KAMENI GRAD VINA: Rajačke pimnice u Srbiji

  • Već decenijama, sela u Srbiji propadaju i ekonomski i demografski, a čak četvrtina od 4.709 sela nestaće u naredne dve decenije. Doduše od pokretanja akcije koju vodi ministar za brigu o selu Milan Krkobabić više od 1.630 praznih kuća dobilo je nove vlasnike, a sela 5.000 novih žitelja. Ali, to je ipak ,,kap vode” u moru za sva prazna sela u Srbiji. Jer, stanje u selima je sumorno što pokazuju isledeće činjenice:
  • U 1.034 naselja – sela je manje od po 100 žitelja;
  • Jer, po Ustavu Srbije u njij nepostoji nijedn selo, već samo naslejena mesta;
  • U 550  ima manje od po 50 stanovnika;
  • U 86 odsto naselja , ;igaj sela, opada broj stanovnika;
  • U Srbiji je danas oko 100 praznih naselja – sela, a još toliki broj ima manje od po deset stanovnika;
  • Danas u Srbiji ima više od 200 sela ikli naselja jer bez ijednog stanovnika mlađeg od 20 godina, a više od polovine stanovništva u zemlji živi na selu;
  • Čak 500 sela – naselja, nema asfaltni put ni vezu sa svetom;
  • U 1.000 sela u Srbiji nema ni prodavnice! Žitelji moraju na put da kupe hranu;
  • U 2000 njih nema po[te ni bankomata;
  • U Srbiji  čak 73 odsto sela  nema dom kulture ni biblioteku;
  • U naseljima se nalazi 50.000 praznih kuća bez vlasnika, a na još 150.000 piše da trenutno niko u njima ne živi. Dju[e njih oko dobilpo je nove vlasnike, a sela stanovnike;
  • Poštu nema oko 2.000 sela;
  • U 230 sela nema osnovne škole;
  • Oko 200 osnovnih škola imaju po jednog đaka;
  • U 2.760 sela nema vrtića;
Rajačke pimnice su srpski Sveti Stefan u brdima

Od 2017. godine do pred kraj 2022. godine, koliko traje akcija ,,500 zadruga u 500 sela“, novac je dobilo oko 207 zadruga u iznosu od 2,2 milijarde dinara. Sa tim novcem je pomognut rad i život blizu 10.000 porodica, pre svega, na nerazvijenom jugu Srbije Dakle, duh zadrugarstva, koji je odavno bio zamro, vraćen je u Srbiju. Razlika između udruživanja posle Drugog svetskog rata i ovog je, što se danas u zadrugu unosi samo gotov proizvod da bi se prodao i naplatio.

Na početku akcije „500 zadruga u 500 sela“ bilo je oko 50.000 zadrugara i oko 150.000 kooperanata. Taj broj se značajno povećao, danas je više od 1.000 novih zadruga. Tim Milana Krkobabića, ministra za brigu o selu, koji je aprila 2017. godine, uz podršku države, pokrenuo akciju i od tada oni krstare selima Srbije, ne samo onim u pet najugroženijih okruga na jugu Srbije. Stare zadruge dobijaju 150.000 evra, nove do 75.000 evra. Veliko je interesovanje za javni konkurs za kuće sa okućnicom. U Srbiji ima oko 200.000 praznih kuća. Najviše ih je u rubnim područjima Banata, zatim Bačkoj u delovima prema Hrvatskoj, te jugu Srbije, gde nam je Kuršumlija tako reći prazna, kao i Trgovište.

U 2021. godini

  • 515 porodica, 81 mladi poljoprivrednik, 55 samohranih roditelja dobilo je svoj dom na selu! Ukupno je stanare dobila 651 kuća!
  • 57 zadruga je unapredilo svoje poslovanje;
  • 479 sela u 18 lokalnih samouprava rešilo je problem prevoza minibusevima;
  • 100.000 ljudi iz 961 sela takmičilo se i družilo na ,,Miholjskim susretima sela’’;
  • Akcija je nastavljena i u 2022. godini:
  • Prošlo je samo mesec dana od konkursa u 2022. godini, a nove stanare dobilo je 65 kuća! Konkurs će se produžavati dokle god ljudi budu konkurisali!
  • Na drugom konkursu u 2022. godini za prazne  kuće na selu, dobilo je još 90 mladih do 45 godina koji su se odlučili da idu na žive na selu, odnosno naseljenim mestima;
  • Do pred kraj 2022. godine za mlade do 45 godina starosti u Srbiji zahvaljujući akciji koju vodi ministar za Brigu o selu dodeljena je 1.631 kuća.

Počeo povratak u sela Srbije:

  • „Loša navika iz prošlosti da stalno odlazimo je definitivno prekinuta. Samo u jednom danu 25. novembra 2022. godine  530 kuća u selima Srbije dobilo je nove vlasnike. Veliki, pravi povratak u sela Srbije je počeo“, poručio je ministar za brigu o selu Milan Krkobabić na potpisivanju rekordnog broja, čak 530 ugovora za kupovinu seoske kuće sa okućnicom u selima na teritoriji čitave Republike Srbije.  
  • Potpisivanjem u Palati Srbija zaokružen je ovogodišnji ciklus dodele bespovratnih sredstava za kupovinu seoske kuće sa okućnicom, za koji je prvobitno bilo opredeljeno 500 miliona dinara, a zatim, zbog izuzetno velikog interesovanja, rebalansom budžeta još 580 miliona. Do sada je sredstvima iz ovog programa kupljena 1.631 seoska kuća sa okućnicom koje se nalaze u 119 jedinica lokalnih samouprava u svim delovima Srbije, što je ukupno oko 5.000 ljudi koji ostaju na selu ili odlaze iz grada da žive u selu. Novi život i snaga tih sela je impozantna brojka od 2000 dece, javlja Ministarstvo za brigu o selu Vlade Srbije, 25. novembra 2022.godine.

Piše: Branislav Gulan

Kuće u kojima stanuje vino!

Ipak, ima onih koji ovde ne žive, ali obilaze kuće jer u njima je jedini stanovnik – vino. To je slika sela u istočnoj Srbiji u okolini Bora i Negotina.  Već decenijama njihovi stanovnici su vlasnici vina. Ljudi borave  u kučama, ali u njima živi vino! Kameno naselje vinarskih podruma u selu Rajcu, Rogljevu i ostalim selima kod Negotina u istočnoj Srbiji, odavno je pod zaštitom države, kao arhitektonska i vinarska atrakcija, a od 2010. godine Rajačke pimnice su, sa svojim neobičnim grobljem, predloženo za svetski vredno kulturno dobro i zaštitu Uneska. Rajačke pimnice se nalaze na bregu poznatom kao Belo brdo, dva kilometra od sela Rajac, udaljenog dvadesetak kilometara od Negotina. Kompleks vinskih podruma čine pimnice poznate po vinu ali i autentičnoj arhitekturi. Sve su građene na istovetan način u kombinaciji kamena i drveta, deo je ukopan u zemlju, namenjen za vino koje tu odležava, a na spratu je stambeni deo za boravak vinogradara tokom sezone radova. Bez odžaka. Pretpostavlja se da su izgrađene u drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX veka.

Od nekadašnjih više od 250 vinskih podruma danas je samo 15 aktivno, od kojih, po rečima Miroslava Karamančića, tri primaju goste. Na brdu iznad sela Rajca, kod Negotina, gde su i pivnice, odnosno pimnice, smešteno je jedinstveno staro groblje, čiji su spomenici izgrađeni od peščanog kamena. Za naselje pimnice u kojima se nudi vino može da se kaže da u njima stanuje vino! Iako imamo bolje uslove i od Francuza vinogradi u Srbiji se neprestano krče, a uvoz vina guši domaću proizvodnju. Ne tako davno bili smo zemlja čokota, grožđa i vina, a danas slavske kolače prelivamo uvoznim crnjakom. Prema podacima RZS u Srbiji danas ima 21.000 hektara vinograda, po koliko imaju Slovenija i Hrvatska.

Sveti Stefan u brdima

Poznate Rajačke pimnice, Rogljevo i druga prastara naselja, traže odgovor kako se može oživeti u svetu priznata tradicija proizvodnje i spravljanja poznatih vina. Kad su osamdesetih godina XIX. veka francuski vinogradi stradali od filoksere, a potomcima Gala zapretila prinudna vinska prohibicija, Francuzi su dolazili u Negotinsku krajinu po kalemove vinove loze i vino plaćajući čabar (jedan čabar 50 litara) suvim zlatom -“napoleonima“.

Foto iz dokumentacije Emine i Zorana Milanovića: Kuća u Rajačkim pimnicama

Tada su u Rajačkim pivnicama, Rogljevu, Rajcu, Smedovcu i ostalim selima tog kraja podignuta naselja u čast i slavu vina. Ali, nisu samo Francuzi dolazili u ovaj kraj Srbije, već su i vinogradari iz Negotinske krajine učili ovaj težak posao, koji iziskuje posvećenost i veliku ljubav – u Monpeljeu u Francuskoj, odakle su doneli mnoga znanja i usavršili veštinu proizvodnje ovog pića za Bogove.

