U 80tim je uveden citav niz mera za smanjenje uvoza koje i sad mozemo primeniti.
      Sva placanja prema inostranstvu idu preko NB, izvoznici automatski prodaju 20% priliva NB.
      Samo izvoznik moze da bude uvoznik, do visine svog izvoza.
      NB prodaje devize namenski, samo za uvoz vitalnih proizvoda (nafta, gas, lekovi…)
      Dvojni kurs onaj po kom NB prodaje devize za vitalne proizvode i drugi po kome bi izvoznici prodavali devize na trzistu.
      Zabrana uvoza citavih grupa proizvoda (parfemi, automobili, hrane…)

      Inace od prodaje porodicnog srebra ne treba mnogo ocekivati. U boljim uslovima nismo mogli da prodamo telefoniju za milijardu. ZA EPS, Telefoniju, komunalna preduzeca po gradovima mozemo dobiti 5-7 milijardi, a ta nas cifra krpi samo za godinu dana.

      Ulazimo u period kada cemo moci da trosimo manje nego sto proizvodimo (moraju se i dugovi vracati), a proizvodimo malo.

      Zato odmah dici PDV na 25% i 10% da bi bar donekle pokrpili budzetsku rupu, naravno morace se dati mnogi otkazi po opstinama, zatvoriti masu agencija, zamrznuti penzije i plate i naravno derasticno podici porez na profit i nekretnine. I sve ovo samo da bi prestali da se jos zaduzujemo, a kako cemo vratiti postojece dugove nemam pojima.

  3. Koja, bre, kriza? Pa pre 15 dana Srbija lider u regionu, tece med i mleko, a sad javljaju da je jos u decembru prosle godine probijen plafon. Pa kako je to moguce?

Оставите одговор на MIsa Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *