Home » 0 Svetozar Livada » dr Svetozar Livada: DEMOGRAFIJA U HRVATSKOJ, prvi deo

dr Svetozar Livada: DEMOGRAFIJA U HRVATSKOJ, prvi deo

Tko nije s nama mi smo protiv njega!

Srpska sela u Hrvatskoj su smanjena na jednu trećinu od nekadašnjeg vremena i postala su neodrživa za život. U ruralnim zonama Srba, uništena je sinkrezija gospodarstva i domaćinstva jer oduzimanjem državljanstva mlađim naraštajima i povratkom samo ostarjelih, razbijen je integritet nekadašnje srpske porodice. Srbi su opljačkani, ostali bez svih institucija, infrastrukture, ekonomske podloge, opreme gospodarstva i domaćinstva i društvenog života te mlađih naraštaja

Piše: Branislav Gulan

Građanskim ratom 90-ih godina krajem XX stoljeća, Hrvatska je poremetila sve demografske strukture svoga stanovništva. Dakle, mehaničkim udarom, ratom, produbila je ubrzanje starenja. Sada spadamo u najstarije narode u Europi. Prosječna starost u Hrvatskoj iznosi, za sveukupno stanovništvo, 42,2 godine. Za muškarce ova prosječna starost iznosi 40,3 godina, a za žene 43,9 godina. Smanjila je multietičnost od 1991. do 2011. godine, etničkim čišćenjem. Smanjena je prosječna naseljenost po kilometru kvadratnom od 1991. do 2011. sa   Osmi smo po redu ostarjelosti stanovništva iako ne spadamo u razvijenije narode, kaže prof. dr Svetozar Livada, istaknuti sociolog u Republici Hrvatskoj.  Zastupljenost  starijih od 65 godina po posljednjem popisu iznosi  17 odsto. Osim toga došlo je do nove prosječne veličine broja stanovnika po naseljima za ukupno hrvatsko stanovništvo, a srpska sela su smanjena na jednu trećinu od nekadašnjeg vremena i postala su neodrživa za život. Prema popisu 2011. godine, u nekim regijama i općinama došlo je do gašenja toponima. Naime, sve je etnicitete etničkim čišćenjem Hrvatske svela na jednu trećinu, a srpski korpus dovela selektivnim povratkom prognanih do potpunog biološkog sloma. U ruralnim zonama Srba, uništena je sinkrezija gospodarstva i domaćinstva jer oduzimanjem državljanstva mlađim naraštajima i povratkom samo ostarjelih, razbila je integritet nekadašnje srpske porodice. Tako danas, srpska prosječna starost u RH iznosi 53,1 godinu, a poljoprivrednika prosječna starost iznosi 58,5 godina, navodi Livada, u svom istrazivanju. Srbi su opljačkani, ostali bez svih institucija, infrastrukture, ekonomske podloge, opreme gospodarstva i domaćinstva i društvenog života te mlađih naraštaja. Promjenjene su vrijednosti odnosa udjela spolova u stanovništvu. Žene su po popisu 2011. godine zastupljene sa 51,7 odsto, a muškarci sa 48,3 osto. Procesi starenja uvećali su pad zastupljenosti mlađeg stanovništva do 19 godina u ukupnom.U 2013. na razini države ova je zastupljenost iznosila 20,6 odsto a ova zastupljenost na razini županija, najniža je u Primorsko–Goranskoj županiji i iznosi samo 17 odsto, a najveća je u Brodsko-Posavskoj, 23,3 odsto.

Kriza na svim nivoima

Udio feritivnog ženskog stanovništva u 2013. godini iznosilo je 43,4 odsto. Godinama je mortalitet veći od prirodnog priraštaja bez znanstvenog i društvenog stava što to znači, osim lamenta o „izumiranju hrvatskog bića“. Kod oba spola u porastu je sterilitet. Nastupila je ozbiljna bračna kriza odgađanjem braka, kasniji porodi, svaki treći brak se raspada nakon nepune tri godine, raste nasilje u porodici i društvu, školama i šire se razne patologije. Raste suicid u svim dobnim skupinama.

Najviše ostarjelog stanovništva starijeg od 65 godina ima u Ličko-Senjskoj županiji, 24,8 odsto. Dakle, svaki četvrti stanovnik u Lici je u ovoj dobi, a najmanje u Međimurskoj županiji, 15,9 odsto i Zagrebačkoj, 16,5 odsto. Došlo je do pregrupiranja stanovništva. Oko 50 odsto stanovništva živi u pet županija, od toga samo u Zagrebu živi 795.505 stanovnika ili 18,7 odstop, Splitsko-Dalmatinskoj županiji 454.711 ili 10,7 odsto. Istovremeno, najmanje stanovnika ima Požeško-Slavonska županije, samo 75.801 ili 1,8 odsto odnosno Ličko-Senjska županija koja ima 49 363 stanovnika ili 1,2 odsto od ukupnog stanovništva države.

 

Okvir

 

Svaki peti stanovnik u socijalnoj komi

Država je precentralizirana i istovremeno provincijalizirana. Nikada u povijesti ovih prostora nije bila veća razlika između onih na vrhu i ovih na dnu, onih u centru i ovih u periferiji, bilo zbog državne prezaduženosti i narednih generacija, bilo zbog osobnih dugova pojedin. Posebno  zbog povećanja razlika razvoja i odvojenosti  ekonomije rasta i socijalne politike.  Svaki peti stanovnik je u socijalnoj komi, navodi Livada.  Zbog razbijenih porodica, napose srpskih, a i koloniziranih Hrvata iz BiH, porodice se naglo u potpunosti raspadaju. Onie kao ranjiva društvena grupa, čine oko 10 odsto ukupnog stanovništva jer živu u prostoru neodrživog razvoja Siromaštvo i beznađe se širi zbog porasta nezaposlenosti uključujući i one najobrazovanije,  Naprimer, broj nezaposlenih pod kraj 2014. iznosio je preko 302.000 građana. Ovakva teritorijalno politička podjela u raskoraku je sa odnosima ljudskog faktora i privrednih i prirodnih resursa njene okoline. Nema mogućnosti razvoja ekonomije rasta ako socijalna politika nije drugi pol ekonomskog razvoga. Na socijalnu državu puca se iz svih oružja nesmiljeno. Svake godine emigracijom gubimo stanovnika za jedan omanji grad. Prošle dakle, 2013. godine gubili smo mjesečno po 1.000 stanovnika!

Izvoz ljudi i uvoz hrane

Dakle, ljude izvozimo, hranu uvozimo a polja ne obrađujemo. Od 3 000 000 hektara obradive zemlje, samo 1.000.000 obrađujemo. „Isušivanjem mozgova“ najviše gubimo u tzv. najskupljim obrazovanim kadrovima. Ljudskom faktoru ne posvećuje se dužna pažnja ni u ratu ni u miru jer nezrela i neodgovorna elita vlasti živi odvojeno od života naroda i nije zabrinuta  što je ratom  nepotrebno žrtvovala oko 15 odsto stanovništva. Bahata je do oholosti, neuka i neupućena, najveći dio nje obogatio se ratnim nasiljem i bezakonjem. Čitaj pretvorbom kao pljačku stoljeća. Sukobili smo rat i rad, rad i kapital, elitu i narod i njegove potrebe i interese. Zahvatila nas je duboka društvena kriza. Nastupile su tragične podjele zavađenog društva do nesposobnosti društvenog sporazuma o bilo čemu. Parlament funkcionira na nivou klasnog verbalnog rata. Postignuta je jedino suglasnost oko uspostave čiste nacionalne države, euroatlantskih integracija, ulazak u NATO i EU, i naravno permanentna suglasnost permanentne borbe protiv Srba i marginalizacije antifašizma kao civilizacijske tekovine Europe. Ruralni Srbi stavljeni su u državotvornu eutanaziju bez mogućnosti održivog života da umru u svom zavičaju. Iza svega stoji povijesni poduzetnik katolička crkva, prebogata, hoteći dio vlasti. Vraćeni su joj i feudalni posjedi. Kultom pagoda, što je narod siromašniji, crkva je veća na primjer Udbina, Vojnić i Knin. Premrežena je klerofašističkim militantnim prelatima, negatorima povijesno provjerenih istina. Ne uvažava antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Nije osudila fašizam niti fašiste iz svojih redova. Prijeti ustankom protiv legalno izabrane vlasti sa 1600 župnika i 4000 laika. Od 2003. do 2014. primila je oko 7 milijardi neoporezivih budžetskih sredstava. Osim toga, prima velike pare direktno za obnovu objekata, održavanje oredenarijata idr. Po investicijama, približila se državnim investicijama u kulturi. Najtragičnije je što svojom publicistikom i masovnim medijima izgovorenim riječima na tematskim skupovima pa čak i misama snažno utječe na falsifikaciju i reviziju povijesti. Država ima svoje pretorijance, pazdarane, čuvare poretka koji ultimatima prijete vlasti. Imaju svoje vojne stožere na ulicama u Zagrebu, u Vukovara, u paradnim prigodama. Crkva propovjeda nacionalističku teologiju više od evangalizacije, plaši kršćansko stado „baukom komunizma“, navodi Livada. Mitove pretvara u povijest a laži u istine. Veoma uspjelo manipulira sa neukim malograđanskim stadom. Država je divinizirana i fetižizirana, dignuta je iznad života i smrti, posebno Srba npr. oko 70 Srba povratnika ubijeno je nekažnjeno, kao opomena povratnicima što ih čeka. Ubijen je čak i zaštićeni Haški svjedok Milan Levar nekažnjeno. Praktično, država je napala društvo zakonodavnim osnovama države razara vlastito društvo. Uostalom, nemamo suverenu monetarnu vlast. Ovisna je o tri monete izvan svoje, dolar, euro i švicarski franci. Toliko je napadnut pretvorbom, čitaj pljačkom stoljeća, minuli rad, da najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo po degresivnoj skali mortaliteta umiro 3,5 godine ranije. Širi se patologija svih oblika siromaštva u čemu alkoholizam, droga i uzurpacije vlasi imaju pogubne posljedice.Klijentelizam, korupcija razara sve društvene tokove. U ostalom imamo preko pola milijuna invalidnih osoba

 

Sa susjednim zemljam nije uspjela definirati konačne granice. Dakle, Hrvatska kao „kolonijalna sila liberalnog kapitalizma“ vegetira pred stalnim bankrotom. Sve to opravdava nadahnutim verbalnim patriotizmom, kulturom laži kojom brani kulturu smrti. Nigdje u svijetu nije kult rata dignut iznad kulture rada kao što je slučaj u Hrvatskoj. Ni ljepše zemlje ni pogubnijeg raspoloženja većine stanovništva i širenja depresije, defetizma i beznađa. Pozicija i opozicija se natječu koji kojega više isključiti, povrijediti i obezvrijediti do negacije. To je nepisani apsurd verbalnog klasnog rata „ili mi ili oni“.

 

Demografski slom

Pozvali me moji dugogodišnji ratni drugovi, odnedavno gospoda, da kao jedan od osnivača časopisa „Sociologija sela” koncelebriram njegovo skoro polustoljetno izlaženje, a on se već davno prenominacijom ugasio. Po logici stvarnosti, ja nemam razloga da slavim, nego da kondoliram, jer niti su sela izumrla niti je nestala potreba za znanstvenim interesom za život sela i poljoprivrede. Pa ipak postavlja se pitanje: pridružiti se, slaviti, koncelebrirati ili odustati i intimno kondolirati do bola? Pa mene su ti moji radni drugovi, da ponovim, odnedavno gospoda, katapultirali, „frljnuli” iz redakcije dok je časopis još bio živahan. Ali ne samo mene nego čak i ” poslodavca” i druge. Do mene je čak došao glas da su glasali da se ne smijem pojaviti više u Institutu, a ja sam već bio prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre. Ne znam čija je to ideja, ali pouzdano znam da se tome nitko nije suprotstavio. Bila su to olovna vremena, nacionalne kontrarevolucije „Tko nije s nama mi smo protiv njega!”

 

Ja sam se doista razlikovao od njih po obrazovanju (filozofija i povijest). Bio sam stariji, iskusniji… Već sam prošao kroz pakao odmazde, budući kovač rata izbacio me s posla, umiješao mi se u život da sam morao promijeniti zanimanje. On je postao otac domovine, a naši izbacivači njegovi sinovi kod prirodnih, vlastitih otaca. Zanijela ih fra Bakovićeva duhovna obnova. Ja sam iz nagona preživljavanja postao partizan, antifašist, izgubio veći dio porodice i zavičaj, postavši nasljedno bezemljaš, zbog nasilja novog poretka. Dakle, postao sam sin revolucije iz nužde. Sve sam nacionalne i rasne teorije savladao kroz vlastite vene, primajući transfuzije svih rasa i naroda. Jedan vispreni šeret me zvao “pobjegulja”, jer sam nekim povodom napisao da sam u trinaestoj godini, iz nužde preživljavanja, pobjegao u rat. Oni su mene više trebali i koristili nego što sam ja njih. No, oni su ipak, čini se, povjerovali, da je važnije dići novonastajuću državu iznad društva i ljudske sudbine, a ja sam bio dio njihovog društva, znanstvenog tima i tome smo se bez konflikta istinski radovali. Dakle, oni su mene, etnički a poslodavca ideološki počistili. I ja sada čak živim kao corpus separatum. Sa mnom se vlada i upravlja po posebnom Ustavnom zakonu. Rekoh, nemam zavičaja, doslovno iščupan sam iz korijena, ali moj kraj s područjem gdje bijah rođen, da cinizam bude veći, spada pod područje od posebne državne skrbi. Avaj jada! Izgleda kao Mjesečeva površina. Ni groblja nisu pošteđena. Dakle, i oni su pristali da politiku stave ispred, iznad i protiv ljudi a time i mene.

 

Politički Hrvat

Kao politički Hrvat manje sam čovjek, jer ja dolazim iz “remetilačkog faktora”, a kao antifašista postao sam okupator svetog hrvatskog tla. Po najnovijem rezonu suvišni „gost”. Dakle, doveden sam u dilemu Buridanova junaka. Slaviti ili kondolirati ili s njima više ni u čemu ne sudjelovati. Međutim, “etos moga druga Isusa”, što bi moj učeni kolega Kangrga rekao, nalaže mi da je korisno o našem vremenu svjedočiti. Jer smo bili za to zajedničko stvaralaštvo osposobljeni, školovani, plaćeni i to je bio naš vlastiti izbor. Rat je sve razorio, pa je i sudbinu tog časopisa odredio, a on je bio naš prozor u svijet u domeni ruralne sociologije kao primijenjene znanstvene discipline. Mi smo svojski svjedočili i sve raspoložive činjenice koristili da društvene promjene pratimo u toku. S današnje točke motrišta, čini mi se to kao znanstveni pothvat iza kojega stoje golema svjedočanstva u pisanom obliku, A govori se “‘samo zapisano ostaje!” A sada nešto o demografiji i našem dobu, navodi Svetozar Livada.

Tuđmanovi talibani odneli istoriju seljaštva

Prije više od četrdeset godina, nas trojica predavali smo demografiju na Filozofskom fakultetu (Vjeko Mikecin, Ico Završki i Svetozar Livada). Oni su predavali fizičku demografiju, a ja socijalnu. Oni su ispitivali testovima, a ja na klasičan način. U toku nekoliko godina, došlo je do većeg pregrupiranja studenata na moja predavanja. Dvorane su bile malene. Nije bilo mjesta. Nastao je problem i formirana je komisija da se ispita zbog čega se to događa. U komisiji su bili učeni demografi I. Serdar i Ivo Klauser koji su nekad nama predavali kao kursistima demografiju u Agrarnom institutu. Nakon saslušanog predavanja bili su više nego zadovoljni i počeli me ispitivati kako dolazim do građe i po kojem udžbeniku predajem. Rekoh: “sam građu stvaram.”

 

U to vrijeme pripremao sam građu za pisanje socijalne historije seljaštva, koju su mi Tuđmanovi talibani odnijeli. Do tog vremena, već sam bio izvršio preračune starenja stanovništva Hrvatske po svim popisnim krugovima, a u ostalim republikama po općinama. Zatim sam izvršio projekciju smanjenja poljoprivrednog stanovništva u ukupnom do kraja stoljeća po svim republikama. Osim toga, osnovao sam Gerontološko društvo u Hrvatskoj, sazvao kongres gerontologa na koji mi neki činovnici socijalne politike nisu dali da prisustvujem. Jer ja sam bio „vanpartijska masa” kako je cinično običavao za mene govoriti Stipe Šuvar. Najzad, pokrenuo sam s drugim upućenima osnivanje postdiplomskog interdisciplinarnog studija iz gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Najviše mi je pomogla činjenica što sam prihvatio ‘gorku pilulu’ da upoznam kvartalni i kvintalni sektor, da vodim interdiciplinarnu studentsku praksu geodeta, medicinara, arhitekata i pripadnika društvenih znanosti. Tom prilikom (bilo da smo trasirali buduće pogone i tvornice, bilo da smo mjerili zemljište, bilo da smo ispitivali stavove stanovništva prema raznim fenomenima života u selu, vezano uz inovacije i urbane (ruralne) tokove) smo fluorografirali stanovništvo radi preventive i slično. Tada sam imao priliku gledati uživo kako raste tercijalni, kvartalni i kvintalni sektor jer su promjene bile goleme. Ranije sam učestvovao na razne načine u sedam istraživanja na području grada Zagreba, a on je držao 11% industrijskog potencijala Jugoslavije. Prema tome, bilo je dosta osnove da se studentima predstavi ukupni proces socijalnih i društvenih promjena, koje smo mi do detalja statistički istraživali. To je ovu dvojicu pripadnika komisije više nego zadovoljilo i zahtijevali su od mene da pripremim jedan inauguralni uvod za izabrane demografe sa zadaćom da se pokrene demografski časopis u Hrvatskoj. U to vrijeme je bio samo jedan demografski časopis Stanovništvo, koji je izlazio u Beogradu. Nevoljko sam pristao. Ali mi je bilo stalo da zaista imamo časopis preko koga bi se znanstveno istraživali svi fenomeni promjena, istovremeno propagirali demografiju i ukazali na sve tokove koji su bili izvan mogućnosti ruralno-socioloških istraživanja. Tom prilikom sam pripremio i održao sljedeće tematsko izlaganje kojem je bio posvećen 56. tematski broj Sociologije sela, od kojeg treba početi sa socijalnom demografijom. Dobro sam znao da mi svoju povijest ne poznajemo, osim mitova, a povijest susjeda još manje. Zbog toga sam se odlučio da ga nazovem “kulturni krug”, da najprije opišem sociohistorijski kontekst života, razvoja i rasta našega stanovništva kako slijedi.

 

Stablo sasecano u korijenu!

,,Evo toga opisa izloženog u časopisu Sociologija sela, od lipnja 1986. godine. Uzmite mi kao “olakotnu okolnost” da se kao laik nisam imao ni otkuda znanstvenije informirati. Naime, naša demografska historija nije ni započela svoju pisanu istinu. Ne samo zbog toga što je ova istina složena nego i zbog jednostavne činjenice da je u nas zanemaren ljudski faktor i potrebne pretpostavke za znanstvenu populacijsku politiku. To se ogleda i u tome što je u nas mali broj kadrova za izučavanje demografskih problema, što nemamo raz­vijene institucionalne osnove, što nam manjkaju stručna glasila primjere­na našoj heterogenosti i, napose, što je slab društveni interes za razvitak demografije kao primijenjene znanosti’’, navodi Livada i dodaje: Iako je izlišno, valja ipak podvući da su demografska sa­znanja pretpostavka svakoj drugoj društvenoj planifikaciji i viziji budućeg razvoja. Ta se činjenica u nas predugo zanemaruje. Zbog te činjenice budući će se historičari razvoja znanosti u nas s pravom pitati kako smo znali i mogli planirati društveni razvoj i proizvodnju materijalnih i duhov­nih dobara, a istovremeno zanemarivali znanstveno zasnovanu “proizvod­nju ljudi”. Usuđujem se tvrditi da naša primijenjena demografija praktič­no i ne postoji. Pogubnost te činjenice eksperti bolje znaju. Od doseljenja naših naroda na ovo tlo poznato je da smo zbog toga što smo na razmeđu Istoka i Zapada bili izloženi stalnim nasilnim i nenasil­nim utjecajima, nasilnim i spontanim akulturacijskim procesima. Nerijetko su sve te činjenice imale negativan, a samo ponekad pozitivan utjecaj na demografske tokove na ovom tlu. Historija pokazuje da je bila potrebna golema energija za biološku vitalnost i golo preživljavanje jer nam je ži­votno stablo nerijetko bivalo sasijecano u korijenu. Dodamo li tome raz­nolike ekološke osnove (reljef, klimat, sastav tla, napose kraški prostori) onda tek naziremo “dramu osnova života”. Pretežna većina našega, danas kultiviranog, zemljišta rezultat je muko­trpnog antropogenog osvajanja. Više sam puta ponovio kako se govori da se s Mjeseca golim okom na ovoj našoj Zemlji vidi jedino Veliki kineski zid. Međutim, kad bi u jedan limes složili kamenu masu iz graja, drmuna, gromača i suhozidina, što ih je naš težak gradio minulim radom genera­cija i generacija oslobađajući zemljište za proizvodnju hrane, vjerujem da bi to bio veći zid od Velikoga kineskog zida, navodi Livada.

 

Zakasnila agrarna revolucija

Razvoj naselja iznimno nam je složen jer se gotovo nigdje ne susreće takvo obilje raznolikih naselja na tako malu prostoru. Sva su ta naselja donedavno bila ruralnog tipa, disperzna i puna taloga historije. Ne smije se zaboraviti da je donedavno najveći dio populacije živio u brdsko-planinskim prostorima. Što se tiče vlasničkih odnosa, oni su kroz povijest bili raznoliki i dugo su persistirali arhaični oblici, pravi anahronizmi (begluci, kolonati, nadijeljena krajiška zemljišta, općinske gmajine do klasičnog feudalizma). Kao historijski recidiv oni su podloga velike većine naših katastarskih općina danas. Porodični život također je bio složen, napose markiran mnogoljudnom po­rodičnom zadrugom te kasnije transformacijom patrijarhalnog autoriteta, porodičnih uloga itd. Složeni etnokonfesionalni sastav stanovništva, njegova tribalna obilježja, odzvanjaju svojim tradicionalizmom i danas. Jezični varijeteti, dijalektalne osnove, lokalizmi i mnogi oblici enklavizma i izoliranosti naselja bili su temelj socijalne i prostorne imobilnosti seoske populacije. Zbog toga smo kasnije stupili u industrijske tokove. U mnogim područjima gotovo stoljeće kasnije. Agrarna revolucija u nas kao preteča industrijske revolucije isuviše je kasnila.

 

Dovoljno je pogledati našu putnu mrežu da se vidi da ide preko bȉla i prijevoja, daleko od značajnih životnih resursa jer je narod u zbjegovima iz orlovskih gnijezda gledao u svoje plodnije nizine. Malo zemlje i puno usta dovodilo je do toga da doista zemlja nije mogla ishranjivati sve na njoj rođene. Predominantnost poljoprivrede kao osnovnog temelja života iscrpljivalo je oskudna tla dugim ugarima, dvopoljnim i tropoljnim siste­mima. Istovremeno snažna fiziološka reprodukcija, kako narod kaže “dje­ce bijaše koliko ih Bog dadne”, pritiskala nas je socijalnom bijedom. Nije bez razloga učeni Mijo Mirković govorio o trima mogućnostima ovdašnjeg naroda: “Il’ u hajduke, il’ u zatvor, il’ u Ameriku” ili, “da nitko ne umije sa tako malo da živi kao seljak”. Odnosno da nijedna činjenica na ovom tlu, dakle, ni carevi ni vlast ni religija nisu povezivali i prožimali ovaj narod koliko isti uvjeti življenja. Ti teški uslovi nisu dovoljno izučeni. Naš socijalni interes izučavanja socijalne historije slab je i manjkav. Teški uslovi zarana su izgonili vitalne kontingente s ovog tla u prekooceanske zemlje. Stvorene su dijaspore kao kanali za emigraciju. Međutim, ni oni nisu izučeni. Imali smo također obilje eksternih utjecaja. Da napomenem samo ratove, agrarne i ekonomske krize uz istovremeno akutno otvoreno agrarno i seljačko pitanje. Ni to nije izučeno. Beskrupuloznost političke organizacije života i manipulacije seljaštvom kao “glasačkom mašinom” nije ozbiljnije ni dotaknuto.

 

Za posebnu je osudu što još uvijek ne znamo direktne i indirektne ratne gubitke u Drugome svjetskom ratu, a na životnom stablu još se markantno vide gubici iz Prvoga svejtskgo rata. Dakle, svoje žrtve nismo izbrojili, a to je bio ozbiljan šok za relativno malu populaciju i od njega se nećemo za idućih nekoliko generacija oporaviti. U nas nisu izučene agrarne i ekonomske posljedice kriznih stanja na međuratne generacije. Dobar dio tih generacija bio je izložen u svom siromaštvu biološkoj selekciji. Osim toga, one su, umjesto na znanstvenoj medicini, svoju preventivu zasnivale na oskudnoj narodnoj mudrosti, neimarstvu i narodnoj medicini, ali i na hiromantiji, vradžbinama i pučkom vidarstvu. Goleme mase, cijele regije, manji i veći prostori oskudijevali su u životnim elementarnostima: hrani, vodi, ogrjevu itd. Zbog toga su harale razne socijalne bolesti od difterije koja bijaše “daviteljica djece”, do dizenterije, amebijaze, žutice, masovno se umiralo od babinje groznice i najtipičnije socijalne bolesti  ̶  tuberkuloze.

 

Okvir

Ruralni milje

Stambene prilike bijahu i više nego oskudne. Predugo se zadržala “histo­rijska kuća”: staroslavenska sojenica, čobanska nastamba, jednodjelna i dvodjelna brvnara, bondurača ili kamena kuća odn. pletara. Još i danas se u brdsko-planinskim prostorima susreće “dubirog”, “šilja”, “busara”, “kuća čardaklija”, “magaza”, “ognjište” koje niti grije niti kuha i peče, ali je šume dogorjevalo. Ti su tipovi donedavna sačinjavali sela i selišta, zaseoke i majure našega ruralnog miljea. Tu je donedavna tekao arhaični život tih naših sada starijih i najstarijih kontingenata, našeg životnog is­kustva rođenog u čatmarama, ćerpičarama, bonduračama, brvnarama i kamenim kućama itd. Ta socijalna osnova življenja zanemarena je i de­mografski neizučena. Revolucionarne promjene u poratnom razdoblju donijele su istinski obrat: od društvenih odnosa do obilja inovacijskih tokova i procesa. Međutim, ni to nije demografski i historijski izučavano. Prije svega, proces industrijalizacije koji je u nas bio spontan i pretežnim dijelom bez industrijalizma kao mentaliteta, što će reći racionalnosti, ekonomičnosti, velikih serija, profesionalnosti, stručnosti itd. Drugi inovacijski tok jest proces urbanizacije. On je, nažalost slijedio logos pogrešne industrijalizacije. Naime, nije mu bila u središtu urbanizacija kao način življenja nego gola gradogradnja, “građenje skladišta za stanovanje ljudi, špelunki i špilja, saća i silo­sa, odnosno dormitorija, i to bez urbanizacijskih planova i vrednovanja kvalitete življenja”. To je izazvalo pogrešnu relokaciju stanovništva. Ob­nova stambenoga i gospodarskog fonda »selogradnjom« pogubna je na starim ognjištima za urbanizaciju ruralnih naselja. Time su prejudicirane nemogućnosti velikih sistema i potrebne moderne infrastrukture.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>