Vino isceđeno od grožđa koje je raslo u vinogradima ogrejanim suncem i do 265 dana u godini, čuva se u vinskom selu takozvanim pivnicama, odnosno “pimnicama“ kako ih meštani zovu. Toliko sunčanih dana u bivšoj Jugoslaviji imao je samo Hvar. Ne tako davno bili smo zemlja čokota, grožđa i vina, a danas slavske kolače prelivamo uvoznim crnjakom. U selu se radi i konači, a u vinskom naselju, koje u svojoj okamenjenoj lepoti podseća na Sveti Stefan, ali u brdima, čuvaju se bačve skrivene zidovima debelim i do 80 santimetara, na temperaturi, koja je i po letnjoj pripeci i po zimskom mrazu uvek 12 do 16 stepeni Celzijusovih. Iz Rajačkih i Rogljevskih “pimnica“ puca pogled na seoska domaćinstva i vinograde u nizini, sve tamo do granice sa Bugarskom, gde je carinski prelaz Mokrinje -Vidin.

Svetska retkost

Kompleks Rajačkih pivnica i sela oko njih, ili kao to u samom mestu i oklini kažu pimnica je svetska retkost koja zaslužuje da se nađe pod zaštitom UNESKO-a. U njemu ima čak 270 vinarskih podruma, specifičnih zdanja sa posebnom atmosferom koju najviše cene ljubitelji dobre kapljice… Kada se ulazi, penjući se iz sela Rajac u blizini Negotina u ovaj zaselak, stiče se utisak koji izaziva i htenja nekih od fantomskih gradova izgrađenih za potrebe snimanja filmova. U ovom kompleksu niko ne stanuje osim vina, ali iza gotovo jednoobraznih zdanja vinskih podruma nije praznina kao iza kulisa već bačve sa poznatim rajačkim vinima.

Nigde na Balkanu ne postoje specijalno građeni objekti van sela čija je isključiva namena proizvodnja i čuvanje vina, a u blizini vinograda, kao u Negotinskoj krajini. Te pivnice su nastajale od polovine XVIII-tog do tridesetih godina prošlog veka. Kuće su ušorene i povezane ulicama, sokacima i trgovima.

Podrumi su delimično i ukopani u zemlju, a na spratu su prostorije za boravak samo u doba berbe ili negovanja vina. Ovde se uzgajaju i autohtone sorte grožđa od kojih se dobijaju vina specijalnog bukea. To je “začinak“, “četereška“, “bagrina“ bela i crna “tamjanika“. Ono što sigurno ovde nećete naći je – pivo. Zato zabunu i izaziva i naziv – Rajačke pivnice. Jedno od logičnijih objašnjenja koje smo dobili je da se ovaj kompleks zapravo zvao pinice ili pijnice, po tome što se ovde dosta pije vino. Ali, da li je greškom ili namerom, neko je to u katastru svojevremeno pokrstio u pivnice. Posle se počelo govoriti i pimnice…

Sve je nastalo kako ističe prof. dr Boža Mihajlović, (čovek iz ovog kraja i vlasnik jedne od “pimnica“) još 1713. godine kada je ovde zavladala Austrougarska. Do tada ovim krajem harali su Turci, a narod nije poštovao zakon po kome nijedno zdanje ne sme biti veće od “turske čalme“, otomanske građevine, pa je 1710. godine veliki broj starih vinskih podruma spaljen u znak odmazde. Vinice, što je bio pravi naziv za ove građevine, počele su da se obnavljaju i pri građenju je korišćen kamen peščar, ali i takozvana čobna – smešano blato i slama na drvenoj osnovi. Zbog takve gradnje u ovim vinicama temperatura varira tokom godine samo za oko pet stepeni, što pogoduje čuvanju vina. Od 270 vinskih podruma, po rečima Mihajlovića, rođenog Rajčanina, koji i sam ovde ima svoju vinicu, očuvano je više od 200 kamenih objekata. Ovde turisti još uvek ne dolaze, ili veoma malo organizovano, ali kada počne obnova vinica za njihov dolazak neizbežan dodatak pri obnovi svih zdanja trebalo bi da budu i “jazluci“ (terase) sa kojih pogled puca na dolinu Timoka. Kao kontrast istinskim prirodnim lepotama ovog kraja deluje baš taj pogled, jer obale Timoka još trpe posledice ekološke katastrofe od pre blizu tri decenije kada se u Borsku reku, a zatim u Timok, izlio sadržaj flotacije borskih rudnika. I sada posle toliko godina uz obale Timoka nikakvo bilje ne niče.

Kuća gde stanuje vino

Vino leči srce

Ali, kada probate vina iz ovih podruma zaboravite na ovu davnu nesreću. Belo vino koje je proizvodio pokojni Mile Stanković zvani Pečurka, on je nazvao “rajski belo“, mada je znao da se ono proizvodi od sorte belog grožđa koja preovlađuje na obalama Rtanje i zove se rajnski rizling. Kada ga je pre  deceniju i po upoznao autor ovih redova, bio je pun elana, predsednik Mesne zajednice Rajačke pimnice, proširivao vinograde, hteo da pimnice budu turističpko mesto. Nije dočekao sve da to ostvari. Završio je život u poznim godinama u jednoj od svojih pimnica.  To sam saznao pre nekoliko godina, kada sam boravio u pimnicama, pa sam mu posetio i grob. Sahranjen je nedaleko od pimnice u kojoj i danas živi vino. On mi je pričao, kada je bio predsednik Mesne zajednice, da u selu Rajac, gotovo i nema onih koji umiru od srčanih oboljenja i pate od bolesti krvnih sudova. To je dokaz, vele, da vino blagotvorno utiče na zdravlje. Doduše, nismo ih pitali da li ima onih koji imaju problema sa jetrom, jer to je pitanje mere u pijenju, a ne da li je vino zdravo ili ne.

Ovo vinogorje nalazi se na istoj geografskoj širini kao i Bretanja u Francuskoj. Ali, sada se ovde mogu videti i zapušteni vinogradi. Jer, po rečima ex direktora “Srbijavina“ Radeta Jovanovića, u Srbiji je nekada bilo 150.000 hektara vinograda, dok se oni danas nalaze samo na oko 21.000 hektara. Iako statistika daje pogrešan podatak da ih ima čak na 70.000 hektara, pa na 34.000 hektara, što je želja poličara kada su na vlasti da bude vinograda. Zvanićno, njih sad u Srbiji ima 21.000 hektara. Uz to postoji i 400 vinarija. Da treba više i da može više tačno je. Alo, ovo što postoji je današnja realnost Srbije. To je realna mogućnost i želja Srbije. Sa tih vinograda u Srbiji dobija se oko 300.000 tona grožđa. Od toga oko 140.000 tona je tržni višak. U boljim rodnim godinama sa vinogorja u Srbiji dobije se i do 400.000 tona grožđa, ali se ono ne koristi na pravi način. Veliki deo propadne… Inače, u Srbiji se godišnjhe po jednim stanovniku popije po sedam do osam litara vina godišnje!

Nekad se živelo sa vinom i od vina

Cele porodice iz više generacija ovde žive sa vinom i od vina. To je isticao i pok. Gradimir Stanković – Grade koji je, kada smo ga posetili pre jednu deceniju, imao podrum u Rogljevu. On je u svom podrumu godišnje prerađivao 70 tona grožđa, od čega najveći deo je ubirao sa svojih plantaža. Na obližnjim brdima oblivenim suncem posedovao je tri hektara špalirskog zasada vinograda sa sortama grožđa za proizvodnju vrhunskih vina: kaberne, sovinjona, crni burgundac, game, šardone, rajnski i italijanski rizling… Pored proizvodnje grožđa i vina posedovao je voćnjake i proizvodio rakije: dunjevaču, šljivovicu, travaricu i komovicu.U domaćinstvu Gradimira Stankovića, za njegovog života, bile su četiri generacije. Mi živimo od vina, sa vinom i za vino, govorio je tada Grade. Cilj nam je da u narednom periodu uz održavanje postojećih zasada modernizujemo podrume i angažujemo se na razvoju vinskog turizma, priželjkivao je Grade. To je i tada značilo da su svi putevi vina u ovom regionu moraali ovuda da prolaze!

Međutim, ima godina, koje ne pogoduju grožđu i vinogradima. Prema statističklim podacima mi u zemlji Srbiji imamo 338.110.000 čokota i rod po jednom čokotu procenjuje se na oko 0,9 kilograma, pa i više. Tako je početkom septembra 2005. godini statistika iznela podatak da je te godine rod grožđa bio 289.456 tona. Ali, kasnije su došle kiše i taj rod je bio još manji. Rod je tada bio manji za 30 odsto u odnosu na 2004. godinu za 25 odsto u odnosu na desetogodišnji prosek. U 2008. godini rod grožđa je bio 414.000 tona, što je bilo za 17,2 odsto više nego prethodne godine. Grožđe je u toj godini, prema ocenama stručnjaka, bilo odličnog kvaliteta, sa visokim sadržajem šećera, kao retko kad, od preko 20 odsto. Sad se rod kreće, najviše do 200.000 tona, a ono se prerađuje u 400 vinarija koliko ih ima u Srbiji.

Vino se pije viljuškom

Nije dobro što smo i pored izvanrednih uslova, sve manje zemlja vina i vinograda, a sve više uvozimo vino, čak iz 27 zemalja! Jer, već tri decenije kod nas traje lagano satiranje vinograda i opadanje potrošnje vina. Sa svega sedam do osam litara popijenog vina godišnje po stanovniku, odnosno dvadesetak, ako se uzmu u obzir i žestoka pića nastala od vina i grožđa, spadamo u red zemalja s veoma niskom potrošnjom. Nekadašnji stručnjak iz Ministarstva za poljoprivredu Vlade Srbije, koji je idejni tvorac obnove vinogorja u Srbiji Darko Jakšić, ističe da se u EU prosečno po stanovniku troši 25, a u Srbiji danas najviše 11 litara vina godišnje. Izgubili smo trku i sa jeftinim rakijama i pivom. Jer, vino se pije “viljuškom“.

Sa opadanjem životnog standarda i kupovinom moći potrošača i plasman vina zakonomerno opada. Treba reći da više od 85 odsto vinograda nalazi se u rukama seljaka. Danas selo i seljak nisu zainteresovani za taj skup, težak i znalački posao. Jer, loza traži slugu. Za podizanje hektara vinograda potrebno je oko 50.000 evra, ali ono što se daje agrarnim budžetom samo je ipak “kap vode u moru“ ukupnih troškova. Čak i kada se sve savlada, pa još i dobro rodi, dođe niska otkupna cena i višemesečno pa i godišnje zakašnjenje u plaćanju. Eto, cena grožđa je već godinama ista. Međutim, kreatori agrarne politike zaboravljaju da seljak sve pamti i dobro zna da računa. Uvek, pa i danas pomaže državi kada joj je teško. Međutim, ona mu to nikada nije vratila. Najbolje se videlo za vreme vreme Korone, a kada su bili umorni, ali su morali da se bore da izađu na njive i obave jesenju ili prolećnu setvu na dva miliona hektara, kako bi obezbedili dovoljno hrane za sledeću godinu.

Činovnici iz ministrarstva poljoporivrede Srbije, koji su sad dobili  14 ministra – ministarku od 2000. odine, teško su razumeli da za obavljanje radova postoje rokova, kada se seje, šećerna repa, pa kada kukuruz, suncoket pa soja. U svojim izjavama su čak mešali kada je setva i žetva. Bilo je primera da su govorili da se u prolećnoj setvi seje i pšenica… A, pšenica se seje u jesen od septembra pa optimalni rok je uvek do sada bio do 25. oktobra! Klima uti;e na to da sad mo\e da se setva i malo produži. Sad je zbog vremenskihj uslova to produženo i može da se  obavlja do sredien novembra.Ali, što se kasnije seje, to uvek ostavi traga na prinose i kvalitet.

I u ovom delu istočne Srbije sad se mogu videti i zapušteni vinogradi. nebriga države, kažu. Kako tvrdi dr Boža Mihajlović pod lozom u ovom vinogorju i dalje ima oko 1.000 hektara. Ali deo je zapušten. U Negotinskoj krajini nekada su stvorene još dve autohtone sorte grožđa od kojih se, naravno, od proizvodilo vino. To su crni i beli “otelo“ i “kerbomet“. Ali ustanovljeno je da se pri vrenju šire od ovog grožđa oslobađa velika količina metil alkohola koji je kao što se zna, veoma štetan po zdravlje. Zbog toga su ove sorte grožđa dospele na crnu listu i zabranjene su pre tri i po decenije. Vinogradi sa ovim grožđem su raskrčeni i ova vina je gotovo nemoguće bilo gde pronaći.

Sa ovog područja se godišnje dobiujalo oko 100 vagona vina. Još se pamte i uspesi ovdašnjih vinara koji su u Londonu 1922. i 1927. godine dobili zlatne medalje za vina autohtonih sorti grožđa. U novijem periodu “Krajina vino“ iz Negotina uspelo je da 1996. godine uđe među 20 najkvalitetnijih proizvođača i dobije sertifikat za izvoz u Englesku svog vina “game“. Ovo crno vino prošlo je i sve kontrole i do čak 7.000 uzoraka iz celog sveta svrstano je među najbolja. Ali ,,Krajina vino“ danas postoji samo u sećanju!

Mesto napaćene seljačke duše

Do Rajačkih pivnica ili pimnica kako to narod kaže, stiže se iz Negotina uskim putem koji na nekoliko mesta preseca prugu, a zatim kroz samo selo Rajac sve do vrha brda. Ovde telefona nema. Ima samo struje, vode, vina i duše. Seljačke napaćene duše, kako kažu vinari. Ali u ovim vinskim selima vije se i duh Svetog Trifuna (pa se svakog 14. februara okupljaju vinogradari i svete lozu) zaštitnika vinara i vinogradara. Današnju žitelji sela ističu da je najberićetniji period bio onaj između dva rata. Država je garantovala otkup po stimulativnim cenama. Ovde je tada živelo 1.800 ljudi, danas ih ima manje od tri stotine.

Prema podacima koje je 2011. godine prikupio Zavod za zaštitu spomenika kulture – na starom groblju u Rajcu nalazi se oko 1.500 spomenika.  Danas skoro da se i ne vide od visoke trave i šiblja. 

Putevi do pimnica

Do Rajca i Rajačkih pivnica najjednostavnije i najpreporučljivije je doći preko Negotina, odakle imate još oko pola sata vožnje. U tom slučaju prolazite kroz sledeća sela: Kobišnica, Veljkovo i pored Rogljeva. Sledeće selo je Rajac i čuvene Rajačke pivnice. Uz put obratite pažnju na šest prelaza preko pruge. Drugi put iz Zaječara ka Rajcu vodi preko Velikog Izvora, Halova, Malog Jasenovca, Šipikova i Braćevca. Dužina ovog puta je 43 kilometra, živopisniji je, asfalt je dobar, ali sa nešto više krivina. Postoji i treći put. Na 25-om kilometru od Zaječara ka Negotiu odvajate se i putovanje nastavljate sporednim putem preko Brusnika i Tamniča.  Sve više ljudi iz naše zemlje i inostranstva u ovo selo dolazi zbog čuvenih Rajačkih pivnica (pimnica – lokalni izraz). Crno i belo vino iz buradi ovih kamenih podruma imaju jedinstven ukus, miris i boju. Zbog izuzetnog kvaliteta – vinu se prepisuje čudotvorna moć i lekovito svojstvo (naravno, ukoliko se pije u manjim količinama). Na brdu iznad sela, gde su i pivnice, smešteno je jedinstveno staro groblje, čiji su spomenici izgrađeni od peščanog kamena. To je isti onaj kamen od koga su građene i Rajačke pivnice. Domaćini Zoran i Emina Milenović raspolažu dvema etno kućama sa brojnim starinama iz cele Timočke Krajine. Zoran, bivši novian TV Zaječara )ptac mi je bio novainr Ilustrofane Politike u Beogradu) priam svakgo gosta koji dođe ovde.

Udruženje

Udruženje ,,Mladi sa Rajačkih pimnica“ oformilo se pre dve godine i njihov glavni cilj je da ovaj deo Srbije zaživi i da mladi u tom kraju imaju što više zabavnog i kulturnog sadržaja što bi ih motivisalo na povratak rodnom kraju. Teže ka tome da privuku i zadrže omladinu, kao i da poboljšaju uslove života na selu. Kako kažu, bilo bi im drago da pozitivno utiču na generacije koje tek stasavaju i na neki način im prenesu ljubav prema pivnicama. Rajačke pivnice su turističko mesto i predstavljaju biser Istočne Srbije. Kamene kuće vina datiraju još od kraja XVIII i početkom XIX veka, a njihova jedinstvenost ogleda se u tome da nigde nisu podizana čitava sela samo za čuvanje, skladištenje i proizvodnju vina. Vinova loza se u ovom kraju gaji, kažu, jos iz doba Rimljana. Nedaleko od sela nalazi se Rimsko nalazište Rujevica, koje još uvek leži neistraženo. Svi iz udruženja bave se vinogradarstvom i željni su da nastave tradiciju svojih predaka. Rajačke pivnice postale su prava turistička atrakcija, a nalaze se i na preliminarnoj listi UNESKO kulturne baštine. Ovim festivalom, kako kažu članovi udruženja, nadaju se da će u velikoj meri pomoći da se  turizam uzdigne na neki veći i ozbiljniji nivo, kakav ovakav lokalitet i zaslužuje. Međutim, njihove snove o turizmu koče razne stvari koje su neophodne ukoliko želite da se bavite turizmom iz udruženja kažu da već tri godine čekaju da Opština Negotin odobri i započne projekat za infrastrukturu na Rajačkim pivnicama za koji je Nemačka organizacija GIZ već odvojila sredstva. GIZ takođe, u okviru projekta EU za kulturno nasleđe i turizam, finansira i veći deo festivala, kako ove tako i prošle godine. Mladi sa Rajačkih pivnica zovu vas da ih posetite svakog 27. avgusta i doživite magiju Rajačkih pimnica, pod sloganom ,,Dođte da zajedno beremo grojze u Rajačko lojze!“

Kultura i tradicija istočne Srbije 

Ne možemo početi istraživanje istočne Srbije bez da razumemo njen narod, tradiciju i kulturnu baštinu. Istraživanje nas je dovelo do zaključka da nismo baš uvek upoznati sa svim činjenicama koje istok Srbije čine tako posebnim, pa ćete neretko naići na niz neistina ili loše prenesenih priča. Da bismo stali na put svim budućim predrasudama, predstavićemo vam kako to izgleda demografska, gastronomska i kulturna slika ovog regiona. Najsvežiji popisi ukazuju da je svoj dom na istočnim i južnim prostorima naše zemlje pronašlo više od milion i po ljudi. Iako većinu svakako čine Srbi, lepota ovog regiona ogledate se u raznolikosti naroda, jezika i tradicija. Tlo istočne Srbije dele Romi, Bugari, Rumuni, ali i Vlasi, koji u nekim predelima čine većinsko stanovništvo. Mističnost istoka naše zemlje najčešće se vezuje upravo za Vlahe i njihovu kulturnu baštinu. Širenje poluistina i neosnovano pripisivanje običaja i osobina ovom narodu zalepilo im je etikete na čelo, koje što pre treba da postanu prošlost. Da li vi znate dovoljno o Vlasima?

Ko su Vlasi?

Etnička zajednica, specifična po svom jeziku, kulturi i običajima, Vlasi nastanjuju ne samo istok, već i severoistok naše zemlje. U područjima Zaječarskog, Pomoravskog, Borskog i Braničevskog okruga danas živi većinski deo vlaškog stanovništa, koji je sačuvao svoje korene i ponosno ih predstavlja. Vlaška zajednica sastavljena je od etničkih grupa različitog porekla, poput Ungurjana naseljenih u zapadnijim delovima ili Bufana iz Majdanpeka. Vlasi su bilingvalna zajednica, kako se služe srpskim i vlaškim jezikom. Vlaški jezik, čijih govornika najviše ima u Negotinu, pripada istočno-romanskim jezicima i zbog svoje specifičnosti ima puno pravo da se smatra maternjim jezikom. U Petrovcu na Mlavi može se pronaći Vlaški nacionalni savet, koji deluje sa namerom da, između ostalog, očuva, afirmiše i promoviše kulturu, jezik i tradiciju svog naroda. Ako treba da izdvojimo jednu stvar za koju smo sigurni da ste čuli, to je sigurno vlaška magija. Ali, da li su stvari koje su vam poznate istina ili zabluda, saznajmo zajedno. 

Iako su Vlasi pravoslavne veroispovesti, u svoje obrede uključili su i paleobalkanske, prehrišćanske i indoevropske običaje. Kako bismo vam što vernije dočarali o kakvim je običajima reč i šta zapravo vlaška magija podrazumeva, obratili smo se etnologu Aleksandru Repedžiću. Bolju osobu nismo mogli da pronađemo, kako on iza sebe ima dugogodišnje iskustvo u proučavanju kultura istočne Srbije.  Lični utisci etnologa, ukoliko želite odmah da ih saznate, su na klik od vas, a evo šta je on imao da kaže o Vlaškoj magiji. Vlaška magija je prastari oblik vračanja koji se prenosi sa kolena na koleno, u kojoj se upotrebljavaju duge lirske basme (bajalice) koje moraju biti tiho izgovorene kako bi bile delotvorne; u vračanju se upotrebljavaju, voda, med, so, bosiljak, ljuta paprika, crven konac, kamenčići mermera, beli luk, tačnije sve ono što je lako dostupno i što se nalazi u svakom domaćinstvu. Vlaška magija deluje autosugestivno i, ako bih moraioo plastično da se objasni širem auditorijumu na pitanje šta i ko su vračare, prosto bi se reklo, to su seoski psiholozi, koji mogu pomoći unutar zajednice.

Običaji istočne Srbije

Izrazi poput strndžanja i crne svadbe popularizovani su zahvaljujući uticajima medija i pop kulture, posebno filmske. Rituali koji se vezuju za promiskuitetna ponašanja, kult smrti i magiju privlače veliku pažnju, te nas ne bi iznenadilo da su vam makar kroz maglu poznati. Ali, podaci koji se o njima najglasnije govore neretko su netačni ili izvrnuti. Repedžić nam je rekao sledeće „Strndžanje je u novinama opisano kao najbizarniji seksulani običaj gde pod maskama Vlasi doslovce orgijaju, pa u tom orgijanju dešava se i incest, koji je tabuisan u Vlaškom narodu. Nažalost, ovakva slika o „promiskuitetnim Vlasima“ dolazi sa početka XX veka, zahvaljujući istaknutom etnologu Tihomiru Đorđeviću, koji iznosi da je veliki broj Vlaha zaražen sifilisom i da su i sami Vlasi jako promiskuitetni. Na taj način, kao i u slučaju Vlaške magije, stvoren je temelj za građenje etnološkog mita i stereotipa.

Ne smemo da zaboravimo činjenicu da je tokom XIX i početkom XX veka građen mit „O dobrom divljaku“, a on je pronađen među Vlasima. Mali broj etnologa koji se bavi ovom tematikom ili ne poznaje jezik ili ga pak ni malo ne razume, što je najveći preduslov za razumevanje jedne kulture i naroda, i na taj način stvara se pogrešna slika i predstava o jednom narodu. Strndžanje kao pojam ne postoji u vlaškom jeziku on je izveden od reči strns – zategnut, tako da bi ova izvedenica značila da se međusobno zatežu i stežu, ili natežu … Sam običaj postoji i kod drugih balkanskih naroda pod drugima nazivima, kao što je u Lici „drpanje“, „gonjanje“ u Dalmatinskoj zagori i u ostalim mestima širom teritorija bivše Jugoslavije, ali  tome se ne daje širi auditorijum. S druge strane, veliki broj običaja, poput pokladnih običaja, imaju u svojoj biti imitativni seks kako bi se obezbedila plodnost, i to je na pogrešan način interpretirano kao strndžanje.

Specijaliteti istočne Srbije

Gurmanluci čiji mirisi mame iz kuhinja i restorana istočne Srbije savršeni su za sve ljubitelje pikantnih aroma. Začinjena i jaka jela, čije ćete recepte sigurno tražiti i zapisati, tipična su posebno za Borski kraj. Ističu se čorbe, koje se najčešće pripremaju od koprive ili prevrelog sira. Uz čorbe će odlično ići i proja spremljena na masti ili vlaška pita, čiji nadev može sadržati luk, paradajz i peršun. Kada dođe vreme da se zasladite, nema boljeg izbora od Vlaških poljubaca. Ovo slatko testo punjeno je džemom, orasima ili nekim drugim slatkim nadevom. Sve to uparite rakijom iz Homoljskog kraja, ili pak vinom iz Rajačkih pimnica, i poželećete da ručavate u istočnoj Srbiji svakoga dan.

Pimnice, ukratko!

Kameno naselјe vinarskih podruma u selu Rajcu odavno je pod zaštitom države, kao arhitektonska i vinarska atrakcija, a od 2010. godine pimnice su, sa svojim neobičnim groblјem, predloženo za svetski vredno kulturno dobro i zaštitu Uneska. Rajačke pimnice se nalaze na bregu poznatom kao Belo brdo, dva kilometra od sela Rajac, udalјenog dvadesetak kilometara od Negotina. Kompleks vinskih podruma čine pimnice poznate po vinu ali i autentičnoj arhitekturi. Sve su građene na istovetan način u kombinaciji kamena i drveta, deo je ukopan u zemlјu, namenjen za vino koje tu odležava, a na spratu je stambeni deo za boravak vinogradara tokom sezone radova. Bez odžaka. Pretpostavlјa se da su izgrađene u drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX veka. Od nekadašnjih više od 200 vinskih podruma samo 15 je aktivno, od kojih, po rečima Miroslava Karamančić, tri primaju goste. Na brdu iznad sela, gde su i pivnice, smešteno je jedinstveno staro groblјe, čiji su spomenici izgrađeni od peščanog kamena. Prema podacima koje je 2011. godine prikupio Zavod za zaštitu spomenika kulture – na starom groblјu u Rajcu nalazi se oko 1.500 spomenika.  Skoro da se i ne vide od visoke trave i šiblјa.               

               (Autor je analitičar i publicista)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *