STANJE I PERSPEKTIVE POLJOPRIVREDE I SELA U SRBIJI

U Srbiji danas ima blizu milion nezaposlenih. Istovremeno od blizu 4.600 sela, svako četvrto, ili oko 1.200 njih, je na putu
nestajanja. Tako će za deceniju i po u njima ostati samo spomenici kao dokaz skorašnjeg života. I dok ljudi u gradovima nemaju posla u selima nema ko da radi. Sela izumiru, a nekoristi se šansa da se ti negativni trendovi na srpskom selu zaustave, a samim tim i da se razvijaju ruralna područja. Naime, od deset radnika koji su ostali bez posla, više od polovine moglo bi da se zaposli u ruralnim područjima Srbije. To se ne odnosi samo na radnike koji su ostali bez posla zbog strukturnih neprilagođenosti proizvodnje, višegodišnjih sankcija i tranzicione krize, već i na one koji su ostali bez firmi u kojima su radili pre NATO bombardovanja 1999. godine. Sve ovo govori da su radnici još uvek jednom nogom u opanku, a sa drugom u cipeli. Povratak u ruralna područja zemlje ne znači, međutim, vraćanje radnika motici, ralu i traktoru, već njihovo zapošljavanje u oblasti poljoprivrede i oko nje. To znači šumarstvu, vodoprivredi, raznim uslužnim delatnostima, zanatstvu, domaćoj radinosti, infrastrukturnim, malim i srednjim industrijskim pogonima (kojih ima 220.000, a cilj je da ih bude 400.000), čija proizvodnja ne ugrožava ekološku ravnotežu.

Ključne reči: selo, zemljište, deagrarizacija, bezperspektivnost, budućnost…

PERSPECTIVES OF RURAL AREASIN SERBIA

There is a million unemployed persons in Serbia nowadays. At the same time, every fourth village, of 4.600 villages or 1.200 of them  in Serbia, is on the way to disappear. One and a half decade from now, only monuments are to stay, as a testimony of
recent existence. And while people are without jobs and villages are disappearing, opportunities for reducing negative trends in Serbian villages and development in rural areas, are not exploited. More thena half workers, who lost their jobs, could be employed in rural areas in Serbia. And, not only the workers, who lost their jobs due to structural unsuitableness of production, years of sanctions and tranzition crisis, but the workers who lost their jobs in companies in which they worked before NATO bombardment. All this result in fact that workers are still with one foot in the opanak and the other in the shoe.

However, the return to rural areas of the country doesn’t imply return to hoes and tractors, but employing workers for agricultural and similar jobs- in: forestry, hydraulicity, service activities, handcrafting, household industry, infrastructural, small and medium enterprises (there are 220.000 of SMEs, and the aim is 400.000), not harming ecological counterbalance.

Keywords: village, soil, de-agriculturalization, lack of perspectives, future..

Najbrža deagrarizacija na svetu

Јugoslavija je imala najbržu deagrarizaciju na svetu. Za poslednjih 50 godina XX veka iz sela u grad je otišlo oko osam miliona ljudi. Takav proces u svetu je trajao je oko 150 godina. Seobe su nastavljene i prisilno u poslednjoj deceniji XX veka kada je ratni vihor u Srbiju iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova i Metohije „doneo“ još blizu 400.000 ljudi. U periodu posle Drugog svetskog rata u selu su se odigrale krupne, ali po svom sadržaju i posledicama protivurečne promene. Te promene su deo univerzalnog, svetskog procesa modernizacije savremenog društva, njegove industrijalizacije i urbanizacije. One su isto tako nosile i snažan pečat vladajuće ideološke paradigme, odnosno društvenog sistema koji je na prostorima nekadašnje Jugoslavije izgrađivan na toj paradigmi.
Danas Srbija traga za novim identitetom, za novom paradigmom društvenog razvoja, pa se ne smeju zaboraviti ni marginalizovati selo i poljoprivreda. Kao i mnogo puta do sada u istoriji, i u ovim vremenima, selo i poljoprivreda su glavni oslonac koji omogućava opstanak i preživljavanje. U Srbiji se ponovo se okreću selu kada je teško. Vlasti su ubeđene da selo i zapošljavanje u njemu i oko njega omogućavaju prevazilaženje krize. Ali, to zahteva i radikalno nov odnos društva prema njemu.
Jer, u gradovima nema šta da se radi, a u selima nema ko da radi!

Umesto dosadašnjeg intendantskog pristupa selu i poljoprivredi, gde su se oni tretirani kao proizvođači jeftine hrane, mora da se stvori koncepcija takozvanog ruralnog razvoja, koja će se temeljiti na demografskim, prirodnim, ekonomskim i socio-kulturnim potencijalima. Karakteristika srpskog sela danas je da se i poslednjih decenija u njemu dešavaju izuzetno negativna demografska kretanja. Rapidno se smanjuje natalitet, u nekim krajevima vlada i prava ,,bela kuga“. Sve to je rezultiralo depopulacijom, senilizacijom i socijalnom devastacijom brojnih regija u Srbiji. Krupne promene dogodile su se i u privrednom životu srpskog sela. Te promene koje imaju dalekosežne socijalne i ekonomske posledice nisu dovoljno izučene i objašnjene. U XX veku je seljačko gazdinstvo bilo definisano ideološkom kategorijom maksimuma, što se pokazalo iracionalnim. Danas nema tog maksimuma, ali imamo sve manji broj ljudi koji imaju velike posede od po nekoliko hiljada hektara i sve veći broj onih koji ostaju sa svojim sitnim posedom (prosečna njiva u Srbiji je oko tri hektara površine), koji im život znači, jer je to dodatak na prihod i osnova za preživljavanje. U prošlom veku pod uticajem industrijalizacije i urbanizacije, dogodila se ,,civilizaciona revolucija“. Promenjen je seljakov pogled na svet, promenjene su njegove vrednosti i moral, kulturne potrebe i životne aspiracije.

Tradicionalan način života

Do Drugog svetskog rata Jugoslavija je bila agrarno, tradicionalno društvo. Preko 80 odsto stanovništva je živelo na selu autarhičnim, oskudnim i tradicionalnim načinom života. Ceo seljakov svet je bio sveden na njegov posed, gazdinstvo i porodicu, selo u kome živi i crkvu koja je oličavala Boga i usmeravala njegov duhovni život. Posle Drugog svetskog rata pod uticajem svetskih procesa, kao i nove vizije društva, izvedena je industrijska revolucija, nastupile su i protivurečne promene. Industrijalizovana gazdinstva povećala su robnost, specijalizovala se, imala tržišnu orijentaciju, drukčije stavove o budućnosti agrara. Takođe, su imala i više kapitala, znanja i snage od tradicinalnih gazdinstava. Pod uticajem industrijalizacije smanjio
se udeo tradicionalnog ručnog rada, smanjio se broj nekvalifikovanih radnika, a zaposleni u kombinatima su poprimali odlike industrijskih radnika. Rezultat toga je da se  udeo stanovništva u gradskim naseljima povećao od 21 odsto u 1948. na 51 odsto u 1991. godini.

Prema rezultatima popisa, poljoprivredno stanovništvo je 1948. godine činilo 68 odsto; 1953. godine 61 odsto;1961. godine 49 odsto; 1971. godine 36 odsto; 1991. godine 17 odsto ukupnog stanovništva. U apsolutnim iznosima poljoprivrednog stanovništva u Srbiji je 1961. godine bilo  9.157.597 lica, a 1971. godine 7.843.986 lica, a 1981. godine oko pet miliona. Republika Srbija danas raspolaže sa 5.113.000 hektara  poljoprivredne površine ili 0,68 hektara po stanovniku. Od toga 4.252.000 hektara su obradive površine ili 0,57 hektara po stanovniku. U okviru poljoprivrednih gazdinstava, prema poslednjem popisu poljoprivrede iz
2012. godine, koristi se i obrađuje 3.355.859 hektara poljoprivrednog zemljišta i uzgaja 908.990 goveda, 3,4 miliona svinja, 1,73 miliona ovaca, 235.576 koza, 26,6 miliona živine i postoji 673.651 pčelinje društvo. Od mehanizacije utvrdjeno je da gazdinstva poseduju 408.734 traktora i oko 25.000 kombajna. Sva mehanizacija u proseku je stara oko četvrt veka!

Do tranzicionih promena 85 odsto poseda je bilo u vlasništvu privatnika, a sad su gotovo sve površine privatizovane (računa se da je oko 400.0000 hektara u državnom vlasništvu). Aktivnog poljoprivrednog stanovništva prema popisu iz 1991. godine bilo je 904.127, a podaci iz 2002. godine ukazuju da ih je tad bilo 529.236! Prema popisu poljoprivrede iz 2012. godine u Srbiji ima
ukupno 631.122 poljoprivredna gazdinstva. Od toga je 628.555 poljoprivrednih i 2.567 (ili 0,42 odsto) gazdinstava pravnih lica, i preduzetnika,  a u zemlji se proizvodnjom hrane bavi dva miliona ljudi.

Agrarna zemlja

Srbija je i danas siromašna agrarna zemlja. Jer, poljoprivreda direktno donosi više od 20 odsto bruto društvenog proizvoda, a sa pratećim delatnostima to se i udvostručuje. Da smo siromašna agrarna zemlja sa niskom produktivnošću potvrđuju i činjenice da jedan srpski seljak proizvodi hrane za 15 ljudi, Nemačkoj čak 152 osobe Francuskoj 77, Austriji 56, Sloveniji 25, a prosek za EU je između 50 i 80 stanovnika!

Svako peto domaćinstvo u Srbiji čini svega jedan član. Od 2,5 miliona naseljenih domova u Republici, po jedna osoba živi u
njih čak 555.467, što je gotovo 50.000 više nego prošle decenije. Istovremeno broj petočlanih domaćinstava za poslednjih deset godina smanjen je čak za 8.500. Slutnju da Srbija sve više postaje zemlja samaca potvrdili su i poslednjih podaci o borju domaćinstava Republičkog zavoda za statistiku (RZS), prikupljeni na popisu stanovništva 2011. godine. Oni su pokazali da prosečno domaćinstvo u Srbiji broji 2,88 članova. Najviše je dvočlanih domaćinstava, toliko osoba živi pod svakim četvrtom krovom. Najviše domaćinstava zatečeno je u Vojvodini, gde ih je prebrojano 696.000, u centralnoj Srbiji živo je oko 663.000 ognjišta, dok ih je u Beogradu 606.000. Najmanje domaćinstava je na jugu i istoku republike, gde ih je svega 522.000. Ovoliko domaćinstava i broj ukućana, u krugovima sociologa i stručnjaka tumači se kao očekivan. Negativni prirodni priraštaj, visoka stopa migracija i visoka prosečna starost najviše su uticali i na broj domaćinstava. Pad ukupnog broja domaćinstava i smanjenje članova ne čudi usled upozorenja demografa da nam preti nestajanje. Jer, ako godišnje više umre nego što se rodi oko 35.000 stanovnika Srbije, pa ako se tako i nastavi oko 2225. godine na ovim prostorima neće biti više ovog naroda. Za običnog čoveka dugo, ali za istoriju malo više od dva veka – i nije. Pored demografskih faktora, na konačnu sliku uticale su i promene kroz koje je poslednjih decenija prošlo naše društvo. Višečlane porodične zadruge, koje su do Drugog svetskog rata bile stub srpskog sela, danas su izuzetno retke. Sa druge strane, naročito u gradovima, imamo emancipaciju čija je posledica veliki broj ljudi koji žive sami. Najveći broj samaca je u Beogradu, gde je svako četvrto domaćinstvo samačko! Najmanje ukućana u proseku zabeleženo je u Crnoj Travi, Gadžinom Hanu i beogradskim opštinama Vračar, Savski venac i Stari grad, gde je prebrojano tek nešto više
od dva člana u proseku. Jedno ognjište i novčanik, sa druge strane, deli najviše ljudi u Raškoj oblasti – Tutinu, Novom Pazaru i Sjenici, gde je prosek veći od četiri člana. Na smanjenje broja članova domaćinstva utiče i sve kasnije stupanje u broja i sve poznije materinstvo. Prosečan muškarac u Srbiji otac postaje u 33 godini, dok žene radjaju sa 27 i po godina. Pozne godine za
sklapanje braka jedan su od razloga što približno trećina brakova živi bez potomstva. Majke poslednje dete rode, u proseku,, kada imaju nešto više od 28 godina. Ovo potvrdjuju i rezultati popisa stanovništva, koji su pokazali da porodica u republici, za razliku od prošle decenije kada je bila četvoročlana,  danas – broji samo tri osobe.

Današnja seoska porodica u Srbiji je neka vrsta socijalne ruševine koja sav svoj šarm duguje staroj socijalnoj arhitekturi na koju
podseća, Henry Mendras. U posleratnom periodu pa i danas veličina poljoprivredne porodice je smanjena, ali je seoska porodica bila i ostala veća od gradske. Slično, seoska poljoprivredna porodica je veća od seoske nepoljoprivredne porodice. U današnje
vreme na selu je najrasprostranjeniji tip porodice od dva pokolenja i dece. Poslednjih decenija došlo je i do promena na brojnosti porodice, pa se beleži usitnjavanje velikih porodica, jer se odrasla deca odvajaju od porodice, roditelja i grade sopstvene zajednice. Ostala je ljubav za zemljom kod starijih, ali se stvorila i jaka želja za modernizacijom kod mlađih. Tako je civilizacija ušla u selo. Udeo poljoprivrednog stanovništva u ukupnom stanovništvu Jugoslavije opao je sa  73 odsto u 1948. godini na 19 odsto u 1981. godini. Za takvo smanjenje SAD i Švedskoj je trebalo 90 godina, Francuskoj oko 100 godina,
Japanu 73, a Danskoj je trebalo za sličnu promenu čak 130 godina. Procene su da je u Srbiji 2011. godine broj poljoprivrednog stanovništva iznosio oko 9,4 odsto. Od ovog broja bi čak 50 odsto su  lica starija od 60 godina, dok je mlađih od 20 godina bilo samo 11,5 odsto (manje od 62.000).

Procene su da će se i dalje nastaviti smanjivanje broja poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji. Broj poljoprivrednika u Srbiji nastaviće i dalje da se smanjuje. Jer, oni nisu spremni za liberalizaciju tržišta, odnosno konkurenciju od 2014. godine kada će od 96 odsto poljoprivrednih proizvoda moći da se uvozi u Srbiju bez carine.  Jer, svi proizvodi koje Srbija nema, poput agruruma i drugog južnog voća, liberalizovani su 2009. godine, a od 2014. godine biće potpuno ukinuta carina na krompir, zamrznute maline i još mnogo toga. U protekloj deceniji nestalo je u Srbiji 150.000 poljoprivrednih gazdinstava, a sad će to biti još brže pa kada stupi na snagu liberalizacija izgubićemo još 250.000 gazdinstava, a prva su na udaru staračka i domaćinstva koja nisu
orijentisana na visokodohodovnu proizvodnju. To je i priprema terena za GMO hranu zbog koje će sve ostalo postati nerentabilno. Medjutim, proizvodi koje Srbija ima ostaće zaštićeni carinama i posle 2014. godine. Ne računajući potpisane
ugovore o slobodnoj trgovini, za zaštićene proizvode i dalje će postojati carina, ali smanjena. Od 2015. godine, medjutim, ukidaju se sve proizvodne kvote i tada će nastati haos u sektoru, recimo, mleka, jer će svaka zemlja moći da proizvede koliko hoće, pa će bogate zemlje sa nižim cenama doći na srpsko tržište. Ipak, uvozni proizvodi od 1. januara 2014. godine neće pojeftiniti kao što ništa nije od 2009. godine, kada je počelo fazno smanjivanje carina, ali će zadati udarac proizvodjačima. Dakle, i pored izvanrednih šansi za proizvodnju hrane namenjene izvozu, o tome će se i dalje samo govoriti. Dakle, šanse da se umesto sadašnjih tri milijarde  evra izvozi hrane za više od 10 milijardi evra, u ovim uslovima, ostaće i dalje samo – želja.

Ekonomsko-socijalna institucija ,,ruralni razvoj“ je relativno nova u teoriji razvoja. Vezuje se za zemlje takozvanog ,,trećeg sveta“ u vreme pojave izrazito snažnih problema na relaciji hrana-siromaštvo-populacija. Ovo istovremeno upućuje na zaključak da se počeci ruralnog razvoja vezuju za poljoprivredu. I danas kada se pomenu ruralna područja, odmah se zna da su to siromašna područja. Zato se integralni ruralni razvoj, kao jedna od najmlađih grana teorije razvoja, danas tretira kao ,,motor“ ekonomsko-socijalnog progresa. Ne samo u zemljama u tranziciji već svuda u svetu. Za efikasnije rešavanje brojnih problema u ovim regionima potrebna je adekvatna proporcija tri faktora: ljudsko znanje, tehnički i prirodni resursi i- kapital.

Povratak nije poseljačenje

Sve što se dešavalo sa ideologijom na ovim prostorima ostavilo je duboke tragove i na srpskom selu. Sumorno danas izgleda slika srpskog sela. Primera radi, danas u Srbiji ima 4.600 sela, a za deceniju i po sa mape će nestati svako četvrto – ili 1.200 njih! U 86 odsto sela opada broj stanovnika, a samo 12 odsto njih beleži rast. Kao dokaz skorašnjeg života u njima će ostati novi spomenici. Naravno, za one koji imaju naslednike da im ih podignu. Dodamo li da u 986 sela danas ima manje od po 100 stanovnika, zatim da poštu nema čak 2.000 sela, asfaltni put i veza sa svetom nedostaje kod 500 sela, a 400 njih nema ni
prodavnice. Danas u Srbiji postoji više od 200 sela bez ijednog stanovnika mlađeg od 20 godina, a više od polovine stanovništva živi u ruralnim sredinama. Dodamo li da u 230 sela nema osnovne škole, a da u 2.760 njih nedostaje vrtić, sve to ukazuje da žiteljima najvećeg  broja sela u Srbiji nedostupna je većina sadržaja za iole normalan život. Opisujući srpsko selo danas, istaknimo i to da u dve trećine njih ne postoji veterinarska ambulanta iako je glavno zanimanje poljoprivreda, a samo u malom broju ruralnih naselja postoje biljne apoteke.

Ugašeno zadrugarstvo

Šansa za opstanak Srbije i seljaštva u njemu je i zadrugarstvo, koje je praktično ugašeno. Od zadružnog sektora od 1953. godine
do danas oduzeta je imovina u vrednosti većoj od dve milijarde evra. Valja znati da je 1895. godine Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga bio jedan od 11 osnivača Medjunarodnog zadružnog saveza. Posle promena u 2000. godini u Srbiji je bilo devet pokušaja donošenja zakona o zadrugarstvu, tako da je zadružni sektor privrede jedini ostao van reformskih procesa. Poslednji pokušaj bio je prošle godine i to je dokaz neodgovornosti političkog establišmenta prema ovom sektoru.  Istovremeno,
donošenjem zakona o ubrzanom stečaju 2009. godine, do sredine 2011. godine kada je Ustavni sud proglasio neustavnim pojedine njegove odredbe, likvidirane su 283 zemljoradničke zadruge, a za mnoge od njih stečajni postupak bio je samo otvoren
i pošto nijedan od poverilaca nije uplatio taksu i pokrenuo zahtev za naplatu potraživana, one su likvidirane, a imovina preneta u Republičku direkciju za imovinu Srbije, čime je zadružna imovina u stvari podržavljena. Pravno ispravno bi bilo da su stečajne sudije kod takvih zadruga, s obzirom da se niko od poverilaca nije javio, proglasile otpis potraživanja i da su one nastavile bez
neizmirenih obaveza, da posluju. Imajući u vidu da jedna zadruga dana su proseku opslužuje tri seoska naselja, to znači da je oko hiljadu sela u tom tom kratkom periodu ostalo bez organizacija koje mogu da obezbede ekonomsku, socijalnu i svaku drugu održivost lokalnih zajednica, odnosno sela koja su izopštena iz bilo kakvih strategija i planova razvoja. Zabrinjavajuće je i da
je imovina preneta na Republičkom direkciju za imovinu odnosno, da je podržavljena, umesto da je, po tada važećem Zakonu o zadrugama čak i u slučaju likvidacije, preostala imovina zadruga dodeljena teritorijalnom zadružnom savezu za osnivanje i razvoj novih ili jačanje postojećih zadruga na njihovom području. Problem je i to što postoji takozvana društvena svojina nad znatnim delom zemljišta i druge imovine u zemljoradničkim zadrugama, što je samo formalno pravno nasledjeno iz socijalizma kada je politički bilo zabranjeno da se uknjižava zadružna svojina, a ona i danas egzistira iako po Ustavu iz 2006. godine ona više ne postoji. To ukazuje da su jedino u sektoru zadrugarstva, u proteklih više od decenije tranzicionog perioda,, opstao model i politika koji su važili u vremenu socijalizma. Problem ovog sektora, a to znači i ruralnog razvoja Srbije, je imovina koja je bez naknade od 1953. godine do danas oduzeta od zadružnog sektora, a njena vrednost je veća od dve milijarde evra. Posebno
zabrinjava da u postupku iznudjene restitucije imovine verskih institucija i naslednicima fizičkih lica kojima je imovina oduzimana posle Drugog svetskog rata, nije bilo političke volej i odgovornosti da se izvrši restitucija imovine zemljoradničkih i drugih zadruga što je u proteklih šest decenija oduzeta bez naknade i privatizovana. Zato se postavlja i pitanje da li vlast u Srbiji treba da čeka da zadružni sektor Srbija vraća svoju imovinu preko Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu? U svemu tom lošem, ima i ponešto dobro.. a, to je što je Zakonom o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju zadruge konačno
izjednačio sa registrovanim poljoprivrednim gazdinstvima i poljoprivrednim preduzećima u pogledu korišćenja mera agrarne politike, jer zadruge doprinose  suzbijanju sive ekonomije koja samo u sektoru poljoprivredu umanjuje budžetski prihod po osnovu PDV-a za oko 160 miliona evra. Time bi se iz sopstvenih budžetskih prihoda poljoprivrede, Agrarni budžet mogao uvećati za više od 50 odsto. Krajnje je i vreme da Vlada Srbije pokaže minimum političke volje koja je nedostajala u prethodnih šest decenija i pospešivanje novih, pre svega, specijalizovanih i nacionalnih zadruga koje u uslovima ekonomske krize pokazuju najveći mogući stepen održivosti. Primera radi, samo 300 najvećih zadružnih sistema u svetu u vremenu izmedju kriznih 2008. i 2010. godine  ostvarile su porast ukupnog prihoda za više od 45 odsto, čime ne može da se pohvali nijedan drugi sektor privredjivanja u svetskoj ekonomiji. Regulisanjem ovih pitanja Srbija bi se končano vratila na put izvornog zadrugarstva na kome je bila još 1895. godine kada je Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga bio jedan od 11 osnivača Medjunarodnog zadružnog saveza u Londonu. Propadanje malih seljačkih gazdinstava treba zaustaviti i njihovo ukrupnjavanje usmeriti zadružnim organizovanjem i poslovanjem. Na napuštenim prostorima razvoj sela treba inicirati projektima za zasnivanje
novih modernih gazdinstava veličine 10 do 50 hektara iz projekte novih naselja. U tom cilju nužna je konstrukcija kreditnih linija uz koncept ličnih ulaganja zainteresovanih i sposobnih za zasnivanje zadruga. Inače, u Srbiji krajem 2012. godine ima 2.124 zadruge, a 123.000 gradjana Srbije su članovi neke od zadruga. U njoj postoji i 16 zadružnih saveza. Od toga 1.425 ili 67,1 odsto su zemljoradničke zadruge, 378 ili 17,8 odsto studentske, postoji i 146 stambenih zadruga što je 6,9 odsto, zatim 87 zanatskih ili 4,1 odsto, osam potrošačkih, odnosno 0,4 odsto i 80 drugih vrsta zadruga od kojih su najbrojnije one koje se
mogu podvesti pod socijalne zadruge, a čine 3,8 odsto ukupnog broja zadruga. Poslovanje kroz zadruge omogućava dobrovoljno i otvoreno članstvo. U tome postoji društvena odgovornost, kao i servisiranje unapredjenja proizvoda i zajednički plasman na tržište. Demokratska je kontrola zadrugara u upravljanju. Članovi imaju udruženi rad i samopomoć. Njihovo ekonomsko učešće je ravnopravno, a sve to omogućava im da imaju smanjene troškove poslovanja. Zadruge su i najbolji oblik brzog zapošljavanja i uključivanja gru sa lošijim položajem u društvu.  Zadruga omogućava udruživanje rada i sredstava, bolju pregovaračku poziciju i plasman proizvoda na tržište.

Inače, poljoprivreda može da bude jedna od oblasti za povećanje produktivnijeg i regionalno ravnomerijneg zaošljavanja u
Srbji, auj tom sektoru i pratećim delatnsotima moglo bi da se angažuje oko 100.000 radnika. Uslov za je i formrianej preradnih centara za poljoprivredne proizvode, revitalizacija zadružnog sektora, kao i racionalnije korišćenje dražvnog poljoprivredngo zemljišta. To bi značilo i uspostavljanej novog modela javno-privatnog partnerstva, kao i preradu poljoprivrednih proizvoda koji sada mahom ostaju neiskorišćeni. U tom slučaju proizvodjači mi trebali da budu organizovani u zadruge ili otkupne centre, zatim da sakupe, objedine i prerade tu robu, i na taj način bi se povećala vrednost poljoprivredne proizvodnje u Srbiji za 20 odsto! Ako bi osnovali na zadružnom principu 30-tak takvih centara u zemlji i u njima prosečno godišnje zaposlili oko 100 radnika, to znači onda bismo zaposlili 3.000 radnika koji bi obezbedili socijalnu egzistenciju i održivost desetak hiljada članova domaćinstava.

Nestanak Srbije…

U Srbiji inače svake godine umre više nego što se rodi 35.000 do 40.000 ljudi. Od toga 12.000 u Vojvodini. Ako se nešto ne učini preti opasnost da već za koju godinu Srbija bude agrarna zemlja, ali bez sela i seljaka. Srpsko selo karakteriše i sve veća materijalna beda ostarelih ljudi koji su ostali u njima. Nije dobro što su ti stari ljudi u selima i poslednji njihovi stanovnici.
I njihov životni vek je pri kraju, pa će posle smrti sela ostati pusta. Tako su odavno po srpskim selima jedine parcele koje se šire postala – groblja! Ili još jedan primer: od 1991. godine do danas broj poljoprivrednih gazdinstava se smanjio za 20 odsto. Širom Srbije danas je prazno 40.000 kuća, u 145.000 njih piše privremeno nenastanjeno! Jedan od najvećih strukturno razvojnih problema srpskog društva danas jeste brzo smanjivanje seoskog stanovništva (depopulaciji sela) koje prevazilazi tempo smanjivanja poljoprivrednog stanovništva (deagrarizaciju). U 60 odsto srpskih sela smanjuje se broj stanovnika odseljavanjem. To su sela sa starijim stanovništvom, u njima je natalitet manji, smrtnost veća, prirodni priraštaj nulti ili negativan, te je depopulacija još  izraženija od emigracije.

Dakle, teški uslovi za život, udaljenost od gradova,  mreža puteva i gotovo nikakve šanse za zaradu, osim obrade zemlje najčešći su razlozi zbog čega su proteklih  decenija sela gotovo desetkovana. Sela su zapuštena. A, ona ne služe samo za proizvodnju hrane, već njegovi žitelji moraju da imaju i pristojan život. Dakle, selu treba ambulanta, frizer, apoteka, automehaničar, autolimar, prodavnice…  Stagnaciju i demografsko propadanje sela možemo da sprečimo samo politikom uspešnog ruralnog razvoja, koje se neće ticati samo poljoprivrede, već i svih ostalih zanimanja i usluga.

Pošto je u ovim selima stanovništvo većinom poljoprivredno (preko 60 odsto), to se depopulacija sela manifestuje i kao senilizacija i devastacija poljoprivrede i svih seoskih područja udaljenih od glavnih komunikacija, većih gradova i opštinskih
centara bez industrijskih pogona, komunalne i socijalne infrastrukture i bez razvojne perspektive. Populaciona politika u ovim krajevima bi se morala temeljiti na odgovarajućoj ekonomskoj, agrarnoj, regionalnoj razvojnoj i kulturnoj politici – bitno različitoj od dosadašnje koja je mlade ljude istiskivala iz sela i poljoprivrede. U tom pogledu je veoma značajno da se popravi i dalje nepovoljan položaj poljoprivrede u odnosu na industriju, da se pređe na decentralizovan model industrijalizacije i urbanizacije, da se mnogo više investira u saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu seoskih područja, da se obezbedi socijalno (zdravstveno, penziono i invalidsko) osiguranje i kulturno prosvećivanje poljoprivrednika. To bi u nekom slučaju bio program koji bi zaustavio deagrarizaciju i depopulaciju. Brza i preterana deagrarizacija je, umesto ranije agrarne prenaseljenosti, prouzrokovala drugu krajnost – industrijsku i urbanu prenaseljenost. Prva je stari, a druga novi veliki problem srpskog društva. Gradski život je skup, nestašica stanova je velika, fabrike su prepune suvišnih radnika, a u našim selima su mnoge njive tih istih ljudi neobrađene, njihove kuće zvrje prazne. Brza industrijalizacija svuda izaziva stihijno i haotično prostorno pomeranje ljudi, njihovo gomilanje i u gradovima i pražnjenje sela. Sve to dovelo je do toga da je u tradicionalnom selu uvek  bilo vremena i na pretek, dok u savremenom – ono prebrzo ističe. Danas u gradovima nema šta da se radi, a u selima nema ko da radi!
Prenaseljenost gradova sa ljudima bez posla naročito se pokazala lošom u vreme tranzicije. Mnoge fabrike su zatvorene, a radnici su ostali na ulici. Od deset radnika koji su ostali bez posla, više od polovine moglo bi da se zaposli u ruralnim područjima
zemlje. To se ne odnosi samo na radnike koji su ostali bez posla zbog strukturnih neprilagođenosti proizvodnje, višegodišnjih sankcija i tranzicione krize, već i na one koji su ostali bez firmi u kojima su radili, pre NATO bombardovanja 1999. godine. Povratak u ruralna područja zemlje ne znači, međutim, poseljačenje radnika i puko vraćanje motici i traktoru, već njihovo zapošljavanje u oblasti poljoprivrede, u šumarstvu, vodoprivredi, raznim uslužnim delatnostima, zanatstvu, domaćoj radinosti, infrastrukturi, malim i srednjim industrijskim pogonima, čija proizvodnja neugrožava ekološku ravnotežu. Danas, naime u Srbiji ima 220.000 malih i srednjih preduzeća. Svaka vlast u predizbornoj kampanji ističe da će taj broj povećati na 400.000 i otvoriti milion novih radnih mesta. Ali, za sada to su samo obećanja. Koncept integralnog ruralnog razvoja, kao deo regionalne razvojne politike, predstavlja antipod klasičnoj industrijalizaciji i zasniva se na sveobuhvatnom razvoju seoskih mešovitih područja u kojima živi gotovo polovina stanovnika Srbije. Politika oslanjanja na agrar i ruralnu ekonomiju u celini trebalo bi da bude, ne samo u funkciji preživljavanja u sadašnjim vremenima, već i za trajno opredeljenje države i ekonomske razvojne politike zasnovane na decentralizaciji i ujednačenom ekonomskom razvoju. To je posebno značajno danas u vreme kada imamo blizu milion nezaposlenih i u vreme restrukturisanja velikih kompleksa kada radnici i dalje ostaju bez posla, ali dobijaju otpremnine koje se kreću od 5.000 do 10.000 evra. Većina njih potiče sa sela, neki se vraćaju i započinju i nov život, novi biznis sa tim novcem. Tako su oni sa jednom nogom u cipeli (u gradu), a sa drugom u opanku (na selu). Na taj način bi se rešavala dva problema: oživećemo srpsko selo, a ljudi koji ostaju bez posla obezbediće sebi i porodici novu egzistenciju.
Takvom politikom bi se vratio i život u srpsko selo. Jer, danas u gradovima Srbije nema šta da se radi, dok u selima nema ko da radi! Država bi trebala da podrži taj novi razvojni koncept, u početku da bude i finansijer, tako što bi osigurala neophodna inicijalna sredstava, a bila bi i ,,dirigent“ koji bi vodio računa o uravnoteženom i skladnom razvoju zemlje u celini kao i uspostavljanju jednakih uslova privređivanja za sve učesnike u tržišnoj utakmici. U ostvarivanju koncepta ruralne ekonomije kao dela regionalne razvojne politike, treba da budu najdirektnije uključena, takozvana, mešovita i nepoljoprivredna gazdinstva koja poseduju obradivo zemljište, ali ga u skladu sa uverenjem – Srbije da je greh prodati očevinu, ali ne i držati je u parlogu, ne obrađuju, mada su vlasnici 28 odsto njiva u Srbiji.
Treba znati da proizvodnja u današnjem seljačkom gazdinstvu, posebno u ruralnim područjima, nije namenjena tržištu.
Možda se kod nekog javljaju tržni viškovi, ali to je još uvek – slučajnost.  

U Vojvodini je polovina od tog  broja. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku Srbije, ona se nalazi među 10 država
sveta sa najstarijim stanovništvom. Pustošenje vojvođanskih sela najizraženije je u južnom Banatu i opštinama Plandište, Alibunar i Bela Crkva gde ima sela koja su avetinjski prazna. Doduše u Vojvodini je bilo pokušaja da se preko opštinskih vlasti
reši problem napuštenih domaćinstava. Opštinama je, naime, predloženo da otkupi napuštene kuće, a zatim da ih prodaju po povoljnim cenama ljudima koji bi se skućili i možda počeli privatni biznis. Takav stambeni fond je pristupačan za sve zaposlene ljude pošto kuće sa imanjima u vojvođanskim selima koštaju od 2.000 do 10.000 evra, što je suma za koju se može kupiti jedva 10 kvadrata stana u Novom Sadu. Mada polovina stanovništva Vojvodine danas živi na selu, statističari upozoravaju da je u protekle četiri decenije ta brojka, sa 1,2 miliona spala na 900.000 duša.

Evropska iskustva

U proteklih četvrt veka Evropska ekonomska zajednica, a kasnije i Evropska unija sve se više u svom razvoju okreću ruralnim sredinama, pa je to i postala osnova njihove politike ruralnog razvoja. Jer, evropski kontinent nema zemljišnih teritorija u izobilju kao na primer, Novi Zeland, Australija, Kanada, SAD, a nije gusto ni naseljen kao Japan, Kina, Indija… Zbog toga sve više mora da vodi brigu o pravilnom korišćenju svoje teritorije. Na Drugoj konferenciji o ruralnom razvoju, održanoj u Salzburgu, 2003. godine, zaključeno je da se za realizaciju projekata nove ruralne razvojne politike, posle 2006. godine, povećavaju sredstva podrške tom razvoju iz Evropskog agrarnog fonda za ruralni razvoj. Cilj je pomeranje fokusa aktivnosti sa podrške tržištu, ka podršci u finansijskoj politici, ruralnom i održivom razvoju. Pored toga, što ruralna područja nude tržištu poljoprivredno – prehrambene proizvode, šumske plodove, proizvode od drveta, ovo su mesta za odmor, turizam i – život. Ove funkcije ruralnih područja sve više dobijaju na značaju. Evropska komisija prepoznaje potrebu za novim investicijama u dinamiziranju ruralnog razvoja čime bi poboljšala efikasnost ruralne politike. Sem primarne poljoprivredne proizvodnje čiji značaj u ruralnoj ekonomiji sve više opada otvaraju se mogućnosti za nove, vanpoljoprivredne aktivnosti, uslužni sektor…
Zato se čak ističe: možda nas ubuduće očekuje urbani egzodus prema ruralnim područjima?!

Prema projekciji EU sela karakterišu mogućnosti: organizovanja raznovrsne proizvodnje, permanentnog boravka i stanovanja i povremenog uživanja u prirodnim lepotama i pejzažima. Ovo su osnovni trendovi razvoja ruralne Evrope u budućnosti. Ta budućnost ruralne Evrope može da bude i putokaz za budućnost ruralne Srbije, ako želimo da budemo deo civilizovanog sveta. Osnovna karakteristika ruralne Evrope jeste ekonomska diverzifikacija i širenje sekundarnih i tercijalnih delatnosti u ruralnim područjima.

Zemlje Evropske unije, a posebno manje razvijene države i one koje teže toj zajednici, kao što je i Srbija, nisu u mogućnosti da preduzimaju konkretne aktivnosti u svakom ruralnom području i da ponude (daju) odgovore na brojne probleme koji se javljaju
u tim sredinama. Mere vlada pojedinih zemalja, pa i Vlade Srbije moraju biti selektivne sa jasno utvrđenim prioritetima, dopunjavane, kombinovane i sinhronizovane sa merama i aktivnostima lokalne samouprave, bazirane na njihovim prirodnim, ekonomskim i ljudskim resursima. U ovom procesu važnu ulogu i značaj ima inicijativa odozdo.

Jer, u Srbiji se godišnje održi oko 2.000 različitih turističkih manifestacija. Ona nema more, ali je šansa u razvoju ruralnog, odnosno seoskog turizma. Ako bi jedno seosko domaćinstvo imalo dve sobe  sa po dva kreveta i izdavalo ih strancima 200 dana godišnje, po 20 evra za jedan pun pansion, to je prihod od 16.000 evra. Ka bi se samo 10 odsto stanovništva Srbije bavilo turizmom, to bi za nju značilo dodatni prihod od 1,6 milijardi evra godišnje (prihod od turizma u 2012. godini biće milijardu dolara). To nije malo za siromašnu zemlju u kojoj je prosečna plata oko 420 evra. To najbolje potvrđuju primeri zemalja gde je
razvijen seoski – ruralni turizam. Jer, učešće seoskog turizma u ukupnom turističkom prometu zemalja kreće se od 10 odsto u Španiji do 23 odsto u Italiji. Srbija je, u poređenju i sa zemljama regiona, na veoma niskoj razini. Lošije od nje plasirana je samo Albanija. Primera radi, u slovenačkom seoskom – ruralnom turizmu zaposleno je 40 odsto viška radne snage sa sela. U Hrvatskoj se zaposlenost viška radne snage u ovom sektoru kreće od 17 do 19 odsto, dok se ovaj procenat u Bugarskoj i Rumuniji kreće od šest do 12 odsto. Prema podacima Turističkog saveza Srbije, pre dve i po decenije u njoj se ovim turizmom bavilo
pedesetak sela sa 3.000 kreveta i preko 800 gazdinstava. Poslednji podaci ukazuju da je pre pola decenije bilo upisano 6.000 ležajeva, a toliko ih ima i danas.

Na osnovu agroekonomskih i ruralno – socioloških istraživanja i predviđanja međunarodnih institucija, evropsku poljoprivredu
u narednom periodu očekuju: promene u veličini i broju farmi, zemljišne reforme bazirane na ukrupnjavanju poseda i poboljšanju kvaliteta zemljišta, veće korišćenje biološke, informatičke i komunikacione tehnologije, povećanja multifunkcionalnosti, ravnomerniji regionalni razvoj i redistribucija dohotka, podizanje kontrole kvaliteta hrane i standarda
prehrambene bezbednosti stanovništva, dijetalne promene u ishrani, uvažavanje zahteva potrošača i podrška istima, komercijalizacija i tržišna (vertikalna) integracija farmi, raznovrsne javne investicije i redistribucija siromaštva među regionima i stanovništvom i veća razvojna pomoć poljoprivredi selu.

Da bi svaka zemlja ili region povećali nacionalni dohodak i društveni proizvod poljoprivrede potrebni su im makroekonomska i politička stabilnost, povećanje produktivnosti primenom novih tehnologija, rast realnog dohotka u vanpoljoprivrednom sektoru, veći podsticaji proizvodnji… S tim u vezi postavljaju se i sledeća razmišljanja: može li poljoprivreda biti motor ruralnog razvoja, mogu li manje farme opstati i može li ruralna nepoljoprivredna ekonomija znatno doprineti razvoju sela? Da bi sprečili pojavu ,,tužnih“ trendova na srpskom selu trebalo bi u narednom periodu: ujednačiti stope rađanja i umiranja, odnosno stabilizovati broj ruralnih stanovnika, poboljšati saobraćajnu
i telekomunikacionu infrastrukturu na selu, podići zdravstveni, kulturni, obrazovni nivo seoskog stanovništva, smanjiti zavisno
st od vlasništva nad zemljom i omogućiti zapošljavanje u drugim sektorima, povećati izvore dohotka iz nepoljoprivrednih aktivnosti, sitna gazdinstva organizovati u zemljoradničke zadruge. Na osnovu svega ovog određeno je i pet principa ruralnog razvoja. To je da se prepoznaju mogućnosti razvoja svake sredine, utvrditi odgovornost za promene u prošlosti i budućnosti, voditi konzistentnu politiku redukcije siromaštva, ubrzati proces decentralizacije vlasti i jačati ulogu i odgovornost lokalne samouprave, izgraditi produktivan sektor u ruralnom razvoju koji će doprinositi maksimalizaciji rasta i redukciji siromaštva. Na taj način će doći do bolje valorizacije ruralnih resursa, njihovom doprinosu povećanju bogatstva i blagostanja, posebno ruralnih stanovnika i društva u celini.

Dakle, za uspešan razvoj Srbije, i opstanak sela, neophodno je da agrar bude strateška delatnost i da država bude proglašena za region bez genetskih modifikovanih organizama. Dobijanjem takvo tretmana poljoprivrede, za tri godine moga bi da se udvostruči proizvodnja hrane i tada bi u potpunosti bile zadovoljene domaća tražnja i rezerve. Značajne količine hrane bi preostale i za izvoz i oni bi u 2020. godini mogao da dostigne najmanje šest milijardi dolara, a deceniju kasnije čak 10 milijardi dolara. Oživljavanje poljoprivrede u Srbiji, koja je tradicionalno usitnjena, jer prema poslednjem popisu poljoprivrede prosečna njiva je veličine oko 4,5 hektara, ekstenzivan i svaštarska, dobrim delom se mora postići iz državnog budžeta (koji bi morao u 2014. godini biti pet odsto, a do 2020. godine da iznosi 10 odsto). Poljoprivreda Srbije u sadašnjim svetskim trendovima i u svemu što ima treba da uz postojanje političke volje da iskoristi svoju šansu, te ponudi kvalitetne proizvode.

Zaključak

Na osnovu svega dolazi se do zaključka da se srpsko selo nalazi na raskršću između nestanka i opstanka. Proces devastiranja ruralnih područja je veoma intenzivan. Manifestuje se u raznim formama. Da bi se zaustavili negativni trendovi na srpskom selu potrebna je nova i ofanzivna politika ruralnog razvoja. Sela nisu samo proizvodni regioni, već i mesta za život, boravak, odmor
i rekreaciju. Evropska iskustva treba da nam budu pouka u politici ruralnog razvoja, koja mora biti prilagođena lokalnim resursima i inicijativama.

Literatura:

  1. Balkansko selo u promenama Prilozi Mitrović, M., tekst ,,Populaciono-razvojni problemi srpskog sela“ i Zakić-Vujatović Z., tekst ,,Strateško planiranje ruralnog razvoja i zadrugarstvo“;
  2. Bugarin,Dj.,  Tomić,D., Gulan B., Zašto i kako se organizovati u zadruge, vodič Srpske akademije nauka i umetnosti 2012. godine;
  3. Gulan, B., ,,Nestanak srpskog sela“, magazin POLjOPRIVREDA, septembar 2003;
  4. Gulan, B., list POLITIKA – dodatak POSAO, 5. januar 2006. tekst ,,Velika šansa za zapošljavanje“;
  5. Frohber, K. (2005): Special Issue Plenary Paper from XI EAAE Congress, Kopenhagen, Vol. 32. No.3.str. 229-300;
  6. Republički zavod za statistiku Srbije, popis poljoprivrede 2012. godine;
  7. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (2004.): Poljoprivreda Srbije ka evropskim integracijama, Beograd;
  8. Materijali EEZ (1989): Budućnost ruralnih područja u Evropskoj zajednici, Glasnik poljoprivrede, Beograd, br. 11 – 12, str 41 – 48, prevod: Vladimir Cvjetićanin;
  9. Tomić, D., Gulan, B., (2004): Mogućnosti korišćenja ruralnog kapitala, zbornik: Kapital u poljoprivredi IEP, Beograd, strana 267 – 275;
  10. Tomić, D., i Gulan, B., (1999) knjiga ,,Poljoprivreda Jugoslavije-pre i posle sankcija“, Institut za ekonomiku poljoprivrede Beograd;
  11. Tomić, D., Gulan, B., Radojević V., (2006) : ,, Budućnost ruralnih područja u Srbiji“, Poljoprivredni kalendar, Novi Sad, str. 54-57;
  12. Zbornik radova – Prvi međunarodni naučni skup ,,Vlasinski susreti 95“;
  13. 13. Vićentijević,D., Vujović,N., (2004): ,,Agrarna politika EU i budućnost    poljoprivrede Srbije“, Ekonomika poljoprivrede specijalni broj:   Poljoprivreda u tranziciji, broj 3  i 4;

Conclusion

According to all abovementioned it could be concluded that a Serbian village is to disappear or survive. The devastation of the rural areas is very intensive and manifest sin varied forms. To stop this negative trends when it comes to the rural areas in Serbia it is needed to make new policy of rural development. The rural areas are not the production regions only, but the places for living, relaxing and recreating. The European experiences might serve us as an example in the field of the rural development policy which must be adjusted to local resources and initiatives.

 

 

Selo sa tri stanovnika

Već decenijama, sela u Srbiji propadaju i ekonomski i demografski. Na spisku sela koja još nisu ugašena, crnotravsku mahalu Dećeve održava još samo troje stanovnika Posle 76. godine u crnotravskoj mahali Dećeve osvešten je krst. Celu akciju pokrenula je Bilja Dojčinović koja živi i radu u Beogradu i nada se da će osvećenje krsta doprineti duhovnoj obnovi ovog kraja. U mahali Dećeve danas žive samo tri starije osobe. Sveštenik u mahalu nije zakoračio 76 godina.  Nekad aje u mahali živelo mnogo ljudi. Škola je bila puna dece.  Porodica Dojčinović j za početak odlučila da se ovoj i drugim mahalama vrati život. U Dećevu je za početak sagradjen krst kao simbol okupljanja i povratka korenima.  Posle 76 godina došao je i sveštenik Nikola Aćimović koji smatra da je ovaj dogadjaj izuzetno važan za ovaj kraj i njegov opstanak, jer se ljudi vraćaju veri, vraćaju svojim korenima. Mahala Dećeve je deo mesne zajednice Brod, a Brod je nekada bio opštinski centar. Ovaj primer daju nadu da će se ljudi koji su ovde rodjeni i njihovi potomci ovde vraćati rodnom kraju.

Spomenik selu

Da srpska sela nestaju, najbolja potvrda je i činjenica daje u seoskom groblju u kuršumlijskom planinskom selu Tačevac
krajem 2013. godine podignut nesvakidašnji spomenik, spomen selu koje više ne postoji.  Meštani su selo napustili zbog nebezbednosti, zbog čestih upada naoružanih kosovskih Albanaca. Kuće su spaljene u podmetnutim požarima, a od nekada 200 stanovnika u 35 domaćinstava i jedne škole, sada je ostalo svega nekoliko oronulih kuća. Zbog ovakvog stanja u srpskom selu većina nosilaca gazdinstava smatra da trenutno poljoprivedna politika – poslednjih godinu, pet i jedne decenije, ide u pogrešnom pravcu. Inače, prosečan poljoprivednik u Srbiji je star, slabo informisan i nepoverljiv prema udruženjima i državnoj politici, pokazalo je istraživanje koje je za potrebe Ministarstva poljoprivrede sprovela novosadska agencija ,,Ninamedija’’.

Stari momci i prazne škole

Istraživanja pokazuju da danas u srpskim selima živi oko 260.000 momaka i 100.000 devojaka koji su se približili 50 toj godini života, a da nisu zasnovali porodice. Razlozi ovoj pojavi su brojni, a posledice katastrofalne. Sraman je bio i  naziv seljak, pa nisu htele devojke za njih da se udaju i da žive na selu, da hrane stoku obrađuju njive… Radije su uvek odlazile u gradove, udavale se za portire u fabrici i mnogo siromašnije živele. Kada bi svaki od njih imao ženu i samo po jednog potomka, bilo bi to novih 500.000 stanovnika, značajnih za biološku, demografsku i ekonomsku reprodukciju sela i društva u celini… U selu Vlasina Stojkovićeva na Vlasinskom jezeru u školi izgrađenoj 1928. godine bilo je tada 100 đaka. Pre 45 godina izgrađena je i
nova škola za još 200 đaka, a u njoj je tada bilo 160 učenika. Danas ta škola ima samo devet đaka u četiri razreda osnovne
škole. Selo je pre pola veka imalo 2700, a danas samo 260 stanovnika. Ili u selu Klisura (opština Surdulica) pre četiri decenije bilo je 5.000 žitelja i 800 đaka. U 2012. godini u tom istom selu bilo je manje od 500 stanovnika i samo osam učenika u osnovnoj školi!

Primer regiona Kraljeva

U planinskim selima kraljevačke opštine kao što su Bojanići, Stanča, Tepeče, Vrh, Gokčanica, Đakovo, Orlja, Glava, Plana… najviše za deceniju i po biće od dvadeset do 70 stanovnika. Tu će u većem delu domaćinstava živeti po jedan ostareli član, a u seoskim školama već sada nema đaka. To znači da će se u dogledno vreme tamo ugasiti sva ognjišta i sela, u kojima je 70-ih i 80-ih godina prošlog veka, ipak, bilo ,,mladosti i života“, potpuno će nestati.  Pored ovih sela gde je situacija najkritičnija, kuće su sve praznije u 19 ravničarskih seoskih naselja ovog regiona i na prste se mogu izbrojati ona gde je broj meštana iz godine u godinu veći. Nasuprot tome, u poslednje dve decenije stalno se povećava broj stanovnika u urbanim delovima opštine, u prigradskim naseljima, čak za oko 11 odsto godišnje, a za devet odsto u samom gradu. Opština se prostire na 1.500 kvadratnih kilometara, a broj stanovnika je devedesetih godina prošlog veka povećan za 25.000 prognanih Srba i sad dostiže cifru od oko 120.000 žitelja.

Kao na kraju sveta
Debeli Jasen, Kosovina, Privoje, Strainje… mala planinska sela pod samom planinom Čemerno nalaze se na teritoriji kraljevačke
opštine. Udaljena su od grada oko 60 kilometara, do njih se stiže samo jakim terenskim vozilom, jer samo je prva polovina puta asfaltirana, a onda do vrha planine vodi makadamski drum. Posle se putuje preko visoravni i dole do pomenutih sela, putem kojeg, takoreći i nema, vozi se polako i oprezno, sa kamena na kamen. Ova sela će ako se neko čudo ne dogodi uskoro ući u istoriju i zaborava… Biće zabeležena, kao mnoga koja su nestala, jer sa spiska seoskih naselja u ovoj opštini već mogu biti izbrisana pošto stanovnika u njima više nema. Doduše samo je tri do pet stalno nastanjenih  meštana, i to u Privoju i  . U njima više nema ljudi, nema stoke, sve je pusto. U Debelom Jasenu krovovi dvadesetak kuća se ruše

Primeri iz Vojvodine

Ili primeri iz Vojvodine. U protekloj deceniji potpuno je ugašeno selo Obornjača. Nalazi se u najrazvijenijem delu zemlje, neposredno uz Bačku Topolu.  U selu nema više nijednog stanovnika iako ono ima struju vodu, put…

Bačko selo Mošorin u titelskoj opštini ima sve veći broj napuštenih kuća. Po poslednjem popisu od 800 kuća čak 200 je prazno! Niko ne živi u njima već godinama, a neke su prazne već decenijama! Stariji su pomrli, a mladi otišli u gradove. U ovom selu vlada i ,,bela kuga“, jer 2008. godine rodilo se tridesetak mališana, ali je umrlo 120 osoba! U svakoj ulici ima najmanje po jedna ruševna kuća, na kojoj su još ostaci već izbledelih boja molovanih zidova, prozori odavno razbijeni, a korov izdžikljao. Najsigurniji znak za svakoga ko ide kroz selo, da je kuća bez žive duše, jesu spušteni rolovi ili prozori pokriveni tkaninom.  Za ovakve objekte koji imaju i zemlju vlasnici ili naslednici traže od 2.000 do 5.000 evra. Kuće su prodavane u poslednjoj deceniji prošlog veka, kada su stizale izbeglice, ali sad prodaje više nema. Primeri iz Vojvodine ukazuju da tendencija povratka u selo, izuzev pojedinačnih primera, nije izražena. Primera radi, život u selu bi mogao da bude idiličan, gde postoji  škola, putevi, gasifikacija, telefon…

 

 

3 komentara

  1. Koliko Srbiji pomogne projekt „Beograd na vodi“,toliko ce i zadrugarstvo ?!
    To nas vraca na ono da je nemoguce posedovati i jare i pare?
    Ko su i odakle su tih virtelnih 200.000 radnika koje ce da angazuje investicija „Beograd na vodi“ u istom trenutku kad iz istog Aapskog dzepa stizu i krediti za poljoprivredu.
    A i za fabriku cipova…

    Dakle Arapi plasiraraju „petro dolare“ i to i ne bi bilo lose kad bi i znali sta sa njima i kad bi isti bili u funkciji razvoja a ne u funkciji zadovoljenja prohteva.

    Kao sto se vidi oni ce finansirati i jedno i drugo i trece, na nama je da se fokusiramo na nesto sto ima najvise koristi po buducnost Srbije. Podvlacim ovo BUDUCNOST jer sadasnjost je vec prosla ,sadasnjost se ne planira..

    Sa ubacenih 3 milijarde eura u poljoprivredu Srbija bi se jako vinula na nebu poljoprivredne proizvodnje,toliko jako da bi to potpuno anuliralo bitnost SSP ili CEFTE. To bi ujedno bio apsolutno najbrzi nacnin da vrati te i druge ,vec pozajmljene novce.

    Naravno to bi bio preveliki zalogaj za kadrovski potpuno devastirano Ministarstvo poljoprivrede i time bi morao da se bavi nekakv posebno oformljen bord od minimum 10 clanova koji su eksperti svoje struke. Za mnoge bi to bio zivotni izazov i rado bi se toga prihvatili.

    Uglavnom ako Srbija nastavi da se ovako nesrucno i laicki odnosi prema buducnosti, kroz razmisljanja i htenja pojedinacnih politickih licnosti, nece nikud stici.

    Ovi ispadi sa „Beogradom na vodi“ pa skandalozna izjava Guvernerke apropo njene logike o kamati na nedozvoljen minus su neocesljane misli u duhu Tom Sojera.

    Covek koji je zna sta ne zna je daleko vazniji i potrebniji drustvu od onog koji poseduje siroko poluznanje.

  2. Poljoprivreda je baza opstanka, samo sto to mnogi ne mogu da shvate. Mnogo toga u svesti naseg naroda mora da se promeni kako bi ugledali svetlo na kraju tunela. Zalosno je sto depresivnost i sivilo obavijaju stanovnistvo, svi vide sta nemamo, gde smo nekonkurentni, niko ne zeli da vidi plodnu zemlju koja vapi za seljakom koji zeli da radi. Pre 85 godina Arcibald Rajs je ukazivao na neobradjeni Makis, sta bi danas rekao da je ziv i vidi da je ista zemlja neobradjena.
    Izgleda da ipak ima nade da ce se nesto u buducnosti promeniti. U poslednjih desetak godina Toplicki kraj daje primer zeljistem koje je skoro 100% obradjeno. Oblacinska visnja je pokrenula razvoj mnogih sela u kojima ima sve vise povratnika iz gradova. I deo izmedju Blaca i Aleksandrovca moze da se pohvali sa razvojem vocarstva i vinogradarstva.
    Siguran sam da ima perspektive u poljoprivredi, vreme ce pokazati.

  3. Razvitak moderne poljoprivrede prati i razvoj pratećih industrija: proizvodnja plastike, transporta, mehanizacija, ambalaže, navodnjavanja, trgovine, prehrambene industrije, metalske, servisi tj. mehanizacije, proizvodnja alata itd. Svaka ozbiljna država shavata te prednosti i usmerava narod ka proizvodnji hrane, da bi posle dodala vrednost toj hrani ( šunke, sokovi, voćne paste, kolači, sirevi, vina, rakije, med u tegli itd). Srbi su u proseku veoma needukovani i nemaju svest šta znači iznošenje deviza kada se kupuje strani proizvod umesto domaćeg. Izgleda da je prosečnom Srbinu intelektualni limit veoma nizak, jer nisu samo političari kreatori sudbine, već i narod na lokalnom mikro nivou dosta odlučuje o svojoj sudbini. Moderna poljoprivreda traži: praćenje svetskih trendova, kreiranje prehrambenih potreba lokalnom stanovništvu, primena najnovijih tehnologija, nalaženje kupaca i provera njihovih boniteta, praćenje dostignuća marketinga i ambalaže. Poznavanje fiziologije i favorizovanje određenih biljnih tj. dijetalnih kultura, poznavanje jezika zbog besplatnog znanja na internetu. I na kraju uduživanje. U Italiji ako ste poljoprivrednik i niste u udruženju, ljudi misle da ste ludi, jer kako mislite da nastpite sami na tržištu od 445 miliona prerađivača, potrošača, kupaca i proizvođača.
    Prava je šteta da tako malo proizvodimo hrane a nemamo, uragane, zemljotrese, ciklone, monsune, cunamije, putinje, temperature od +45 C, i -25 C.
    Fokus u budućnosti treba da budu: Žitarice i posle njih meso goveđe, svinjsko i ovčje. Voće: šljiva, jabuka, malina, kupina, višnja. Od povrća: paprika i kupusnjače. I svi proizvodi od njih koji dodaju vrednost na osnovnu sirovinu.
    Za predhodne proizvode klima veoma pogoduje i gazdinstva mogu od njih da žive.
    Inženjer poljoprivrede

Оставите одговор на Igor N. Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *