Ekonomska politika moje babe

Čest je, sasvim opravdan, i opšti komentar tipa „kako ovi vode ekonomiju i moja baba bi bolje vodila“. Rasprodaj šta je preostalo, zaduži, pa drži vodu dok majstori odu. U skladu sa ovakvim doživljajem i sprovođenjem ekonomske politike gotovo svaka baba (osim onih što piju rakiju i kockaju se) u Srbiji bi istu učinila boljim mestom za život i učinila bi kraj ovom četvrt vekovnom materijalnom raspadanju.

Post ima za cilj da oda počast davno umrlim mi bakama koje, ako već nisu vodile državu, su podigle decu, unučiće i najvećim delom sprovele mere štednje i rada, u odnosu na muške članove porodica.

Do moje osme godine, a njene smrti, podigla me je očeva majka Smiljana. Bez muža je ostala rano, pa je sav teret podizanja oca i strica bio na njoj. Obrazovanjem su deca mogla da dobiju šansu da se otisnu daleko od Ćićevca, ali nisu mogla daleko i od nasledne bolesti od koje je i moj otac, kao i njegov, umro u svojoj 43. godini. Valjda pri toj svesti da su oba sina završila fakultet u Beogradu, ali da time nisu završeni i svi poslovi, od bratovljevog rođenja, zatim i mog, Smiljana je do smrti bila uz nas. Bila je apsolut ljubavi koja se može pružiti unucima. Od ispaljivanja raketa u nju kao metu, do dugih šetnji po tadašnjem Svetozarevu (većina je znala moju baku sa njenim posopčićima) sva njena energija, pažnja i ljubav su bili posvećeni nama. Možda od ove bakine ljubavi imam ludačku hrabrost, kao da je baš ona iza mene kad sam suočen sa mnoštvom, masom, problemima… Kao što se moja majka za 10 godina u penziji častila jednim mesečnom čekom, da plati doktore i račune za lekove kada je imala upalu bubrega, tako je i moja baka, otkako je dobila porodičnu penziju pa do smrti sav novac prvo potrošila na sinove, pa na nas unuke.

Leti nas je čuvala mamina majka Ljubinka. I njen život  je tragična priča kao i očeve majke. Deda mi je između dva svetska rata radio u Beogradu u ministarstvu trgovine (i industrije…) i oženio je u svom selu obećavajući kako će je odvesti za Beograd.
Bila je 1939. godina i do početka rata joj je poručivao da se strpi u selu dok se on snađe sa stanom. Deda je iz Beograda pobegao 5. aprila 1941. Da se zatekao 6. ujutro u kafani gde je svakog jutra doručkovao, budućnosti ne bi bilo. Deda je (za razliku od očevog koji je interniran u Nemačku) voleo da kaže da je „ratovao pod Jorgan planinom“. Od prvog umrlog od neuhranjenosti, pa druge poginule u 16. godini, na red je došla moja majka 1945, da bi baba rodila još tetku i ujaka nakon rata. Deda je priča za sebe, od bekstva sa Banjice, obuke četnika na Juhoru, spašavanja Jevreja, do 15 meseci prinudnog rada (na mestu sadašnjeg Akva parka u Jagodini), i napuštanja posla u Paraćinu, jer je brat Petra Gračanina pitao „šta će ovaj Petrovićev ovde?“ (dedin ujak, načelnik sreza Jagodina pre rata). Uglavnom, deda je doneo odluku da provede život u materijalnoj bedi, kao glava jedne od najsiromašnijih porodica u selu, mada je bio i najobrazovaniji u istom.

Nesreća se sruči na žene, da li kroz gubitak muža u ratu, njegovu bolest i smrt, ili na neki treći način. Ljubinku je, njen Dušan, „prevario“ obećanjima o lepom životu u Beogradu… Interesantno je kako žene češće budu „prevarene“ a ne „zavedene“. Valjda prevara stvori gorčinu a zavođenje ljubav, ne znam.

Elem, kao i očeva majka, i ona je ceo život provela u radu, odricanjima u bedi, kako bi podigla decu i pružila im šta je od svog rada mogla da naplati. Ivo Andrić je u priči „Gospođica“  opisao sebičnost, bezosećajnost i pohlepu žene koja je proživela život samotnjački. Moje bake, kao i većina žena na ovim prostorima, predstavljaju suprotnost ovoj gospođici. Sa gospođicom im je zajednička ekonomska politika: „trpež, krpež“.

Bake se nikada u životu nisu zaduživale. Jesu za kokošje jaje, dok njihove ne snesu. U potrošnji su im deca bila prioritet. Investiranje u budućnost. Deca su im, u većini, završila fakultete. Znači, investiranje u znanje. Investicije i znanje kao prioriteti i principi mojih baba. Rad, trpež i krpež radi obrazovanja.

Koliko su ovakve babe udaljene od sadašnje ekonomske politike? Koliko razum od ludila. Prihvatati kredite kojima stranci finansiraju svoje interese u Srbiji, uzimati kredite bez obzira da li su oni neophodni, poklanjati preduzeća i poljoprivrednu zemlju strancima (i domaćim tajkunima, nema razlike, princip je „pokloniti tuđe“, preraspodela), šibicarski trošiti novac za nove preraspodele, a sirotinji pričati kako se dugovi prave zbog redovnih isplata penzija…

14 komentara

  1. I ja vam vec dugo objasnjavam da su ljudi najvece prirodno bogatstvo jedne drzave. Treba investirati u obrazovanje i zdravlje ljudi, a oni ce vec pogurati privredu. Takoddje umesto blesavih subvencija za kapitaliste ili kredite treba te pare usnmweriti u decu, bez dece drzava nema buducnosti. Treba zestoko oporezovati nekretnine u kojima vlasnik ne zivi (drugi stan) i naravno poprilicno olaksati crkvu. Tek tada ce, i to ne brzo, krenuti privredni oporavak.
    Bez zdravog i obrazovanog stanovnistva nemamo nikakvu sansu da se izvucemo iz siromastva.

    • Slazem se da treba investirati u obrazovanje i zdrave ljude. Potrebno je samo definisati da „obrazovan“ u kontekstu mog posta znaci strucan a to se dokazuje delima a ne papirom, bilo diplomom ili partijskom knjizicom. Naposletku, zdrav covek je samo onmaj koji nije „operisan“ od svake volje, hrabrosti i odgovornosti. Zdrav covek ne moze da drema u opstini ceo zivot i sanja letovanja i zimovanja. Sto bi pomenute babe rekle takav je covek bolesno razmazen i za sitno bi prodao i rodjenu decu. Dakle slazem se sa gosn Misom ali mislim da je nacin da se proizvedu „obrazovani“ i „zdravi“ potpuno suprotan od predlozenog.

      • „bez dece drzava nema buducnosti.“
        Koje dece?

        • „Bez zdravog i obrazovanog stanovnistva nemamo nikakvu sansu da se izvucemo iz siromastva.“
          Ne, bez zdravog privrednog i drustvenog sistema nemamo nikakvu sansu da se izvucemo iz siromastva. Obrazovanje je posledica.

        • One dece, kako Zdravkovic objavi u nedavnom clanku koja su pobegla iz Srbije, najmanje 95%, u zadnjih 10 godina a od njih je skoro 44% imalo fakultetske diplome. Oni koji vrede i mogu pogurati zemlju napred beze jer im je u Srbiji jedina sansa da rade za nekog mafijasa tipa Peconija, a ma koliko se trudili i vredno radili nikad nece uspeti da kupe kola ko neki pop iz obliznje crkve.

          • Miso, zivis u bajkama. Deca koja su otisla, nikada se nece vratiti, a u Srbiji se iz godine u godinu katastrofalno smanjuje broj dece i to je proces koji se ne moze zaustaviti nikakvim administrativnim merama. Najcesce se misli da je to zbog lose ekonomske situacije, ali to nije pravi razlog. U Srbiji je razvijen kult egoizma, ljudi misle samo o sopstvenom komoditetu i deca im dodju kao teret.
            A sto se privrede i obrazovanja tice, naravno da ste svi vi koji hocete da zvucite „uceno“, a mnogo vas je takvih, toboz ste zabrinuti za obrazovanje i to isticite kao najvazniji problem. Ne, obrazovanje je posledica normalnog drustvenog i privrednog sistema. U pogresnom drustvenom sistemu sve je pogresno, pa i oni koji su se obrazovali gledaju da negde odu gde to mogu unovciti. Sta ce obrazovani ljudi u zemlji u kojoj ne postoji privreda i u kojoj vlast sve otima? Takvoj zemlji trebaju obrazovani poreznici, sudije i policija, kako bi taj proces otimanja lakse tekao.

            • I ko ce ti napraviti taj normalni drustveni sistem? Da nece mozda: Palma, Velja, Peconi, Kole? Ako vec 12 godina nisu u stanju to da urade, zasto bi to danas naucili? Zar ne vidis da njima neobrazovan narod koji i ne vidi na koje ga sve nacine pljackaju najvise i odgovara.

              I natalitet je stvar ekonomske sigurnosti roditelja, u Rusiji drzava isplacuje oko 20000 dolara za svako rodjeno dete i natalitet skace za preko 10% godisnje. U 2009toj je rodjeno 1,4 mil dece, prosle vec preko 1,7 mil, a do kraja ove se ocekuje vec 1,9 miliona. To je posledica drzavnih stimulacija i povecanja socijalne sigurnosti dece i roditelja. Uradi to u Srbiji i videces kako ce natalitet skociti.

              • Pa taj tvoj neobrazovani Palma daje vise para za rodjenje deteta nego bilo ko u svetu. Mnogo vise nego tvoji Rusi. Ocigledno da nisi u toku.
                Osim toga, ne vlada ova vlast neobrazovanim ljudima, naprotiv, ova vlast upravlja najobrazovanijim ljudima, a oni koji su van tog sistema se sklanjaju koliko mogu. Upravo obrazovani ljudi su kicma ovog sistema. Evo ga tvoj Dacic i ekipa, obrazovani ljudi, a sve sto rade vec decenijama je samo u korist nase stete. Dinkic nije obrazovan? Djilas? Vucic? Djelic? Obrazovanje sa karakterom i moralom malo veze ima.

                • Obrazovan narod nikad nebi dao da ga takvi tipovi vode. Pogledaj malo sta se desava u Sloveniji, bez gradjana koji su svesni da je budzet njihov novac nema napretka.

                  • Miso, odavno su ljudi izmislili poslovicu – sila boga ne moli. Svi mi kada diskutujemo ponasamo se kao da u svetu caruje demokratija i svako ima pravo da otvoreno kaze sta misli. U rukava vlasti je topuz olicen u sudstvu i policiji. Za njih ce uvek moci da se dovoljno otme od naroda.

  2. Esej za portfolio.??? Nego MZ,mislim se nesto, koje si ti ono godiste..?!

Оставите одговор на Misa Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *